Foto: Shutterstock

Gledam oko sebe zidove sobe. Promatram slike na zidu. Hodam. Izlazim na ulicu, vidim brojne ljude. Svatko ide svojim brigama. Iznad mene lete ptice. Povjetarac njiše grane drveća. Krovovi kuća bliješte na suncu. Ulicom projuri auto. Čuje se razgovor prolaznika. Zrak je blagi ugodan. Gledam i postajem svjestan da postojim, da sam različit od svih i od svega što vidim. Ja nisam ni kuća, ni zidovi, ni drugi ljudi, ni ptice, ni drveće, ni ulica. Ja sam ja. Dižem ruku i spoznajem da je dio mene. Iskorak noge pratim pogledom i zadivljen sam što je to moja noga koja nosi moje tijelo. Očima gledam i ušima osluškujem. Do mene dopiru mirisi. Ruke mi se njišu, ramena opuštaju, a usta bi htjela progovoriti: „To sam ja. Ja živim. Ja postojim.“ Kroz neka nepoznata vrata ušao sam iz nepostojanja u život. Sada sam tu. Idem cestama života kao i drugi ljudi, a opet sam drugačiji od svih. Ja nisam oni, nego sam ja. Iznad mene je nebo, a ispod mene zemlja. Kraj mene bezbroj stvari od kojih samo neke poznajem.

Sad sam tu i pitam se: „Što mi je činiti? Zašto sam ovdje? Što od mene ljudi očekuju? Što ja očekujem od sebe?“

Tko me to načinio, tko mi je dao mene? Čija me ruka štiti i čuva zakonima društva? Koja mi je dobra osoba dodijelila roditelje i njihovu brigu za mene, omogućila mi da odrastem iz djeteta u odraslog čovjeka. Sad sam tu i pitam se: „Što mi je činiti? Zašto sam ovdje? Što od mene ljudi očekuju?

Što ja očekujem od sebe? Zašto me Stvoritelj svijeta postavio na ove meridijane, u ovaj narod, u ovaj grad, u ovo mjesto i u ovu kuću? Zašto? Treba kročiti kroz život, ali kamo i kako? Ljudi različito žive. Kako ja trebam živjeti?“

Moram saznati kako mi je živjeti da bih bio neuništiv, da bi moje čežnje bile ispunjene i da bih obasjao komadić puta i drugim ljudima.

Tko sam i što mi je činiti?

Iz knjige „Lijepo je što postojiš“ autora prof. Tomislava Ivančića.

Knjigu možete nabaviti ovdje.

Izdavač: Teovizija.