Piše volonterka Jelena Kovač. Foto: volonter Josko Modrić 

Prvo Jelenino javljanje > VOLONTERKA IZ TANZANIJE:
…a mi se žalimo i kukamo, dok su oni dobrodušni i nasmijani

Drugo javljanje > Ovako je izgledao naš prvi misionarski radni dan!

Veselim se sutrašnjem danu i posjetu plemenu Masai u okrugu Udinde…

Uzalud sam navijala budilnik. Za to se pobrinula mala crno-bijela ptičica, koja od prvog dana svako jutro dolazi na moj prozor i uz veselo cvrkutanje, skakuće, udara u staklo kao da želi ući unutra. U početku sam mislila da su to teške kapi kiše koje su nasušno potrebne ovom isušenom i prašinom zagušenom kraju, ali ne, to nije bila kiša.

Bila je to moja ptičica koja me do današnjeg dana redovno posjećuje, i nisam baš sretna što me tako rano budi, negdje oko 4.30 ujutro. Draga mi je i simpatična pa se ne bunim.

Sara i Rafael su dugogodišnji volonteri u udruzi Zdenac. Oni će biti naši glavni vodiči, pored ostalog i „turistički“, kroz stranputice, jarke i šikare ovog neobičnog putovanja.

Pravo tanzanijsko jutro: poslije prohladnih noći dovoljno svježih, blagi povjetarac neumorno počinje talasati valovima dnevne vrućine koja nadolazi.

Oko 8 sati ujutro sestra Ljilja, tri djevojke iz hostela iz župe Ujewa i ja, krenuli smo na naše cjelodnevno putovanje. S. Ljilja, u okviru svoje misionarske djelatnosti, posjetila je pleme Masai više puta. O plodovima njenog posjeta uvjerit ću se kad dođem na lice mjesta. Ovo je za mene prvi put i nisam niti mogla slutiti što se sve može doživjeti na jednom takvom putovanju i u susretu sa stanovnicima plemena Masai.

Prolazeći kroz sela s uobičajenim kućama – barakama na koje sam se već privikla i koje mi sad čak izgledaju pristojno, normalno, selima ukrašenim cvjetnim stablima, suncokretima i raznobojnim tropskim cvijećem koje je gotovo neplanski razbacano, stablima tropskog voća i vrtovima povrća, šarenilom odjeće afričkih žena, muškaraca i djece, došli smo do doma Sare i Rafaela.

Sara i Rafael su dugogodišnji volonteri u udruzi Zdenac. Oni će biti naši glavni vodiči, pored ostalog i „turistički“, kroz stranputice, jarke i šikare ovog neobičnog putovanja.

Ne libe se cijenu riže izjednačiti s cijenom riže u Europi, tako da je riža ovdje namirnica koja se koristi veoma pažljivo i ne u tako obilnim količinama, kako sam u početku mislila

Čim smo izišli iz sela, pustinjsku atmosferu su ublažavale ogromne plantaže rižinih polja koje vrijedni radnici spremaju za sezonu i kišni period koji uskoro dolazi.

Vlasnici tih plantaža su uglavnom bogati Palestinci, Pakistanci, Indijci i drugi veleposjednici koji su se obogatili na riži, koji kao i svi dosadašnji „poslodavci“ iskorištavaju domaće resurse ljudi i prirode za svoje bogaćenje. Ne libe se cijenu riže izjednačiti s cijenom riže u Europi, tako da je riža ovdje namirnica koja se koristi veoma pažljivo i ne u tako obilnim količinama, kako sam u početku mislila.

Usprkos prašnjavu putu punom rupa i pravih jaraka, uz visoka stabla drača koja su nas uporno pokušala ogrepsti kroz prozore našega džipa (drače su ovdje ogromna stabla s velikim bodljama i čini mi se da je to jedino drvo koje ovdje uspijeva), stigli smo do škole koju je za pleme Masai sagradio Hrvat Zoran Jagić. Kroz nevelika vrata i prozore škole s dvije učionice, jednu za djecu, drugu za roditelje, izvirile su male dječje glavice sa svijetlim očima. Svijetlile su i gledale nas da sam ostala zbunjena kao kad te noću zaslijepe duga svjetla automobilskih farova.

Jedna je prostorija škole za djecu, a druga za majke, očevi u ovu školu ne idu.

