Poučne priče

BITI SVJESTAN I(LI) SANJATI

Robov san

Robov san

Već sam bio zaboravio kako sam se naljutio onoga dana. Osjećao sam da mi je mnogo važniji problem laži kao takav. Čitav sam tjedan proveo razmišljajući o tome, iznova otkrivajući vlastitu sklonost laganju, prisjećajući se svojih tuđih laži. I uvijek sam se uvjeravao u koncept koji je Jorge posijao i koji je snažno rastao: „Ako laž predstavlja problem, onda ga ima lažljivac.“ Malo sam se zapetljao s „dobronamjernim“ lažima. U početku su se činile kao da pripadaju drugoj kategoriji. Činilo se kao da tu nema nikakve osude ni samoosude. Čak ni pokušaja da izbjegnem odgovornost. Ipak, kad malo razmislim, DA, postojala je cijena koju nisam htio platiti kad sam štitio druge. Nisam se htio suočavati s njihovom boli s njihovom nemoći s njihovom ljutnjom.


„I gotovo sve su laži dobronamjerne, ali dobronamjerne prema lažljivcu…“

I kao da to nije bilo dovoljno, shvatio sam da se u velikom dijelu tih dobronamjernih laži stavljam na mjesto toga drugoga. Kao što je govorio moj terapeut, identificirao sam se sa žrtvom. I onda sam mislio: „Da je to moja stvarnost, radije bih da za nju ne znam.“ I od tog sam trenutka osjećao da imam pravo odlučiti umjesto drugih kako ne bi doznali istinu. Tako izrečeno, shvatio sam da je laž u mnogo većoj mjeri jezovito manipuliranje nego čin samilosti. Kakav užas! Još jednom laž koja nije za drugoga, nego za mene. Prema komu je to dobronamjerno? Prema meni samome. I gotovo sve su laži dobronamjerne, ali dobronamjerne prema lažljivcu, prema onomu koji laže…

„Moram li ga probuditi i upozoriti ga da je to samo san?“

„Dobronamjerne su prema lažljivcu“, rekao sam mu. „Bravo, Demine. Nikad o tome nisam tako razmišljao. Mislim da je to izvrsna ideja“, nagradio me Debeli. „Dobronamjerne su laži uvijek sumnjive i otvaraju katkad zamršena pitanja s moralnog i filozofskog stajališta. Jedno od najmoćnijih etičkih pitanja koje poznajem jest Sokratova dvojba o čovjeku i robu. Posljednji put kad sam je čuo, Lea ju je spomenula u jednoj skupini parova s kojima smo zajedno radili. Dok sam je slušao, odjeknula je u meni i mutno sam se prisjetio da sam jednom pročitao priču, ne shvaćajući njezinu važnost. Ipak, kad sam čuo diskusiju među onima koji su je slušali, i istodobno pratio svoje unutarnje procese, shvatio sam da sam još na nečemu mogao zahvaliti Lei osim na njezinu prijateljstvu. Priča je veoma jednostavna.“

 

IDEM USAMLJENIM PUTEM

Uživam u zraku, suncu, pticama

i sreći što me moje noge nose onuda kuda one to žele.

S jedne strane puta

nailazim na roba koji spava.

Prilazim i otkrivam da sanja.

Prema njegovim riječima i pokretima naslućujem…

znam što sanja: rob sanja da je slobodan.

Izraz njegova lica odražava mir i vedrinu.

Pitam se…

Moram li ga probuditi i upozoriti ga da je to samo

san

i reći da je i dalje rob?

Ili ga moram ostaviti da spava koliko god može,

i da uživa makar u snovima

u svojoj izmišljenoj stvarnosti?

 

„Što je točan odgovor?“ dodao je Jorge. Slegnuo sam ramenima. „Nema točnoga odgovora.“, nastavio je. „Svatko mora naći svoj odgovor i ne može ga tražiti izvan sebe samoga.“ „Ja mislim da bih ostao paraliziran pred robom, da ne bih znao što učiniti“, rekao sam. „Malo ću ti pomoći, što ti barem u nekim slučajevima može olakšati. Kad budeš paraliziran, približi se robu i pogledaj ga. Ako sam taj rob ja, ne oklijevaj: Probudi me!“

Iz knjige „Ispričat ću ti priču“ autora Jorgea Bucayja.

Komentirajte
Komentiraj
U komentarima je zabranjeno vrijeđanje na bilo kojoj osnovi. Komentari koji sadrže uvredljive poruke ili neprimjerene izraze bit će uklonjeni.

Reci što misliš

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Najčitanije

Na vrh