Poučne priče

DUHOVNA PRIČA

Zatvorenik, djevojčica i ruža

Ruža koja nije umrla book evangelizacija

Prije mnogo godina zaustavio se vlak u državi Washington. Bio je na putu u kaznionicu u Walli Walli. Iz njega su izišli čuvar i zatvorenik. Ruke su im bile svezane lisicama i hodali su gore-dolje peronom jedan uz drugoga, pokušavajući udahnuti svježi zrak. Zatvorenik je izgledao tvrdo, namrgođeno i podmuklo. Psovao je dok su ga ljubopitljive oči radoznalo promatrale. Odlazio je u zatvor na mnoge godine i gorčina je zahvatila njegovo srce dok je razmišljao o osamljenim danima koji su bili pred njim.


Istog dana i jedna je mala djevojčica, čvrsto držeći majčinu ruku, hodala istim peronom. Iznenada su njezine oči uhvatile prizor dvojice muškaraca okovanih lisicama. Nikada nije tako nešto vidjela. Pogledavši majku u oči, pitala je: ”Mama, zašto su ova dvojica okovana?” ”Zaboravi to, dijete moje”, bio je majčin odgovor, dok je pokušavala skrenuti pozornost male kćeri na nešto drugo.

Ali lijepa mala djevojčica bila je ustrajna. Ponavljala je pitanje dok joj majka nije odgovorila. Rekla je svojoj maloj kćeri da je taj čovjek zatvorenik. Zločest čovjek. Odlazi u zatvor. ”A što je zatvor?” ”Zatvor je osamljeno mjesto gdje zatvaraju  zločeste ljude.” Polako je djetinji um počeo shvaćati važnost onoga što je majka rekla. Na trenutak je žalosno o tome razmišljala, a onda je postavila još jedno pitanje: ”Hoće li i njegova majka s njim u zatvor?”

”Ne, dijete! Nemoj govoriti gluposti. Zašto bi onamo zatvorili i njegovu majku?” ”Ali tko će ga voljeti?” pitala je malena djevojčica. ”Zar ga nitko neće voljeti dok bude u zatvoru?” Dok je odgovarala, majčino se lice smračilo: ”Neću više odgovoriti ni na jedno pitanje. Ne želim da razmišljaš o takvim stvarima. Pretpostavljam da nitko ne voli takva čovjeka. A sad, draga moja, moram ustrajati da više ne govoriš o strašnom čovjeku.”

”Izvolite, gospodine. Isus vas voli… i ja vas volim…”

Ali malo je srce razmišljalo. I malen um je donio odluku. Iznenada je pružila ruku prema majčinoj haljini i s nje skinula predivnu ružu. A onda su male nožice brzo krenule preko perona. Iznenada se zaustavila pred zatvorenikom, vidjevši preko ramena da njezina majka dolazi za njom. Jedva je imala vremena pružiti ružu zatvoreniku i promrmljati: ”Izvolite, gospodine. Isus vas voli… i ja vas volim.” To je bilo sve. Ali bilo je dovoljno.

Tjedan dana kasnije zatvorski je kapelan obilazio ćelije. Vidio je novog osuđenika kako sjedi na svojem krevetu s otvorenom Biblijom pred sobom. Zovnuo je ključara i ušao u ćeliju. Poput Filipa u onim kolima pitao je čovjeka što čita. Uopće nije čitao Bibliju. Umjesto toga, gledao je latice crvene ruže koju je pažljivo isprešao među stranicama jedine knjige koja mu je bila dopuštena u ćeliji. Okrenuvši se kapelanu, rekao je: ”Vidi, kapelane, to mi je dala jedna mala djevojčica. Nitko nikada nije tako sa mnom razgovarao.” ”A što ti je rekla?” pitao je kapelan. ”Dala mi je ovo i rekla mi da me Isus voli i da me i ona voli.”

Za nekoliko minuta zatvorenik je bio na koljenima. Osamljenost zatvorske ćelije bila je nadomještena Isusovom nazočnošću. Krv koja je bila prolivena na golgotskom križu platila je za njegov grijeh. Na noge se diglo novo stvorenje i svjedočilo u korist Isusove sile spasenja. Mnogo godina kasnije sreo sam tog čovjeka. Još je uvijek bio zatvorenik, ali pomagao je kapelanu u zatvorskim vjerskim poslovima. Čuo sam ga kako u kapeli vodi ogromno mnoštvo muškaraca dok su pjevali onu veliku staru himnu Isus, ljubav moje duše.

Dajte što imate. Činite što možete. To je sve što Bog očekuje…

Dajte što imate. Činite što možete. To je sve što Bog očekuje… sam slušao kako zgrada odzvanja notama evanđeoske himne, nisam mogao a da se ne sjetim dvije male dječje nožice, dvije male ručice i crvene ruže. Sjetio sam se malog cvijeta koji je bio posađen u srcu čovjeka na željezničkom peronu i predivne žetve koja se žela iza strašnih, sivih zidova zatvora. Mala djevojčica koja je posijala sjeme vjerojatno nikada nije vidjela žetvu. Ali vidjet će ju na livadama slave kad joj stotinjak spašenih zatvorenika zahvali što je posadila cvijet.

Ako nemate buketa, dajte jedan cvijet. Dajte što imate. Činite što možete. To je sve što Bog očekuje. To je sve što traži.

Govoreći nedavno studentima u jednoj velikoj biblijskoj školi, rekao sam: ”Iz mnogogodišnjeg iskustva kao evangelizatora donosim vam lekciju koju, nadam se, nikada nećete zaboraviti. Veliki susreti ponekad su maleni. Najmanji ponekad ispadnu najveći. Ne možete suditi rezultate veličinom mnoštva. Dakle, učinite što možete i budite sretni ostavljajući rezultate Isusu.”

Charles S. Price (poglavlje iz teksta Ćup čuda; Put života, br. 399, lipanj 2016.

Tekst je prvotno bio objavljen u mjesečniku Book.

Komentirajte
Na vrh