Foto: Shutterstock

Unutarnji su zavjeti odluke koje smo donijeli kao djeca, a koje postaju „računalni programi“ našega karaktera. Osposobljuju naš um za trajno ponavljanje sadržaja zavjeta. Ti se zavjeti nazivaju „unutarnjima“, jer ih donosimo kao djeca, a onda zaboravljamo. Njihova im skrivenost samo daje dodatnu snagu. (Zavjeti koje donosimo kasnije, nisu toliko učinkoviti, kao što može posvjedočiti svatko tko je donio takozvane „novogodišnje odluke“ i osvjedočio se da nisu dugo potrajale.)

Unutarnji se zavjeti opiru promjeni. Možemo voljno odlučiti postupati drugačije, ali nas ti zavjeti odlučno vraćaju natrag k uvriježenim praksama.

Možemo prihvatiti Isusa kao Gospodina i Spasitelja, a svejedno i dalje doživljavati poraze.

„Nikad neću roditi muško dijete!“

Pojam unutarnjeg zavjeta otkrio sam kad mi je došla žena koja je mužu htjela podariti sina, a nije mogla. Fran je lako zatrudnjela i bez poteškoća iznijela trudnoću kad bi nosila djevojčicu. Ali kad bi nosila dječaka, redovito bi pobacila. Ginekolog joj je rekao da je s njom sve u redu, da bi trudnoću trebala iznijeti do kraja te da njezin problem mora biti psihološki.

Postavio sam uobičajena pitanja: „Kakav ti je bio život s ocem? Je li bio dobar prema tebi? Je li ti pružao ljubav?“ Ispostavilo se da joj je otac bio neobično blag i pun ljubavi.

No, brat ju je neprestano zadirkivao i maltretirao ju. Govorio je laži o njoj roditeljima i prijateljima i zadirkivao ju na vrlo ružan način (ne onako bezazleno kako to čine braća koja vole svoje sestre).

Onda se Fran sjetila kako je, negdje između desete i dvanaeste godine, hodala uz potok i skupljala kamenje a onda ga bacala u vodu vičući: „Nikad neću zanijeti dječaka! Nikad neću roditi muško dijete!“

Bio je to unutarnji zavjet. Djelovao je poput programa za njezino unutarnje računalo – bez obzira na to što je izvanjski dio njezina bića želio roditi sina. Oko trećeg ili četvrtog mjeseca, taj bi se unutarnji zavjet pokrenuo, i njezino bi tijelo pobacilo muški plod.

Fran se pokajala za osuđivanje brata te smo je uveli u oproštenje i u Isusovo ime proglasili kako joj je njezina gorčina oproštena. Onda smo u Isusovo ime uzeli vlast i slomili taj unutarnji zavjet. Progovorili smo izravno Franinu tijelu i oslobodili ga te pogrešne naredbe da pobacuje mušku djecu, na temelju Matejeva evanđelja 16,19: „Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima“ (v. i Mt 18,18).

Nakon toga je Fran s lakoćom zanijela i rodila dječaka.

Muškarci: „Neću ženama govoriti ništa!”

Nisu svi unutarnji zavjeti tako dramatični. Većinom su to mali zavjeti – kao kad smo u školi doživjeli neugodnost i zakleli se da više nikad nećemo govoriti u javnosti. Tada se događa da nas, kad nas župnik zamoli čitati nedjeljna čitanja na misi, oblije hladan znoj, glas nam drhti te ponavljamo zavjet da to više nećemo činiti. Drugo ili treće dijete po redu može se zavjetovati da više nikad neće nositi rabljenu odjeću, zbog čega kao odrasla osoba prisilno kupuje nove stvari koje mu uopće nisu potrebne.

Postoji uvriježen unutarnji zavjet muškaraca koje su odgojile majke koje su ih pokušavale kontrolirati. Dječaci ubrzo nauče nešto s čime brojni oženjeni muškarci žive: žene imaju „slonovsku“ memoriju. Ne možeš se sjetiti što si rekao prije pet minuta, ali zato tvoja žena pamti što si rekao prije dva sata, pet mjeseci, ili deset godina! Svađanje sa ženama čini se nepravedno, jer se borba uvijek odvija na njihovu terenu. Sjećaju se točno što je tko rekao, a ti se ne možeš sjetiti ni što si sam rekao.

Dječaci uskoro postaju brži i snažniji od svojih majki. Kako onda sitna, ali dominantna žena može kontrolirati svoga sina? Jezikom. Nauči kako mu nabijati krivnju i izazivati u njemu reakciju. Takvi dječaci ubrzo shvate: „Svaka riječ koju izgovoriš, može biti i bit će upotrijebljena protiv tebe na sudu“.[1] Stoga odluče da je od mame potrebno skrivati stvari: „Neću ženama uopće ništa ni o čemu govoriti!“

Kad se napokon oslobode mamina nadzora, pa tada mogu biti prijatelji, takvi muškarci nisu svjesni da nose snažan zavjet koji može postati vrlo opasan po njihov brak. Dođu u godine kad počnu izlaziti s djevojkama, i pronađu osobu s kojom mogu razgovarati o svemu. „To je sigurno moja buduća žena!“ I ožene se. Neko je vrijeme sve sjajno. I dalje otvoreno razgovaraju i otvaraju si srce. On svoju ženu smatra najboljim prijateljem, što ona i jest.

