Razno

VEDRANA ČOLIĆ O POZNATOM ROMANU

Roman ‘Slika Doriana Graya’ ili Kako je mladić koji je imao sve u životu, Zlomu dao ono najvrjednije – svoju dušu Dorian je mladić koji je imao sve u životu – mladost, izvanrednu ljepotu, novac, ugled u društvu i život pun potencijala ispred sebe. Mladić koji je imao sve, ali je ono najvrijednije što je posjedovao olako dao Zlome – svoju dušu…

Roman 'Slika Doriana Graya' ili Kako je mladić koji je imao sve u životu, Zlomu dao ono najvrijednije – svoju dušu

Slika Doriana Graya roman je poznatog irskog književnika Oscara Wildea, koji nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Iako su romanu, kad je izašao, spočitavali homoseksualne elemente i time je izazvao sveopću sablazan, glavna tema toliko zasjenjuje sporedne da dok sam čitala uopće nisam primijetila tu sitnicu oko koje se diglo toliko buke sve dok nisam pronašla za to vezanu informaciju na Internetu. Oscar Wilde, iako javno deklarirani homoseksualac, besprijekorno je iznio priču o čovjekovoj duši, što je dokaz kako mi, iako nesavršeni, svejedno možemo donositi dobre plodove. Ne trebamo čekati da postanemo savršeni, nego nam valja živjeti i djelovati danas.


Ovo neće biti osvrt kao što su oni na školske lektire; ovaj će biti usmjeren na ono što bi nas, kao vjernike, moglo zanimati. Hrana kojom bismo se mogli nahraniti, pouke koje bi nam mogle koristiti. Kao i mnogi drugi autori, i prije i poslije njega, i Wilde obrađuje temu koja plijeni pažnju još od srednjega vijeka – prodaja duše đavlu. Bavi se temom čovjekove žudnje za vječnom mladošću i prokletstva koje dolazi kad takva želja postane stvarnost. Dorian je mladić koji je imao sve u životu – mladost, izvanrednu ljepotu, novac, ugled u društvu i život pun potencijala ispred sebe. Mladić koji je imao sve, ali je ono najvrijednije što je posjedovao olako dao Zlome – svoju dušu.

„Kad se prepustimo zlu, ono sve više vlada nama…“

U početku, njegovo je srce bilo osjetljivo za druge, srce koje razlikuje dobro od zla, no s vremenom, njegovo srce sve više tvrdne, postaje neosjetljivo za tuđe boli. Srce od mesa zamijenio je kamenim srcem. Zanimljivo je da je to bio proces, a ne jedan čin (bez obzira na trenutak prodaje duše Zlome). Time primjećujemo da jedan grijeh povlači za sobom druge grijehe. Kad se prepustimo zlu, ono sve više vlada nama, kad zaglušujemo svoj glas savjesti, on s vremenom prestane funkcionirati. Zato, oprez! Čuvajmo svoje srce, njegujmo ga i čistimo svakodnevno. Posebno me iznenadilo što on NIJE SVJESNO prodao svoju dušu, nije to planirao niti je vjerovao da je to moguće – upravo kao što većina nas danas misli (ili bolje reći: ne misli). Riječi koje je izrekao da daje dušu za vječnu mladost, izrekao je u afektu, ponesen situacijom, ponesen svojom mladalačkom maštom. To nas upozorava koliko naše riječi mogu biti opasne, naše negativne riječi izgovorene nesmotreno, čak i naše negativne riječi izgovorene u šali, mogu snažno utjecati na naš život. Njegova nepromišljena izjava promijenila je tijek njegova života.

Imali smo priliku u posljednjim brojevima Book-a pročitati svjedočanstva o oslobađanju osoba koje su se, baš kao i Dorian, NESVJESNO izložile Zlu – bilo neurednim životom, bilo njegovanjem vlastitih negativnih misli ili posjećivanju vračara u šali – ne smatrajući da ih to može dovesti u ikakvu opasnost. Vjerujem da se svatko od nas može zapitati je li ikad NESVJESNO vlastitim postupcima dao Zlu prostora u svom životu. Srećom, tu je Isus koji nas osvještava, koji lomi sve negativnosti i jača nas da možemo otrčati utrku do kraja.

Zastrašujuća je pomisao ta što sve loše što je Dorian učinio u svom životu, pa tako i prodao svoju dušu, zapravo nije potjecalo od njega. To nisu bile njegove ideje, njegove misli, nego ideje njegova novopečenog prijatelja loše reputacije, lorda Henryja. Mogli bismo se sažaliti nad mladićem i braniti njegovu nedužnost, no pouka je da svejedno nije bio oslobođen odgovornosti. Nije bio oslobođen odgovornosti jer je srcem pristao uz Henryjeve riječi. Henryjeve su riječi naišle na plodno tlo u njegovu srcu. Ovdje nas poziva na pažnju jer nećemo biti oslobođeni odgovornosti ako upremo prstom u drugoga tvrdeći da nas je on nagovorio, kao što ni naredba zapovjednika vojske ne oslobađa odgovornosti podređenog vojnika u međunarodnom ratnom pravu. Zapravo, drugi ne mogu imati na nas loš utjecaj osim ako im to sami ne dopustimo – bilo da naše srce čezne za istim i samo traži potvrdu od drugoga; bilo iz straha jer se plašimo oduprijeti da ne bismo bili ismijani, drugačiji, nenormalni. Očito je da su Henryjeve riječi godile njegovu srcu koje je već bilo puno, te se tako samo još više napunilo negativnim idejama.

