Foto: Shutterstock

Poniznost, odgovornost i pokajanje

Mnogi će vrsni teolozi sasvim korektno ustvrditi da se pravi vjernik kršćanin ne bi trebao previše bojati đavla i njegovih slugu. Svakako se moramo složiti s tom tvrdnjom. Problem je jedino u tome što svatko od nas ima svoje mišljenje o tome tko je to pravi vjernik kršćanin. Većina će se složiti da je to onaj koji vrši Božje zapovijedi. Najveća zapovijed je ona da ljubimo Boga svim srcem, svom snagom i svim umom svojim. To najprije znači da bismo trebali imati živi, osobni odnos s Bogom, kojeg poznajemo osobno i u kojeg imamo povjerenja na duhovnoj razini, tj. na razini srca; zatim da bismo prema tom odnosu trebali usmjeravati svoju volju, tj. trebali bismo se truditi izgrađivati ga ulažući u njega svoje vrijeme, svoje duhovne i fizičke snage; i na kraju, da bismo trebali učiniti sve da Ga – kroz njegovu Riječ i kroz ono što nas Crkva naučava – dobro upoznamo i razumski.

Na žalost, naša osobna vjera nije uvijek dovoljno velika da bi Bog bio veći od zla koje nas napada, pa smo relativno lak plijen raznim vračarima i drugim slugama Zloga

Budući da se velika većina nas, u različitim razdobljima svojih života, nalazi daleko od te prve i najveće zapovijedi, nismo sposobni prepoznati njegov glas (Isus tvrdi da njegove ovce čuju i poznaju njegov glas i idu za njim), te u svojim srcima ne vjerujemo u njegovu živu prisutnost u našem životu. Sveti je Augustin davno ustvrdio da je Bog u nama velik onoliko koliko mu to dopusti naša vjera. Na žalost, naša osobna vjera nije uvijek dovoljno velika da bi Bog bio veći od zla koje nas napada, pa smo relativno lak plijen raznim vračarima i drugim slugama Zloga. Ponekad nas napadaju vrlo jake đavolske sluge kojima se prosječni vjernik ne može sam uspješno suprotstaviti. Prvo što tada trebamo učiniti jest da to priznamo, da se pokajemo, zatražimo oproštenje i odlučimo popraviti svoj odnos s Bogom. To nikako ne znači vršiti bilo što drugo ispred te prve i najveće zapovijedi. Mnogi će ipak pokušati vršiti sve ostale zapovijedi, poput izgovaranja molitava, revnog odlaženja u crkvu, na hodočašća, vršenja raznih pobožnosti, prihvaćanja žrtvi, davanja milostinje, čitanja Biblije, pazit će da se ne ogriješe na ostale Božje i crkvene zapovijedi… Sve je to itekako u redu ako to činimo s prvenstvenom namjerom da kroz to upoznamo Boga, steknemo povjerenje u njega i uzljubimo ga. Ako to činimo samo kao žrtvu koja bi ga trebala udobrovoljili da nam se smiluje, teško ćemo išta postići – zlo će nas pobijediti. Jači smo samo onda kada prijeđemo u odnos djeteta prema Bogu ocu, a ne zadržavamo se na razini sluge ili roba. Boga trebamo prihvatiti kao Oca koji se brine za nas, a ne kao božanstvo koje treba zadovoljiti vlastitim žrtvama, jer On je onaj koji pobjeđuje Zloga a mi mu to omogućujemo svojim povjerenjem u njega u situacijama u kojima se nalazimo. Žrtva je odlično sredstvo preko kojeg mu se možemo približiti, bolje ga upoznati i još bolje uzljubiti, no ona nikako ne smije biti sredstvo kojim ćemo ga „udobrovoljavati“ da nam se smiluje. On je već dovoljno dobar i ne trebamo ga pokušavati učiniti takvim. Dakle, sve ono nabrojano, ne trebamo činiti kao cilj, već kao sredstvo vlastitog posvećenja.