Za majke postoji poseban razlog za obrazovanje: dobiti kozu…

U prostoriji za djecu smještena su djeca različitog uzrasta i njihove dvije učiteljice također iz plemena Masai, a u prostorijama za odrasle njihove majke. Suština je u tome da se obrazuju djeca i roditelji, odnosno majke.

Za majke postoji poseban razlog za obrazovanje: dobiti kozu. Zašto je koza toliko važna? Naime plemenski običaji su takvi da je muškarac apsolutni gazda i vlasnik žene. Muškarac može imati nekoliko žena, a žena samo jednog muža. Žena nema nikakvih prava i potpuno je ovisna o muškarcu. Da bi dobila kakvu takvu neovisnost i mogla donekle prehraniti svoju djecu neovisno od muškarca, treba joj koza. Kozje mlijeko, a poslije i meso pomoći će joj da se osjeća sigurnije. Okruženje s ogromnim grmovima drača najpogodnije su za koze. Krava je već bogatstvo. Da bi udruga Zdenac majkama omogućila kozu, a u nekim slučajevima i kravu, obvezala je majke na obrazovanje.

Samohrana majka nije odustajala dok nije dobila kravu. Mogu zamisliti osjećaj sreće i ushićenja „dobrodošlice“ kad je uvodila kravu u svoj dom, svjesna da je barem donekle osigurala osnovnu hranu za svoju djecu.

S. Ljilja mi je ispričala zgodu samohrane majke s petero djece od različitih muževa, bosonogu i mršavu do kosti, koja nije odustajala dok nije dobila kravu. Nuđena joj je koza, ali ona je uporno nastojala dobiti kravu i dobila ju je zajedno s teletom. Mogu zamisliti osjećaj sreće i ushićenja „dobrodošlice“ kad je uvodila kravu u svoj dom, svjesna da je barem donekle osigurala osnovnu hranu za svoju djecu.

Naše druženje je počelo u učionicama gdje su nas đaci pozdravili na masaiski način; sagneš se a djeca te rukama miluju po glavi. Dodir malih nevinih ruku prodire do srca s toplinom blizine gotovo slične blizini majke i djeteta. Za ovu djecu dodir sa svijetom nije internet i društvene mreže, razni tableti i mobilni telefoni, nego milovanje po glavi, zagrljaj, dodir rukom, osmijeh. Kako je uzvišeno osjetiti to ljudsko, to što nam je Bog dao da se razumijemo, da se volimo, da budemo bliski, da jedni drugima opraštamo i ljubimo jedni druge onako kako Krist ljubi sve nas.

Naše druženje je počelo u učionicama gdje su nas đaci pozdravili na masaiski način; sagneš se a djeca te rukama miluju po glavi

Ponos na njihovim licima i sjaj u njihovim očima bio je neopisiv kad su nam pokazali što su naučili. Podizali su izrezana slova iz kartona i glasno ih izgovarali, zatim složene riječi od istih slova, a onda su sve to pisali na tabli. Lijepo je istovremeno osjećati se maleno i važno. Inače dvije table u učionici pune su nekih zabilješki, crteža (najčešće srca, cvjetovi, životinje iz njihova okruženja, nespretno nacrtani geometrijski likovi…). Pjesmom i plesom ispraćeni smo iz učionice za djecu u učionicu za majke.

Ponavlja se ista scena: pozdrav milovanjem po glavi, ponosno pokazivanje naučenog. Kao da su te žene – majke, pustinjske kraljice, željele pokazati koliko su truda uložile iz ljubavi prema svojoj djeci da dobiju kozu za djelić neovisnosti.

Gledajući te mame, bila sam zadivljena njihovim lijepim izgledom, elegancijom, inteligentnim pogledima i, tropskom vrućinom i surovošću isklesanim licem. Dlijeto života, okruženja i prirode kleše nas strpljivo i neumorno, strogo obraćajući pažnju na detalje, do konačnog izgleda, kad ćemo isklesani životnim daćama i nedaćama stati pred lice Božje.

Neke majke su nosile malu djecu u naručju, odnosno u zavežljaju na afrički način i na leđima i na prsima, koji tako spretno i pažljivo vežu brinući o sigurnosti svoje djece. Nema sjedalica, košara, njihalica, hodalica, ogradica, kolica i svih drugih dječjih rekvizita dostupnih majkama modernog svijeta, no djeca ipak rastu, smiju se, vesele, igraju se, trčkaraju… na način kako to rade sva djeca svijeta bez obzira na status njihovih roditelja i bogatstvo doma.