Zašto Dorian prodaje svoju dušu?

Kroz cijeli roman, proteže se misao koju možemo pronaći u Sirahovoj knjizi: „Čovjek se poznaje po liku svojem, umnik se prepoznaje po licu. Odijelo čovjekovo govori što on čini, a korak njegov otkriva kakav je” (Sir 19, 29-30). Upravo zbog toga Dorian prodaje svoju dušu jer mu je Henry govorio da se sve što čovjek čini zapisuje na njegovu licu. Kad se ne bi vidjeli tragovi grešnog života na tijelu, on bi činio mnogo gore stvari, govori Henry dok Dorian upija njegove riječi s oduševljenjem. H. govori o prednostima mladosti i nevinog izgleda kakav ima D. Kaže kako takav izgled može zavarati ljude o čovjekovoj nutrini te kad zlo ne bi utjecalo negativno na čovjekov lik, ne bi mu bilo kraja. D. mu povjeruje i čini po njegovim naputcima. Uživa ugled na temelju svog anđeoskog lica, dok njegova slika trpi sve posljedice njegovih grijeha. S druge strane, Sirah upozorava kako vanjština obmanjuje (evo „kontradiktornosti” u Svetom pismu na koju bi ateisti rado uprli prstom): „Ne hvali čovjeka zbog njegove ljepote i ne preziri nikoga zbog njegova izgleda! Pčela je neugledna među krilatim životinjama, ali donosi najslađi plod. Ne hvastaj se odjećom koju nosiš i ne uzoholi se kada ti iskazuju čast!” (Sir 11, 2-4). Mudri će se složiti da u ovim stihovima zapravo nema kontradiktornosti, već da se međusobno nadopunjuju. Da, prema liku možemo prepoznati čovjeka, ali samo ako gledamo ispod površine. Vanjština može obmanuti – trebamo se toga čuvati, ali nutrina se sakriva iza svake vanjštine – samo trebamo znati promatrati.

Kroz Sliku Doriana Graya, a i svoja druga djela, Wilde je kritizirao licemjerno društvo, maske koje ljudi nose pred drugima kako bi se prikazali u najboljem svjetlu. Slika D. G. zapravo je simbol toga – maska koju D. nosi pred svijetom – savršeni mladić anđeoskog lica, te kako izgleda pravi D. kad se suoči sam sa sobom, kad skine svoju brižljivo održavanu masku te sukob emocija koje pritom doživljava. Kako se njegova slika sve više izobličava, biva mu sve teže suočiti se sam sa sobom, a opet, još mu je teže odreći se maske koju je njegovao tolike godine. Drugo je tumačenje više vjerničko, nego socijalno – tumačenje da je slika simbol njegove duše. Koliko god dobro sakrili pravo stanje naše duše, ne možemo pobjeći od istine. Čak i ako je uspijemo sakriti od drugih, pa čak i od samih sebe, nećemo moći od Boga. Zlo koje je činio, iskvarilo je njegovu dušu, izobličilo je do nakaradnosti. Čak i ako se to nije vidjelo na njegovu tijelu, niti su njegovo stanje duše mogli vidjeti ljudi – duša je bila ovdje, onakva kakvu je on sam stvorio svojim postupcima.

Svi imamo slobodu odabrati…

Iako nam roman ne govori da je imao izbora – što je učinjeno, učinjeno je, mislim da je D. imao izbor SVAKI PUT kad je bio pred iskušenjem hoće li popustiti zlu da pobijedi ili će zlo pobijediti dobrim. Ne bih rekla da ga je sama izjava prodaje duše zaista predodredila, već da je predodredio sam sebe PRISTAJUĆI uz takav život koji mu je omogućila čarobna slika. Vjerujem da se mogao pokajati kad je vidio posljedice svog izbora i usprkos svemu krenuti putem dobra. Vjerujem da bi se u tom slučaju njegova slika ponovno počela mijenjati, ali postajući sve ljepšom. No lakše je bilo pokriti sliku, zaključati je na tavan te izbjegavati suočavanje s njom – suočavanje sa samim sobom. Lakše je bilo pobjeći od sebe, od odgovornosti prema sebi i svom životu, zažmiriti i praviti se da je sve u najboljem redu. Lagati ne samo drugima, već i samome sebi.

S obzirom da volim „hepiendove“, roman bih dovršila upravo na taj način. D. bi shvatio da, bez obzira na sklopljeni pakt, bez obzira na Henryjev utjecaj, da je zapravo ON taj koji upravlja svojim životom i da samo On može promijeniti svoj život. Odbacio bi starog čovjeka i počeo živjeti novim životom. Svojim bi budućim postupcima malo-pomalo uljepšao sliku dok ne bi bila lijepa kao na početku. Nikad više ne bi živio u strahu od suočavanja sa sobom ni u strahu od drugih, već bi živio ispunjenim životom. Postao bi još ljepši nego što je ikada bio, a što je najvažnije, njegova bi duša ponovno bila lijepa. Sliku bi ponovno objesio u dnevnu sobu bez srama; a nesvjesno sklopljen ugovor razvrgnuo bi se samom njegovom odlukom da promijeni svoj život nabolje.

Autorica: Vedrana Čolić

Foto: Ragazza.it

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

  • 65
  •  
  •  
  •  
Komentiraj
U komentarima je zabranjeno vrijeđanje na bilo kojoj osnovi. Komentari koji sadrže uvredljive poruke ili neprimjerene izraze bit će uklonjeni.

Reci što misliš

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Na vrh