Foto: Pixabay

Dan je bio hladan i vlažan, vlaga se uvukla kroz debele blokove zidova. Unatoč grijanju osjećao sam hladnoću izvana, a još više iznutra. Gotovo tri tjedna sjedio sam u ovoj rupi. Bilo je oko podneva, trokutasti lončić s ostacima nabujka stajao je pokraj kreveta na kojem sam sjedio. Odnijet će ga tek navečer kada redar bude dijelio večeru.

Blago onima koji tuguju, jer će se utješiti!

Blago krotkima, jer će baštiniti zemlju!

Po treći sam put čitao retke.

Blago žednima i gladnima pravednosti,

jer će se zasititi!

Blago milosrdnima, jer će postići milosrđe!

Blago mirotvorcima, jer će se zvati sinovi Božji!

Mirotvorcima. Taj zasigurno nisam. Iako sam duboko u sebi čeznuo za mirom. Kad su me uhitili u Hamburgu, nakratko sam osjetio mir. Moj je bijeg došao kraju. Nisam se više mogao ni morao sakrivati. Oduvijek sam bježao, a sad će se moj život iz temelja promijeniti. Nisam bio sretan što moram u zatvor.

Osjećao sam se pomalo kao da sam na kraju nekog puta. Prispio sam. Prvi put.

Nažalost, osjećaj nije dugo potrajao. Život je u zatvoru bio težak i nepredvidiv. Zatvor je mjesto sigurnosti, ali ni u kom slučaju sigurno mjesto. Nikada ne možeš biti siguran u svoje mjesto u zatvorskoj hijerarhiji; odnosi moći među zatvorenicima vrlo su krhki. Svakog trena mogao se pojaviti netko još lukaviji, brutalniji, odvratniji, i oduzeti mi mjesto. Nisam se osjećao slobodnim, a istodobno sam stalno morao biti na oprezu.

Blago progonjenima zbog pravednosti, jer je njihovo kraljevstvo nebesko! Blago vama kad vas budu grdili i progonili i kad vam zbog mene budu lažno pripisivali svako zlo!

Lažno pripisivali svako zlo? Ne, to drugi zasigurno nisu činili kad su loše govorili o meni. Bio sam loš. Nisam se mogao dičiti ničim dobrim. A i zašto bih? Ovdje u zatvoru nisi bio na cijeni ako si dobar ili činiš dobro. Ono što se cijenilo bile su hladnoća i tvrdoća. Samo se na taj način čovjek mogao probijati i očuvati od tipova poput… mene. Poput. Mene. Ustuknuo sam. Prošli su me žmarci, ali ne zbog zida na koji sam se naslonio. Dolazili su iznutra. „Tipova poput mene“, odzvanjalo mi je glavom i odjednom mi je postalo jasno što sam i ranije bio znao, ali čega nisam bio potpuno svjestan. Bilo je kao da sam u mislima napravio odmak od sebe.

Vidio sam sebe kako sjedim na tom krevetu u samici u podrumu bruhsalškog zatvora i piljim u knjigu u ruci.

„Od tipova poput tebe, Willi!“ rekao sam poluprijekorno, poluposprdno sam sebi. „Prije svega, ti nisi žrtva, nego počinitelj, Willi! Ti si jedan od onih koji ovdje utjeruju strah u kosti, koji utječu na to da svatko misli kako mora biti još žešći i odvratniji od tebe da bi ovdje opstao.“

„Ali što mi je činiti?“ upitao sam se srdito. „Ako ne budem najjači, onda ću uvijek biti onaj tko se boji drugih. To je uvijek bilo tako. Udarao sam, provocirao, i ljudi su me poštovali. Uvijek je funkcioniralo!“

„Poštovali?“ posprdno sam se upitao. „Bojali su se! Nitko te ne poštuje. Nitko te ne voli. Vjerojatno nitko ne bi bio poput tebe da ne vjeruju kako samo na taj način mogu preživjeti u tvojoj blizini.“

„Uvijek sam se probijao!“ derao sam se na sebe samoga. „Nitko mi ništa ne može.“ Lice mi se izobličilo od bijesa. „Dobar sam u svemu što radim! Ono što činim, činim kako spada. Izdržat ću do kraja!“

Gledao sam čas svoje bijesno lice, čas Bibliju koja mi je još uvijek ležala otvorena na krilu. Pogled mi je pao na sljedeću rečenicu:

Vi ste sol zemlje. Ali ako sol obljutavi, čim će se ona osoliti? Nije više ni za što, osim da se izbaci van i da je ljudi pogaze.

Nešto me u tim rečenicama pogodilo ravno u srce.

>>>SAMO U WEB SHOPU Požuri po reizdanje hita ‘Čovjek koji je pušio Bibliju’ 

Ulomak iz knjige „Čovjek koji je pušio Bibliju“ autora Wilhelma Buntza. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.