Tada ona postane majka, a njegov se unutarnji zavjet smjesta pokrene te prestaje razgovarati sa svojom ženom.

Ona ga i dalje dočekuje pozdravom: „Zdravo, mili, kako si proveo dan?“

„Dobro. Bilo je dobro.“

„Znam da je bilo dobro, ali želim čuti pojedinosti. Što se događalo?“

Ona osjeća napetost i bol u njegovu srcu. Nešto ga muči.

„Bilo je kao i svaki dan – u redu.“

„Reci mi što se zbivalo. Znam da te nešto muči. Više mi uopće ništa ne govoriš.“

„Govorim, kako ne. Reći ću ti sve što želiš znati.“

„Onda mi reci kako si proveo dan.“

„Dobro sam ga proveo. Bio je to prosječan dan.“

On ne uviđa kako njegovo srce ne namjerava s njome podijeliti tajne. Stao je reagirati onako kako je reagirao na majku. Taj unutarnji zavjet sada njime vlada.

Ona na to može reagirati tako žestoko, te on pomisli da im je potreban bračni savjetnik. Ondje saznaje kako mora o svemu razgovarati sa svojom ženom i stječe stanovite vještine kako bi se otvorio i komunicirao. Njoj je laknulo. Vratio se, ponovno mogu razgovarati. Ali, nakon svega nekoliko mjeseci, stvari se vraćaju na staro. Zavjet je presnažan da bi mu mogao nastaviti odolijevati.

Ako kršćanski dušebrižnik uvidi zavjet, otkrit će njegov korijen u sudu što ga je taj čovjek donio protiv svoje majke (a vjerojatno i sestara ako ih je imao). Ukoliko je u osnovnoj školi postojala neka djevojčica koja je bila „izdajica“, to može pogoršati stvari, baš kao i sestrična ili neka osobito kritici sklona učiteljica. Jednom kad je postignuto oproštenje, dušebrižnik slama snagu unutarnjeg zavjeta vlašću što je ima u Kristu, a čovjek biva oslobođen kako bi takvim i ostao.

Žene: „Više se nikad neću otvoriti muškarcu“

S druge strane, djevojčice osjećaj vlastite vrijednosti traže u svojim očevima. Svaka djevojčica u srcu znade da je Božji dar koji razveseljuje srce njezina tate. Ukoliko je u tome spriječena – ako je, primjerice, otac ne primjećuje – za nju je to propast. Može postati i kraljica ljepote, ali ako joj tata nije davao komplimente, u sebi se neće osjećati lijepom. No, ako joj je govorio da je zgodna, ona će imati samopouzdanja, ma kako neprivlačna zapravo mogla biti.

Neke djevojčice, koje se „prave važne“ pred tatom kako bi „iskušale svoje čari“, što je posve u redu te bi ujedno trebalo biti i potpuno sigurno, bivaju zanemarene ili – što je još gore – spolno zlostavljane. Zanemarivane djevojčice mogu donijeti zavjet poput ovog: Nikad više neću ući u takav rizik s muškarcem. Previše boli kad me ne primjećuje. Kao odrasle, takve su žene suzdržane te se boje biti agresivne u ljubavnoj igri, ili nisu spremne dopustiti svojoj ljepoti da zasja u punini.

Zlostavljane djevojčice imaju snažnije zavjete: Nikad više neću dopustiti muškarcu da me iskoristi ili: Više se nikad neću otvoriti muškarcu i tako se učiniti ranjivom.

Obično se to pretvara u promiskuitet prije braka, i frigidnost u braku, budući da nijedno od tih ponašanja ne omogućuje istinsko susretanje drugoga u otvorenosti i pouzdanju.

Unutarnji zavjeti što ih donose dječaci i djevojčice, utemeljene su na strahu i povredi. Zlodusi se mogu poslužiti tim korijenima kako bi pojačali zavjete i njihove posljedice. Može se dogoditi te bude potrebna stanovita razina oslobođenja. No, ni ozdravljenje ni oslobođenje nisu potpuni dok opraštanje i preuzimanje vlasti ne poljuljaju unutarnje zavjete.

Ulomak iz knjige Johna Lorena i Marka Sandforda Oslobođenje i unutarnje ozdravljenje. Od 8. do 14. siječnja knjigu možete nabaviti po sniženoj cijeni od 84 kune! (Red. cijena iznosi 120 kn.) Popust možete ostvariti ovdje: https://book.hr/svaki-tjedan-druge-knjige-na-popustu-od-30-2/

[1] Posrijedi je parafraza tzv. Mirandinog zakona koju su policajci u SAD-u dužni pročitati uhićenoj osobi, op. prev.

Autor: J. L. Sanford i Mark Sandford

Priredila Martina Vidaković; Book.hr