Duhovnost

S. BOGNA MLYNARZ

TAMNA NOĆ DUŠE U tami i čišćenju Bog postupno osposobljava dušu za nemoguće „To je ekstreman doživljaj susreta Boga s ograničenom ljudskom dušom. To je drama nemoguće ljubavi. Nasreću, u toj tami i čišćenju, sam Bog postupno osposobljava dušu za nemoguće. Uzdiže ju k sebi i mijenja. Već smo govorili o pobožanstvenjenju. Upravo to se ostvaruje u bolnu procesu čišćenja…“

s. Bogna Młynarz o „tamnoj noći duše“ U tami i čišćenju Bog postupno osposobljava dušu za nemoguće

Foto: Shutterstock

 

Vi ste upoznali kršćanstvo zahvaljujući tekstovima sv. Ivana od Križa. On se povezuje s idejom o „tamnoj noći duše“. O čemu se zapravo radi?

s. Bogna: Uistinu, sv. Ivan od Križa naziva se „učiteljem tamne noći“, ali taj naziv ne odaje dokraja sadržaj njegova djela. Mnogo više je on učiteljem mističnog sjedinjenja s Bogom. I tek u kontekstu onoga što piše o ljubavi Božjoj možemo razumjeti riječi posvećene noći duhovnog čišćenja. To je otajstvo koje se ostvaruje u duši čovjeka dotaknuta Božjom ljubavlju, pa čak, kako piše sv. Ivan, ranjena tom ljubavlju. To je posljedica bolne čežnje za Bogom, kojega smo upoznali i kao „okusili“, ali kojega još ne možemo u punini zadobiti.

Drama nemoguće ljubavi

Zapravo, ta noć čak nije tamna, već je ona iskustvo bogatstva svjetla. Ljudska priroda ne može primiti obilno darovanje Boga, ne može podnijeti njegovu ljepotu, istinu i dobrotu i zbog toga, iako to zvuči paradoksalno, užasno trpi. Naspram Božjoj svetosti i ljepoti isto tako vidi svoju nesavršenost. I to ju razdire iznutra, jer zbog ljubavi želi biti jedno s Bogom, a u isto je vrijeme svjesna ponora između Boga i stvorenja. Duša u tom čišćenju također svjedoči i tobožnju neprisutnost Boga, jer se očituje da osjet, osjećaji pa čak i misli čovjeka ne mogu dosegnuti Božju bit. To je, zatim, i ekstreman doživljaj susreta Boga s ograničenom ljudskom dušom. To je drama nemoguće ljubavi. Nasreću, u toj tami i čišćenju, sam Bog postupno osposobljava dušu za nemoguće. Uzdiže ju k sebi i mijenja. Već smo govorili o pobožanstvenjenju. Upravo to se ostvaruje u bolnu procesu čišćenja.

Osim toga to nije pričica o Bogu koji se s čovjekom igra skrivača. Jer Bog se uvijek daje čovjeku. Iskreno govoreći, uopće ne razumijem tu tvrdnju da Boga treba tražiti. Kako to tražiti? Pa Bog se ne skriva. Baš suprotno! Nije se mogao jasnije objaviti! Postao je jedan od nas. A mi smo zapravo toliko privezani na naš koncept o Bogu da ga ne uspijevamo prepoznati. Kada njegovo svjetlo konačno dopre do nas, vičemo: „Vidim tamu!“, jer naš pogled, naviknut na umjetne svjetiljke, ne može podnijeti njegovo svjetlo. Tamna noć rezultat je prejaka djelovanja milosti, a ne nedostatka te milosti. Sv. Pavao govori da smo osjetilna bića, odnosno, blisko nam je samo ono što možemo iskusiti pomoću osjetila. A Bog se izmiče osjetilima. Štoviše, ne možemo ga pojmiti ni svojim razumom. On je iznad svega toga.

