Vjera i znanost

Samo veliki vjernici mogu vjerovati u darvinizam

samo veliki vjernik mogu vjerovati u darvinizam

Ako vam izazivaju nelagodu, bijes ili vas veoma uznemiravaju članci o kreacionizmu, tj. o tome da je Bog stvorio svijet, vrlo vjerojatno imate ozbiljan problem, jer ćete se jednog dana naći licem u lice s Stvoriteljem, kojega svojim stavom itekako omalovažavate. Ako ne vjerujemo u stvaranje, ne vjerujemo ni u Boga.

Da je teorija darvinizma točna, dosada bismo pronašli tisuće, ako ne i milijune fosila prijelaznih oblika. No situacija je posve drukčija.


Poanta je u tome da fosilni zapisi zapravo više podupiru nadnaravno stvaranje nego makroevoluciju.

Što je s fosilnim zapisima?

Učinimo kratak pregled onoga što smo dosada vidjeli. Ovaj niz dokaza pokazuje da prirodnom selekcijom nisu mogli nastati novi oblici života:

  1. Genetska ograničenja.
  2. Ciklička izmjena.
  3. Neumanjiva složenost.
  4. Neodrživost prijelaznih oblika.
  5. Molekularna izolacija.

Međutim, ne podržavaju li fosilni zapisi darvinističku teoriju? Pogledajmo.

Bez prednosti koje pruža današnja tehnologija Charles Darwin nije mogao uočiti probleme s kojima se njegova teorija suočava na staničnoj razini. Ali uočio je da fosilni zapisi predstavljaju velik problem njegovoj teoriji, zato jer ne pokazuju stupnjevitost (gradualizam). Zato je napisao: „Zašto svaka geološka formacija i svaki sloj nisu puni takvih prijelaznih vrsta? Geologija zasigurno ne otkriva nijedan takav precizno razvijeni organski lanac, i to je, možda, najočitiji i najozbiljniji prigovor koji se može iznijeti protiv moje teorije.” (C. Darwin, Podrijetlo vrsta)

No Darwin je mislio da će daljnja fosilna otkrića pokazati da je njegova teorija točna. Vrijeme je pokazalo da je bio u krivu. Iako se u masovnim medijima može čuti upravo suprotno, fosilni su zapisi darvinistima izazvali velike neprilike. Da je teorija darvinizma točna, dosada bismo pronašli tisuće, ako ne i milijune fosila prijelaznih oblika. No situacija je posve drukčija. Pogledajmo kako ju je opisao evolucionist Stephen Jay Gould (1941. – 2002.), paleontolog na Sveučilištu Harvard:

„Povijest većine fosilnih vrsta uključuje dvije značajke koje su posve nespojive sa stupnjevitošću: 1) Evolucijski zastoj. Većina vrsta ne pokazuje nikakvu izravnu promjenu tijekom svoga boravka na Zemlji. Kad su se tek pojavile u fosilnim zapisima, izgledale su gotovo isto kao netom prije nego što su nestale. Morfološke su promjene obično ograničene i neusmjerene. 2) Iznenadna pojava. Ni u jednom lokalnom području vrste ne nastaju postupno neprekidnim preoblikovanjem od svojih predaka; one se pojavljuju odjednom, ‘potpuno oblikovane’.” (Stephen J. Gould, Evolution’s Erratic Pace)

Drugim riječima, Gould priznaje da se fosilne vrste pojavljuju iznenada, potpuno oblikovane te ostaju jednake sve dok ne izumru, i za to vrijeme ne prođu ni jednu usmjerenu promjenu. Upravo se to može očekivati ako je točna teorija kreacionizma.

No, umjesto da usvoji kreacionizam, Gould je odbacio stupnjevitost darvinizma te je osmislio teoriju pod nazivom Punctuated Equilibria, PE (eng. teorija punktualizma; teorija isprekidane ravnoteže). PE kaže da su se vrste razvile brže tijekom kraćega vremenskog razdoblja, čime se objašnjavaju ogromne fosilne praznine. Gould nije naveo prirodni mehanizam kojim bi se to moglo dogoditi, no budući da je bio ateist, morao je fosilne zapise nekako objasniti. To je klasičan primjer u kojem je pojedinac dopustio da mu vlastite predrasude zamagle zapažanja.