Pokušala sam pomoći otvoriti paket. Kad sam pokušala uzeti paket s keksima, on ga je čvrsto stiskao, sakrio iza leđa sa strahom u očima da će ostati bez njega…

Trčkaranje djece, potezanje za „masaisku“ suknju, majke nije omelo da pokažu da su naučile pisati slova i riječi, a neke od njih i čitati. Ta slova, to naučeno donosi kozu na dar i bolji život njima i njihovoj djeci.

U tome je i njima i njihovoj djeci svojim pedagoškim umijećima pomagala naša Sara, učiteljica engleskoga jezika. Vesela, nasmijana, razigrana, odlučna, gromkog, a u isto vrijeme toplog glasa iskusne učiteljice, uspjela je iz njih, bez napora, izvući najviše što se moglo, a oni presretni što uz njenu pomoć naučeno pokazuju bez problema. Treba napomenuti da je Sara idejni tvorac projekta „Kozu za neovisnost“.

Kao i svaki sastanak udruge Zdenac sa svojim štićenicama, tako i ovaj završava pjesmom i molitvom, a molitva križanjem „U ime Oca i Sina i Duha Svetoga na masaiskom (dijalekt svahilijskog), što krsteći se odlično izgovaraju i na hrvatskom jeziku.

Neizbježan je i oproštajni masaiski ples.

Zatim slijedi „agape“. Radosni sjaj u očima, ispružene crne mršave ručice, nalik na grane žednog i gladnog stabla poniklog u pustinji, u nastojanju da što prije dođu do svoga „dijela kolača“, neobičan je prizor, prizor koji dočarava suštinu neobičnog života u gotovo neljudskim uvjetima. Poruka evanđelja „Blago čistima srcem, oni će Boga gledati“ Mt 5,8, kroz ovu pustinju noću i danju raznosi lahor Božje dobrote i milosrđa.

I opet jedna mala zgoda; kako se paketić s keksima malo teže otvara, malom dječaku ispred mene pokušala sam pomoći otvoriti paket. Kad sam pokušala uzeti paket s keksima, on ga je čvrsto stiskao, sakrio iza leđa sa strahom u očima da će ostati bez njega. Djevojčica do dječaka nije bila tako uporna, prepustila mi je paketić s keksima, a kad je dječak vidio da sam ga otvorila i vratila djevojčici, pružio mi je i svoj. Odjednom se više njih okupilo oko mene i željno iščekivalo da se otvori i njihov paketić.

Našu pažnju privlači i grupa masaiskih žena i muškaraca okupljenih oko neke rupe, jame u zemlji. Kante oko rupe dale su nam zaključiti da je riječ o bunaru iz kojeg se crpi voda…

Druženje s djecom i njihovim majkama školarcima polako je dolazilo kraju. Sa širokim osmjehom na licu nisu prestali mahati svojim ručicama. Iz male udaljenosti cijela scena me podsjećala na balet grana koje njiše povjetarac u pustinji, koji kroz gracilne korake i tihu melodiju šapuće pjevušeći: Dođite opet da zanjišete naše mlade krošnje i pomognete nam da rastu i razvijaju se visoko do neba, do samog vrha planine mukotrpnog životnog puta, do njihova „Kilimanjara“. Tamo gdje žubore obilni slapovi vode koje zovu „kraljičini“ (opet im se nešto njihovo uzima i krade), a oni su ustvari njihovi, gdje će piti vodu u izobilju, osvježiti umorna lica i odmoriti poglede u ljepotama beskraja Božje svemoći, milosti i dobrote.

Sve događaje u školi i blizine škole znatiželjno su promatrali mladi pastiri s pastirskim štapom u ruci, odjeveni u svoje masaiske nošnje.

Neki su se i približili, stidljivo nas pozdravljajući.

U ovoj pustinji ne možeš bez iznenađenja.

Našu pažnju privlači i grupa masaiskih žena i muškaraca okupljenih oko neke rupe, jame u zemlji. Kante oko rupe dale su nam zaključiti da je riječ o bunaru iz kojeg se crpi voda.

