Duhovnost

BOG TRAŽI ČOVJEKA

S. Bogna: U nebo ne idu dobri ljudi Među najvažnijim porukama naše vjere je odgovor na pitanje: Tko ide u nebo i zašto?

S. Bogna: U nebo ne idu dobri ljudi

Foto: Shutterstock


 

Prebivanje Boga u nama nije neko pitanje nagrade za dobro ponašanje. To je milost. Ako hoćemo doći do onoga bitnoga u kršćanstvu, potrebno je baciti iza leđa sav teret ljudskog poimanja pravednosti i zasluga u kontekstu Božje ljubavi. Čovjek ne mora raditi i postavljati se na trepavice da bi zaslužio Božju pažnju i poštovanje i kao rezultat plaću u obliku ljubavi. Bog nije šef neke tvrtke, a mi nismo osuđeni na borbu za njegovu pažnju.

To je uvjerenje toliko snažno da će se neki sigurno, kad budu ovo čitali, buniti: „Kako to? Nego radi čega se ide u nebo?“

Takvo mišljenje u kategorijama zavređivanja, u nama je duboko ukorijenjeno. Često nas prati uvjerenje kako se u nebo ide kao nagrada za dobro ponašanje. I to je uvjerenje toliko snažno da će se neki sigurno, kad budu ovo čitali, buniti: „Kako to? Nego radi čega se ide u nebo?“ Upravo to. Nebo se za nas otvorilo, prije nego što nam je došlo do pameti da moramo biti pobožni na ovom svijetu. Svojom smrću i uskrsnućem Isus nam je otvorio nebo. On je umro na križu ne samo za dobre i pobožne već za sve, jer svi smo zgriješili i bila nam je oduzeta milost. A dobili smo je besplatno. Besplatno! Isus je platio cijenu svojom Krvlju.

Bog nas je ljubio dok smo bili grešnici i upravo ta fantastična, neuvjetovana ljubav mijenja nas iznutra

Na križu se naš Spasitelj molio: „Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine!“, a ljudi su mu se, okupljeni oko križa, rugali. A i oni su dobili njegovo oproštenje. Ismijavao ga je jedan od zločinaca, rugali mu se vojnici i promatrači govoreći: „Ako si uistinu Sin Božji, siđi s križa.“ A Isus je ustrajao u ljubavi i molio se Ocu za njih. I upravo ta molitva, ta ničim uvjetovana ljubav, počela je mijenjati ljudska srca! Najprije se nešto skrušilo u drugom zločincu na križu. Potom satnik, promatrajući tu ustrajnu ljubav unatoč svemu i Isusovu strpljivost, priznaje: „Uistinu, to bijaše pravedan čovjek“, a rulja odlazi bijući se u prsa. Promjena koja se ostvaruje u srcima tih ljudi posljedica je milosti. Oni nisu zaslužili spasenje, već su ga primili.

Bog nas je ljubio dok smo bili grešnici i upravo ta fantastična, neuvjetovana ljubav mijenja nas iznutra i čini nas svetima. Bog prebiva u dubini naše duše jer ništa ne može promijeniti tu njegovu odluku. Odluku da nas priznaje svojom djecom. Božje lice u nama može izblijedjeti, ali nikad se ne može dokraja izbrisati. Ako se otvaramo Božjoj milosti i ljubavi, Božja se prisutnost u nama povećava. Postajemo hramom, a Bog u nama postaje izvorom naše svetosti i unutarnje ljepote. Ljepote koja se odražava u dobru. Jer naša djela su posljedice, prirodni plodovi primljene milosti, njezina potvrda i znakovi. (…)

Želimo trgovati s Bogom pomoću naših dobrih djela onako kako trgujemo s ljudima, zaslužujući sebi njihovo priznanje i divljenje. To je skriveni oblik poganstva

Nedavno sam razgovarao sa svojim šestogodišnjim sinom o tome što se događa s čovjekom poslije smrti. Rekao sam mu da oni koji vjeruju u Isusa Krista odlaze u nebo, na što je moj sin istaknuo da je časna sestra na satu vjeronauka rekla da u nebo odlaze oni koji to zasluže. Sjećam se da je moje mišljenje u tim godinama života bilo prilično slično: da bismo došli u nebo, trebamo ga zaslužiti dobrim djelima. Takvo mišljenje oblikovali smo na vjeronauku. Vjerojatno to proizlazi iz prirodnoga ljudskog poimanja ekonomije otkupljenja.

U tom kontekstu treba govoriti o dvjema stvarima. Najprije, nesumnjivo je da iskustvo Boga takva kakav on uistinu jest, odnosno, milosrdnog Boga, preokreće naš ljudski poredak mišljenja, kojemu smo prilično privrženi i prema kojem uporno želimo imati s Bogom trgovinski, a ne obiteljski odnos. Želimo trgovati s Bogom pomoću naših dobrih djela onako kako trgujemo s ljudima, zaslužujući sebi njihovo priznanje i divljenje. To je skriveni oblik poganstva, koje stalno u nama spava. Iako je ono površinski uljepšano kršćanskim obredima, izdaleka smrdi na poganstvo. Upravo je poganskim bogovima trebalo žrtvovati žrtve da bi osigurali njihovo prijateljstvo ili se očuvali pred njihovom zlovoljom. Bio je potreban mali religijski dućan. Ja tebi kozu, ti meni izobilje. U tome nema nikakve poveznice s ispravnim štovanjem.

Uvjerenje da ljubav treba zaslužiti u nama je tako ukorijenjeno da se usprkos svim tim godinama katehizacije i dalje poruka evanđelja u nama utapa. Mi smo potrebiti re-evangelizacije – primanja radosne vijesti o Božjoj milosti. Ta poruka pripada onomu što je najbitnije u našoj vjeri. Bez primanja te poruke postajemo površni, necjeloviti kršćani. (…)

 

 

Iz knjige „Bog traži čovjeka” autorice časne sestre Bogne Młynarz, ZDCh. Više o knjizi možete saznati ovdje a kupiti ju ovdje. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

Komentiraj
U komentarima je zabranjeno vrijeđanje na bilo kojoj osnovi. Komentari koji sadrže uvredljive poruke ili neprimjerene izraze bit će uklonjeni.

Reci što misliš

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Na vrh