Ali udaljili smo se od teme. Poanta je u tome da fosilni zapisi zapravo više podupiru nadnaravno stvaranje nego makroevoluciju. Doista, ovdje ne nedostaju karike, nego cijeli lanac!

A lanca nema, jer se gotovo sve glavne skupine životinja koje poznajemo pojavljuju naglo i potpuno oblikovane u fosilnim zapisima u slojevima kambrijskog razdoblja, za koje mnogi znanstvenici procjenjuju da su nastali prije 500-600 milijuna godina. Jonathan Wells piše: „Fosilni su dokazi tako snažni, a događaj tako dramatičan da su postali poznati pod nazivom ‘kambrijska eksplozija’, odnosno ‘biološki veliki prasak’.“ (J. Wells, Icons of Evolution)

Taj je dokaz, naravno, potpuno nespojiv s darvinizmom. Sve se skupine životinja pojavljuju pojedinačno, potpuno oblikovane i u isto vrijeme. To nije dokaz postupnog razvoja, nego trenutnog stvaranja. Dakle, darvinističko stablo, na koje smo se toliko navikli, ne prikazuje stvarne fosilne zapise ispravno. Zapravo, kako primjećuje Wells: „ako bi tomu odgovarala bilo koja botanička analogija, to bi bio travnjak, a ne stablo” (J. Wells, Icons of Evolution). A na tom bi se travnjaku nalazili dijelovi ispunjeni različitim vrstama trava ili biljaka, međusobno odvojeni velikim površinama na kojima nema ničeg osim blata.

Možda ste sada pomislili: „A što je s razvojem oblika lubanje, na koji smo navikli? Ne pokazuje li to da se je čovjek razvio iz majmuna?”

Prije mnogo godina raspravljao sam s darvinistom koji je poredao lubanje po stolu da bi objasnio da je do evolucije zaista došlo. „Dame i gospodo, ovdje je dokaz za evoluciju”, izjavio je.

Čovječe, kako možeš zanemariti fosile? Lubanje izgledaju kao da im se oblik progresivno mijenjao. Izgledaju kao da bi mogle imati zajedničkog pretka. No je li to dobar dokaz za darvinizam? Ne, taj dokaz nije bolji od onoga kojim bi se tvrdilo da se veliki lonac razvio iz žličice.

Darvinistima problem predstavlja to što se putem fosilnih zapisa ne može doći do zajedničkog pretka. Zašto ne? Zato jer se, prema riječima Michaela Dentona, „99 posto biološkog sastava svakog organizma nalazi u njegovoj mekoj strukturi, koja u fosilu nije dostupna” (M. Denton, Evolution: A Theory in Crisis). Drugim riječima, izuzetno je teško otkriti biološki sastav nekog stvorenja promatrajući njegove fosilne ostatke. Jonathan Wells primjećuje: „Fosilni su dokazi podložni različitim interpretacijama zato jer se pojedini primjerci mogu rekonstruirati na razne načine i zato jer se po fosilnim zapisima ne može ustanoviti veza između pretka i potomka.” (J. Wells, Icons of Evolution)