U trenutku noći čišćenja, čovjek se osjeća strancem koji se našao, recimo, u Kini, a ne zna ni riječi kineskoga…

Bog, poznajući ograničenja naše osjetilne prirode, spušta se do nas i prilazi pod štitom znakova, a čak nam se dozvoljava „osjetiti“. Osjećamo Božju prisutnost, ljubav. Lijepo nam je moliti, osjećamo da ga volimo, mislimo da smo uhvatili Boga za bradu. Ali Bog nije parfem, zato su osjećaji prilično nesigurni načini sjedinjenja s njime. Je li nam Bog bliži onda kada to osjećamo nego onda kada to ne osjećamo? Ako želimo ući dublje u odnos s Bogom, potrebni su nam drugi alati upoznavanja. Kao da moramo naučiti jezik u kojem nam Bog želi govoriti. Do ovog trenutka, poznajući naša ograničenja, on je koristio naš jezik. Sad je došao trenutak za tečaj Božjeg govora. U trenutku noći čišćenja, čovjek se osjeća strancem koji se našao, recimo, u Kini, a ne zna ni riječi kineskoga. Čuje glasove, ali ne razumije. I mi smo također stalno u prisutnosti Boga koji nam neprestano govori. Ali mi ga ne razumijemo niti raspoznajemo. Ne znamo dekodirati glasove koji k nama dolaze kao Božji znakovi. Jer smo osjetilna bića.

Kada Bog mijenja način emitiranja znakova na duhovniji, osjećamo se izgubljenima. Ranije smo ga osjećali – sada ne. On je stalno blizu nas, ali želi nas naučiti boljemu načinu komunikacije s njime. I to je upravo bit iskustva noći tame. To je vrijeme prelaska iz staroga, poznatog načina komunikacije, u novi. Teško vrijeme.

Naučeni smo djelovati pomoću osjetila, intelekta, ali ne i duhovne intuicije i vjere. A vjera je jedini alat za susret s Bogom

Zašto nas Bog provodi kroz takva teška iskustva? Zato jer se želi s nama sjediniti. I temelji to i na našoj čežnji. Osjetilno poznavanje, pa čak i intelektualno, jest djelomično, veoma udaljeno od onoga kakav je Bog uistinu. Ako čeznemo za autentičnim iskustvom Boga, ono se mora ostvariti u dubini duha. A taj ljudski duh često je uspavan. Naučeni smo djelovati pomoću osjetila, intelekta, ali ne i duhovne intuicije i vjere. A vjera je jedini alat za susret s Bogom. Dakle Bog gasi umjetno osvjetljenje, miče oslonce i vodi nas u istinski svijet duha.

Susrećem mnoge osobe koje su doživjele Boga na veoma emocionalan način. I to je lijepo i vrijedno iskustvo. Ali poslije onoga prvog trenutka oduševljenja, kada dolazi vrijeme čišćenja, oni gube glavu. Pitaju: „Što se događa sa mnom? Nekad mi je Bog bio tako blizak, a sad ga ne osjećam. Teško mi je moliti.“ Ako se iza te hladnoće ne krije nemar u duhovnom životu, postoji velika vjerojatnost da je, jednostavno, započeo duhovni život, ali zaozbiljno. Izlazimo iz pješčanika.

Potrebna je pustinja

Bog, kad nam može govoriti na „svoj način“, obično to čini suptilno, osjetljivo, upravo duhovno. Više ne mora pucati iz petardi da bismo napokon na njega obratili pozornost. Snažni znakovi potrebni su zbog naše sitne vjere, naše osjetilne prirode, kojoj je potreban vatromet da bi primijetila: „O, tu je Bog!“ A on je s nama stalno. I o tom se, u tom procesu vjere, zapravo radi. Da ne bismo bili osuđeni na pljuskanje valova osjećaja, jednom osjećam, jednom ne, već da bismo iskusili trajnu sigurnost koja izvire iz žive vjere. To podsjeća na putovanje Izabranog naroda. Bog im se je objavio na moćan, spektakularan način u Egiptu da bi ih uputio na putovanje prema Obećanoj Zemlji. Ali putem je bila pustinja. Pusto putovanje posred jednoličnog krajolika. Bez referentnih točaka prema kojima bi moglo odrediti napredak na putu. Bez luka i češnjaka. Ostaviti iza sebe stare običaje. Trebalo je iza sebe ostaviti luk da bi se mogli nasladiti nježne mane. Neosjećanje Božje prisutnosti u trenutku „tamne noći“ upravo je pitanje pokvarena okusa. Naviknuti na osjetilne utiske, moćne poput okusa luka, u početku ne možemo razumjeti suptilne pokrete duha. Potrebna je pustinja.

 

Iz knjige „Bog traži čovjeka” autorice časne sestre Bogne Młynarz, ZDCh. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Knjigu možete nabaviti ovdje.

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

Najčitanije

Na vrh