Ako nas netko izvuče iz naših nevolja, time naš problem neće nestati, već će se zlo uvijek iznova pokušati vratiti i ponovno napasti

Potražiti pomoć

Ako nam se čini da u tome baš i ne uspijevamo, za početak će biti nužno poniziti se, priznati da smo itekako sami krivi što nismo sposobni obraniti se i zatim potražiti pomoć nekoga tko nam može pomoći. Pomoći nam mogu osobe koje imaju izgrađen odnos s Bogom i dovoljno iskustva u vlastitim borbama i koje imaju vremena posvetiti nam se. Prečesto mislimo da su oni koji imaju vjeru, na neki način dužni posvetiti se odmah i neodgodivo našim problemima i pronaći vrijeme za nas bez obzira na sve ostale njihove dužnosti i obveze. Mnogi koji ne shvaćaju kako ih mogu odbiti oni od kojih traže pomoć, u isto se vrijeme ne pitaju da su se sve vrijeme odbijali posvetiti Bogu onako kako su trebali. Iskusni molitelji će najprije odgovorno procijeniti imaju li vremena, ali i dovoljno vjere da se ‘umiješaju’ u probleme onih koji traže zaštitu. Također će procijeniti želi li osoba koja traži pomoć, surađivati na vlastitom obraćenju ili želi samo što jednostavnije i bezbolnije rješenje svojih problema. Oni znaju da će nakon oslobođenja navaliti sedam gorih zlih duhova, pa moraju procijeniti hoće li se osoba moći obraniti. Zato nas Riječ Božja upozorava da se najprije približimo Bogu a tek onda odupiremo đavlu.

Ako nas netko izvuče iz naših nevolja, time naš problem neće nestati, već će se zlo uvijek iznova pokušati vratiti i ponovno napasti. Vračari nikad ne odustaju i ponekad je jedino rješenje, za one koji nemaju dovoljno vjere i nisu spremni doći do nje, odseliti se što dalje od njih. Bolje to, nego ugroziti živote svojih članova obitelji.

Borba se sastoji u cjeloživotnom obraćenju, tj. cjeloživotnom izgrađivanju osobnog odnosa s Bogom

Ne možemo uvijek iznova tražiti nekoga da se bori za nas, nego nam jedino preostaje da se naučimo boriti sami. Borba se sastoji u cjeloživotnom obraćenju, tj. cjeloživotnom izgrađivanju osobnog odnosa s Bogom koji nas onda stalno usavršuje u bolje ljude i bolje vjernike. Kad nas jednom đavao izravno napadne, više nemamo izbora ostati neutralnima i živjeti bez vršenja prve Božje zapovijedi. Trebali bismo se uključiti u neku živu župsku zajednicu koja istinski vjeruje i zajedno s njome rasti u vjeri. Proces oslobođenja svakako počinje i završava vlastitim obraćenjem. Dokle god znamo da trebamo obraćenje i da trebamo usavršavati svoj osobni odnos s Bogom, kako bismo iz tog odnosa postojali bolji vjernici a onda i bolji ljudi, Bog će biti uz nas. Stav poniznosti srca koje svakodnevno treba Boga radi vlastitog spasenja koje se očituje u obraćenju, najbolja je moguća zaštita od neprijateljskih napada. Ako smo već postigli spasenje i, ne daj Bože, svoj maksimum obraćenja i posvećenja, te ako mislimo da dovoljno poznajemo Boga, onda smo lak plijen i teško da ikome možemo pomoći. Takvi svoje molitvene neuspjehe pripisuju Božjoj volji ili razloge neuspjeha traže u onima koji trebaju pomoć i ne pada im na pamet suočiti se s vlastitom nevjerom. Čini se na žalost da je mnogima veoma teško pronaći nekoga tko ima vjere, iskustva i vremena baviti se oslobođenjima. Kad bismo imali više takvih osoba, mnogi bi u Crkvi prepoznali snagu Božju i ne bi je olako napuštali.