Kakva voda? Mutna, sve je više nego voda. Okružena ogromnim brojem muha koje glasno zuje bezglavo se vrteći oko nje (žeđ u pustinji je ogromna). To ne ometa mladog masaia da je kantom spretno i brzo crpi i nalijeva bidone koji stoje uokrug bunara. Najčešće u rukama, jer su magarad i mazge bogatstvo, tu vodu odnose do udaljenih domova smještenih u bespućima pustinjskog prostranstva. Razdaljina od doma do doma može biti po pet i više kilometara. Kako izgleda ta pustinjska samoća to samo oni znaju, međutim osmjeh na njihovim licama i žar u očima kao da govore: samoća je veća mogućnost blizine s Bogom i svemirom, nebom, mjesecom i zvijezdama koje su noću svjetlo, a žega dnevnog sunca potiče snagu i energiju u nama da ovaj život učinimo prihvatljivim i lijepim.

I Zdenac ne bi bio Zdenac da odmah ne razmišlja o mogućnosti podizanja bunara Zdenca iz kojeg bi se ti žedni ljudi mogli napojiti čistom vodom na način dostojan čovjeka. Isus i Samaritanka, voda i zdenac, koliko simbolike u djelovanju udruge Zedanac u ovom suhom i žednom kraju. Napojiti žedne i doživjeti radost Samaritanke, koja je upoznala Boga, koja se napila „vode od koje neće ožednjeti nikada“ Iv 4,14.

Što bi moglo biti? Benzin nije, akumulator… Evo problema. Sva sreća imamo Rafaela. Prsten na akumulatoru, od silnih iskakanja kroz jarke i rupe na putu jednostavno se odvojio

Na rastanku osjetila sam duboku zahvalnost prema tim lijepim i inteligentnim ljudima, ljudima kojima je vjera u Boga najviše što imaju, kojima gutljaji vjere gase žeđ do vijeka, do prolaska u vječni život, jer kako Isus reče: „Voda što ću mu ja dati bit će u njemu izvor vode što teče u vječni život“ Ivan 4,14. Iskreno im hvala za doživljeno, za bliskost i ljudskost, za život kakav nam je Bog podario, neokaljan mnogim neljudskim trendovima diljem modernog svijeta.

Susret s ovim ljudima ne može da ne izazove tektonski poremećaj u nama samima s nizom pitanja: Kako je moguć takav život koji suvremeni svijet potpuno obuzet društvenim mrežama ne može ni približno predstaviti? A oni ipak žive bez struje, normalne vode, TV-a, Interneta, društvenih mreža, i ne čine se nesretnima, nego dapače sretnijima i smirenijim od svih nas kojima su te moderne „igračke života i ljudskog dostojanstva“ dostupne.

Povratak kući nije mogao biti bez neobičnih dogodovština. Uz sve pokušaje, s. Ljilja ne može upaliti džip. Što bi moglo biti? Benzin nije, akumulator… Evo problema. Sva sreća imamo Rafaela. Prsten na akumulatoru, od silnih iskakanja kroz jarke i rupe na putu jednostavno se odvojio. Rafael ga je pričvrstio i, na sveopće zadovoljstvo, krenuli smo. Kod svakog zaustavljanja morali smo intervenirati i spajati prsten s akumulatorom. Da ne bi bilo dosadno, i guma se počela prazniti. Nemamo pumpu. Treba doći do prvog odredišta gdje imaju pumpu, kamo nas vodi Rafael i mladi pastir Masai.

Dolazimo do dvije kolibe. Dok dvoje ljudi u masaiskim nošnjama sjedi pod nedebelom hladovinom stabla, treći nam zajedno s Rafom naizmjenično pumpa gumu.

S napumpanom gumom obavezno skrećemo do jednog uglednijeg domaćinstva. Tu nas već čekaju dvije žene, nekoliko djece i stasiti i vidno odnjegovani domaćin.

Razlog posjeta ovom domu je Jakob, dijete koje bi bez intervencije Zdenca i Sare umrlo od tuberkuloze. Jakob je ostao bez majke kao dvogodišnje dijete pa privrženost Sari, s. Ljilji i Zdencu ne čudi.

Razlog posjeta ovom domu je Jakob, dijete koje bi bez intervencije Zdenca i Sare umrlo od tuberkuloze. Jakob je ostao bez majke kao dvogodišnje dijete pa privrženost Sari, s. Ljilji i Zdencu ne čudi.