Međutim to ne sprečava darviniste. Budući da darvinizam, zbog njihova prethodnog filozofskog opredjeljenja, mora biti točan, darvinisti moraju pronaći dokaze koji ga podržavaju. Zato, umjesto da priznaju da se na temelju fosilnih zapisa ne može ustanoviti da bića imaju zajedničkog pretka, darvinisti su se uhvatili za onaj jedan posto onoga što im fosili otkrivaju, a ostatak od 99 posto ispunili su opisujući ta svoja fosilna otkrića onako kako im odgovara. S takvom ogromnom prazninom, i bez činjenica koje bi ih ograničavale, darvinisti mogu slobodno graditi „karike koje nedostaju” iz beznačajnih fosilnih ostataka. To je razlog zašto su mnoge takozvane „karike koje nedostaju” bile kasnije razotkrivene kao prijevara ili pogreška. Henry Gee, glavni suradnik za rubriku o znanosti u časopisu Nature, piše: „Tvrdnja da niz fosila predstavlja lozu ne može se smatrati znanstvenom hipotezom koja se može provjeriti, nego tvrdnjom čija je valjanost jednaka priči za laku noć – ona je zabavna, možda čak i poučna, no ne i znanstvena.” (U: J. Wells, Icons of Evolution.)

Fosilni zapisi nisu samo nedostatni da bi dokazali zajedničkog pretka. Naime u svjetlu onoga što sada znamo o činjenici da su biološki sustavi po svojoj prirodi neumanjivo složeni, zaključujemo da su fosilni zapisi za ovaj predmet nebitni. Strukturna ili anatomska sličnost između vrsta (koja se ponekad naziva homologija) također nam ništa ne govori o zajedničkim predcima. Michael Behe kaže:

„Anatomija je, jednostavno, nebitna za pitanje je li se evolucija mogla dogoditi na molekularnoj razini. To vrijedi i za fosilne zapise. Više nije bitno postoje li velike praznine u fosilnim zapisima ili jesu li zapisi neprekinuti, kao onaj američkih predsjednika. A ako te praznine i postoje, nije bitno može li se za njih dati vjerodostojno objašnjenje. Fosilni zapisi nam ne mogu reći ništa o tome jesu li se interakcije 11­cis­retinala s rodopsinom, transducinom i fosfodiesterazom (neumanjivo složeni sustavi) mogle razviti korak po korak.” (Michael Behe, Darwinova crna kutija)

Dakle, prema Beheu, biologija svodi anatomiju na pitanje vjerodostojnosti makroevolucije. Upravo kao što sadržaj neke knjige pruža daleko više podataka od njezinih korica, tako biologija živih bića pruža daleko više informacija od njezina kostura. Unatoč tomu darvinisti su dugo tvrdili da je strukturna sličnost između, recimo, majmuna i ljudi dokaz zajedničkog podrijetla (ili zajedničkog roda). Padne li im ikada na pamet da bi strukturna sličnost mogla biti dokaz za zajedničkog dizajnera, a ne za zajedničkog pretka? Uostalom, u svijetu u kojem vladaju određeni fizički i kemijski zakoni vjerojatno će samo određeni raspon anatomskih struktura biti pogodan za životinje koje su oblikovane tako da hodaju na dvije noge. Budući da svi moramo živjeti u istoj biosferi, trebali bismo očekivati da će neka bića imati sličan oblik.

Povrh toga, iako struktura majmuna može biti slična ljudskoj, često se previđa činjenica da majmuni i ljudi gotovo da i nemaju sličnosti sa zmijama, gljivama, i drvećem. No, prema darvinizmu, sva su se živa bića razvila od istog pretka. Da bi se darvinizam mogao uzeti kao istinit, on mora biti u stanju objasniti ogromne različitosti između živih bića. Mora objasniti kako su, naprimjer, palma, paun, hobotnica, skakavac, šišmiš, vodenkonj, dikobraz, morski konj, Venerina muholovka, čovjek i plijesni potekli od prvog neumanjivo složenog života bez inteligentne intervencije. Također mora objasniti kako je nastao prvi život te kako je nastao svemir. Bez održivih objašnjenja, koje darvinisti nisu uspjeli pružiti, potrebno je previše vjere da bi se (p)ostalo darvinistom. I zato nemamo dovoljno vjere da bismo bili darvinisti.

Tekst je prvotno bio objavljen u mjesečniku Book.

Komentiraj
U komentarima je zabranjeno vrijeđanje na bilo kojoj osnovi. Komentari koji sadrže uvredljive poruke ili neprimjerene izraze bit će uklonjeni.

Reci što misliš

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Na vrh