Svaka je magija od đavla i ne postoji bitna razlika između crne i bijele. Bijela se samo pokušava prikazati kao ona koja čini dobro

Ne tražiti pomoć kod krivih osoba

Trebamo shvatiti osobe koje itekako trebaju pomoć, a ne mogu je pronaći ondje gdje bi je trebali pronaći najprije. Mnogi od njih odlaze tada na kriva mjesta. Prepune su novine i televizije osoba koje nude oslobođenje uz pomoć bijele magije i svih ostalih vrsta ezoterije. Svaka je magija od đavla i ne postoji bitna razlika između crne i bijele. Bijela se samo pokušava prikazati kao ona koja čini dobro. Đavao ima dvije osnovne taktike da nas odvuče od Boga i spasenja: prva, da nam čini zlo i to zlo pripisuje Božjoj volji, i druga, da nam čini „dobro“ i to navodno dobro pripisuje sebi. Svaki doticaj s magijom odvaja nas od Boga i usmjerava prema vječnom prokletstvu. Bog nas u Bibliji upozorava da mu se gadi svatko tko pomoć traži od vračara, gatara, te bilo koje druge vrste ezoterije, poput bioenergije ili reikija. Mnogi su dobili takvu pomoć, ali ako pogledamo daljnji tijek njihovih života i onoga što se je otada počelo događati u njihovim obiteljima, vidjet ćemo svu tragediju odbacivanja Boga. Na žalost, mnogi misle da mogu potražiti pomoć od đavla i dalje ostati u dobrim odnosima s Bogom. Misle da, kad već ne mogu pronaći pomoć u Crkvi, Bog se neće ljutiti ako tu pomoć pronađu kod đavla. Mnogi ni ne pomišljaju da tim činom čine ikakav grijeh. Bog nas ne odbacuje jer je milostiv i spor na srdžbu i razumije našu patnju, ali nas đavao zarobljava i polako preuzima kontrolu nad nama i odvlači na svoju stranu. Takve osobe najčešće imaju ozbiljnih problema sa strahovima, zbunjenošću, naglim promjenama raspoloženja, vrlo često imaju velikih financijskih problema, događaju im se razne vrste nesreća u obitelji, stalne svađe i razdori i, što je najgore, polako se, ali sigurno udaljuju od Crkve, sakramentalnog života i molitve općenito. Dio njih pak postaju ‘super-vjernici’ koji se miješaju u sve što se događa u župi, i na sebi svojstven način pokušavaju kontrolirati i manipulirati i samim župnikom. Takvi često imaju ‘objave’ i ‘viđenja’ koje nameću drugima i koje drugi trebaju bezuvjetno prihvatiti ukoliko ne „žele da ih Bog kazni“. Gotovo da i nema župnika kojima takvi nisu postali prave noćne more. Najgore je ipak to da su takve osobe u najvećoj opasnosti da izgube spasenje i završe u paklu.

Ako si jedan od njih, odluči se čim prije dobro ispovjediti, a po mogućnosti zamoli ispovjednika da nad tobom izmoli barem otkletvene molitve.

Najveća sila u borbi protiv zla, na iznenađenje mnogih, krije se u drugom dijelu najveće zapovijedi…

Pomoć ipak postoji i tko god ustraje, dobit će je u svojoj crkvi. Za početak se preispitajmo i u svoj poniznosti srca priznajmo koliko nam je zaista stalo do vlastitog obraćenja i posvećenja; zapitajmo se vršimo li Božje zapovijedi kako bi nam Bog bio što bliže i mi bliže njemu ili ih vršimo kako bismo ga zapravo držali na sigurnom odstojanju, ne dajući da se miješa u mnogo toga što se tiče naše osobnosti, naše obitelji, posla, financija, slobodnog vremena itd.

Najveća sila u borbi protiv zla, na iznenađenje mnogih, krije se u drugom dijelu najveće zapovijedi, tj. u zapovijedi ljubavi prema bližnjemu i to prema onome koji nam čini zlo i kojeg smatramo neprijateljem. Do te ljubavi možemo doći, i tako pobijediti zlo. O tome u sljedećem nastavku.

(Nastavlja se…)

Sanjate li zmije (1.)
Sanjate li zmije (2.)

Autor: Josip Lončar; Book.hr