Domaćin nas je pozvao u kuću u kojoj je svjetlo, i mala televizija, platnom zaštićena od pustinjske prašine, što je rijetkost u ovom kraju. On ima ugrađenu malu solarnu opremu koja mu omogućava korištenje TV-a i male slabe žarulje. Kako se dalo i zaključiti, a s. Ljlja nam je to poslije i potvrdila, ovo je bogatije domaćinstvo, a domaćin, uz farme koza i ovaca, ima dvije žene: stariju oko 50-ak godina i mlađu kojoj je oko 25 godina i koja čeka bebu.

Poslije kratkog upoznavanja nastavili smo naše putovanje uz pozdrave domaćina i domaćica i stidljivim mahanjem ručica dječice.

Krećemo dalje, ali guma nije dugo izdržala. Nekako smo došli do obližnjeg sela, gdje su nam domaćini ponovno pomogli napumpati gumu, tako da smo ipak uspjeli doći do kuće naših suputnika i pratitelja Sare i Rafaela, koji su nas pozvali na ručak.

Ovo je moj prvi susret s afričkim domom i domaćinstvom.

Naši su domaćini za afričke prilike imućniji ljudi pa se i dom razlikuje od ostalih u okruženju. Iznad zidova ciglane ograde oko doma i kuće propinju se stabla papaja, a veliki cvjetovi suncokreta, slijedeći sunce zajedno s domaćinima, zaželjeli su nam dobrodošlicu „karibu, karibu, karibu…“ Lijepo uređen vrt i dvorište ukrašeni su cvijećem, povrćem, stablima manga, papaja i avokada, a u sredini dvorišta je velika bačva iz koje teče voda. Tu je ustvari bunar pitke vode gdje se napaja cijelo selo, a koji je izvor života za selo, ali i zarade za naše domaćine – naime mještani plaćaju vodu.

Ulazak u afrički dom je poseban doživljaj. Sam dom je arhitektonski postavljen kao i ostali domovi u ovom dijelu Afrike. Kuće su sagrađene od cigle koju mještani sami pripremaju i peku, s visokim limenim krovovima naslonjenima na metalnu konstrukciju. Beton je za ove stanovnike preskup, a kamena nema, zato je cigla osnovni građevinski materijal.

Tek ulaskom u dom shvatit ćemo da upravo takva izgradnja ima svoj duboki smisao i opravdanje za ovdašnju klimu i uvjete života. Unutrašnjosti doma i zidovi od cigle ostali su netaknuti, bez žbuke i boje. No osjećaj u domu je, pored gotovo nesnosne vrućine na ulici, prijatan i bez klima uređaja. Visoki krovovi i sitne rupe među ciglama omogućuju neprestano kolanje zraka čime se stvara temperatura ugodna za boravak. Budući da su domaćini imućniji ljudi, interijer njihova doma izgleda otmjenije. Na zemljanom podu postavljena su dva trosjeda i dvije fotelje, sve pokrivena pokrivačima na kojima je slika Majke Božje. U uglu na stolu su stereo-uređaj i nevelika televizija. Na zidovima su razne fotografije i slike svetaca. Među fotografijama uočili smo sliku Sare u vrijeme dok je bila časna sestra, a uglavnom prevladavaju fotografije s njihova vjenčanja.

Uz dvije tri stube penjemo se u prostoriju u kojoj je blagovaonski stol na kome je posluženo posuđe u kojem će se, u stilu švedskoga stola, servirati ručak za goste. Nema vrata, prostorije su odijeljene zavjesama u zelenkastoj boji s detaljima iz afričke prirode.

Na kraju omanjeg hodnika smješten je WC, uredan poljski s čistom kantom vode.

Kroz izlazna vrata na kraju hodnika, primijetila sam da je u dvorištu improvizirano malo ognjište, na kome se u loncu (bronzinu) krčka ručak za goste. Treba napomenuti da su ovdje drva mnogo u upotrebi, uglavnom se sve sprema na drvima, a možete ih vidjeti ispred svake kuće.

U ostale dvije prostorije nisam zalazila, no pretpostavljam da se radi o spavaćoj sobi i vjerojatno nevelikoj kuhinji.

Ljubazni domaćini predložili su nam piće; vodu, fantu, pepsi, colu. Ipak način i stil života zapadne civilizacije (što li se sve ne ubraja u civilizaciju), polako dolazi i u afričke domove.

Slijedi objed. Na stolu su mesna juha, štapići od juke u sosu, nalik na njoke. To je njihovo gomoljasto povrće slično našem krumpiru koje je česta namirnica na afričkim trpezama. Zatim je tu: kozje meso, pomidori, obavezni čili sos, paradajz, te posebno pripremljen kruh nalik na bračke hroštule, samo što su slane.

