Foto: Unsplah, Priscilla Du Preez

Jedna od najvećih slabosti koju kao ljudi pokazujemo i teško ju je sakriti, te je zapravo postala javni grijeh – je kritiziranje. Riječ kritika grčkog je podrijetla i znači prosuđivanje čovjekova ponašanja.

Majka Terezija iz Kalkute pripovijeda jedan događaj kada su bili mala djeca: njihova ih je majka htjela naučiti što čini loše društvo pa je donijela košaru jabuka, među koje je namjerno stavila jednu trulu. Nakon nekoliko dana okupila je djecu oko košare i vidjeli su da su se sve jabuke, koje su bile prekrasne nekoliko dana prije, pokvarile. Potom je objasnila kako je jedna trula jabuka zarazila sve ostale.

U pravilu ljudi koji kritiziraju nikada to ne čine otvoreno, nego hodaju okolo i čine to šapćući

Na isti način loši prijatelji mogu naštetiti ostalima. Kaže Majka Terezija da kritiziranje ima takav utjecaj na duše. Uistinu velikodušna duša nikada ne smije pasti na kritiziranje. U pravilu ljudi koji kritiziraju nikada to ne čine otvoreno, nego hodaju okolo i čine to šapćući. To je grijeh.

…i iz svoga osobnoga iskustva mogu posvjedočiti kako je velika muka boriti se protiv kritiziranja

Čak i među tzv. vjernicima koji su duboko pobožni, ljudi koji su nesebični, puni čak i ljubavi prema bližnjemu, nisu izuzeti od te epidemije. S druge strane i iz svoga osobnoga iskustva mogu posvjedočiti kako je velika muka boriti se protiv kritiziranja jer kada se počne, ono je u početku slatko, zanimljivo, vrijeme brzo prolazi… No, nakon nekog vremena osjetiš se praznim i iscijeđenim i to upravo zato što se je duša osiromašila s govorom o ispraznim stvarima. Kritika i ogovaranje su međusobno povezane.

Kritika i ogovaranje su međusobno povezane

Postoje situacije kada supružnici ili neki dobri prijatelju govore o nekome. Ne može se sve prešućivati. Ali Bog dadne točno trenutak kada u srcu treba stati jer će prijeći u nešto loše i grijeh. To je poseban nutarnji poticaj. Onda je trenutak za molitvu i blagoslivljanje da grijeh ne obuzme čovjeka.
Posvijestimo si da kritika čovjeka ubija kada nije iz srca i ljubavi. Nekada roditelji znaju svome djetetu govoriti: „Glup si! Nesposoban!“ I to dijete doista počinje imati probleme s pamćenjem, sposobnošću. To se sve upisije u gen osobe. I zapravo kritika može biti malo uglađeniji oblik proklinjanja.

Sjetimo se kada kritiziramo da je čak 90% toga laž jer u svakome postoji dobrota

Kritike su često puta nama samima izgovor kako bi prikrili svoje grijehe i izgovarali se prebacujući sve probleme na drugu osobu. To je danas prisutno toliko vidljivo u politici, ali i u obiteljima, župnim zajednicama i drugdje.
Kao vjernici pozvani smo gledati u Isusa, a ne u grijehe i slabosti. Sjetimo se kada kritiziramo da je čak 90% toga laž jer u svakome postoji dobrota. Dakle dok kritiziramo najviše tada i lažemo, jer kako će reći jednom prilikom prof. Ivančić da loše ne postoji, to je samo manjak dobra. S druge strane kad god nešto lijepo kažemo o nekome tada podižemo njega, ali i ozdravljamo sebe.

Isus nas je učio da kritika uvijek treba biti povezana s ljubavlju, a ako je tako onda se kritika pretvara u blagoslov i na međusobnu izgradnju

Pogledajmo primjer. Prvo oštra kritika roditelja prema svome djeteu: „Kada ćeš popraviti ocjene, samo ljenčariš, ništa ne učiš, nesposoban si za učenje!”
No, ako kažemo slijedeće: „Vidim da si se potrudio učiti, ali vidjet ćeš da je bolje da si uzmeš još dodatno pola sata za učenje i bit će još bolje!”

Uisitnu koja je to razlika, a radi se o istoj stvari. Isus nas je učio da kritika uvijek treba biti povezana s ljubavlju, a ako je tako onda se kritika pretvara u blagoslov i na međusobnu izgradnju.

o. Antonio Mario Čirko; Book.hr