Slijedi samoposluživanje.

S napunjenim tanjurima ukusno spremljene hrane, vraćamo se na divane i fotelje u dnevnom boravku, i s tanjurima na koljenima, počinje ručak. Mi uglavnom koristimo vilicu i nož, a Sara, Rafael i djevojke jedu rukama, odnosno skupljenim palcem, kažiprstom i srednjim prstom veoma spretno zahvaćaju jelo s tanjura. Ovo je i česti istočnjački način uzimanja već pripremljene hrane s tanjura.

Uz dobru hranu domaćica je ponudila i tipični afrički čaj.

Prije nego ćemo nastaviti naš povratak doma, Sara nas je odvela u susjedno dvorište, odakle smo i prije čuli roktanje svinja. Susjed ima 16 svinja. Normalno je da se ovdje svinjsko meso ne suši već se jede kuhano i pečeno, a uzgoj svinja je i dobra osnova za zaradu.

Sara nam je htjela pokazati i svoja dva vrta nedaleko doma ograđena ciglom u kome uzgaja povrće i tropsko voće. Mogla je ona davno popločati svoj zemljani pod ukrasnim keramičkim pločicama, a inteligentna s razrađenim planom za sve što radi, zna da je bolje investirati u vrtove i plodove vrta koji donose zaradu, nego u pločice za pod. Sve u svoje vrijeme, pa će i pločice doći na red.

Sara, učiteljica engleskoga jezika, radi u obližnjoj školi, koju nam je s ponosom pokazala na putu do plemena Masai. U njene pedagoške sposobnosti imali smo se prilike uvjeriti u školi pri susretu s polaznicama škole plemena Masai. Uvjerena, odlučna, nasmijana, zahtjevna ali i dobrodušna, s lakoćom komunicira s djecom i dobiva od njih upravo ono što traži.

Takva je i u svakodnevnom životu. Primijetila sam da je svi u selu rado pozdravljaju, a ona s osmjehom i ljubavlju odgovara na pozdrave.

Rafael je tih, samozatajan suprug, koji je tu da održi domaćinstvo, svoje vrtove i učini Saru sretnom.

Učinilo mi se da je Sara gazda u kući, ali s. Ljilja me razuvjerila. Kaže da u kući vladaju strogi tradicionalni običaji, muž je gazda i uvijek ide prvi, a sav teret koji treba nekamo odnijeti i donijeti doma nosi žena. Podsjetilo me to na popularnu crnogorsku seriju: „Đekna još nije umrla…“ gdje naočit i stasit muškarac, kroz klance i proplanke crnogorskog kamenjara jaše na konju, a trudna žena pred porod korača pored njih. U nas kažu da „žena drži tri ćoše od kuće“, a muškarac četvrti. Čini mi se da žena ovdje drži sve četiri ćoše, nosi sve na glavi stilom i spretnošću afričke žene, sve sama rješava u glavi i grije toplinom srca da bi muškarac bio muškarac, muž.

Ja ipak mislim da Sara ima načina da oštricu tradicionalnog otupi svojom inteligencijom i šarmom, a Rafael se tome ne odupire.

Sara nas je otpratila do obližnje tržnice na putu do doma. Tržnica, takva kakva je, zaslužuje poseban osvrt.

Na tržnici smo kupili dobro južnoafričko crno vino, kako bismo, poput starih Egipćana u vrijeme faraona koji su pri povratku s bojišta vinom ublažavali težinu doživljenog, i mi doživljenom dali malo opušteniji ton. Uz čašu dobrog južnoafričkog vina, natovareni današnjim događajima, s vrtlogom misli u glavi otišli smo na počinak.

Sjedište udruge „Zdenac“: Ivana Gorana Kovačića 39, 10 370 Dugo Selo

Ured u Splitu: Ante Petravića 1, 21 000 Split

Telefon/Fax: +385 21 377 572

GSM: +385 95 871 6069

E-mail: [email protected]

Žiro račun / IBAN:
HR9023400091110984714
PBZ banka

Uplata iz drugih država:
SWIFT: PBZGHR2X
IBAN: HR9023400091110984714

Udruga Zdenac upisana je u Registar udruga Republike Hrvatske pod brojem 17001887.

MB: 1708856
OIB: 18396643353

Osoba ovlaštena za zastupanje i predsjednica: s. Ljilja Lončar

Book.hr