Preporučamo

KAKO SE ODNOSIMO PREMA SAKRAMENTU SVETE POTVRDE

Razmišljanje roditelja jednog krizmanika: ‘Danas se krizmao moj sin, ali umjesto radosti osjećam neopisivu tugu…’ Donosimo razmišljanje roditelja jednog krizmanika. Preporučamo da se njegovo razmišljanje ne shvati kao kritika bilo koga, već kao vapaj svima nama da uz Božju pomoć pokušamo sakramentu krizme dati smisao koji mu zaista pripada

Razmišljanje roditelja jednog krizmanika: ‘Danas se krizmao moj sin, ali umjesto radosti osjećam neopisivu tugu…’

Danas se krizmao moj sin, ali umjesto radosti osjećam neopisivu tugu.


Obred je protekao primjereno, sve je izgledalo lijepo i dostojanstveno. Dječaci su bili obučeni u odijela i odavali su dojam ozbiljnosti i odraslosti. Djevojčice su bile posebno uređene, sa svečanim frizurama i haljinama. Kumovi su bili dolično odjeveni i ponašali su se dostojanstveno. Usprkos tome što su neki pojedinci tijekom obreda međusobno tiho pričali (vjerojatno su to oni koji su došli jer im se krizma nećak ili unuka a ne znaju kako se ponašati u crkvi), obred je bio dostojanstven. Usprkos tome što su fotografi šetali crkvom za vrijeme mise da bi snimili najljepše fotografije, obred je bio dostojanstven. Usprkos tome što se u biskupovoj propovijedi gotovo uopće nije govorilo o Duhu Svetome i Njegovim darovima, obred je bio dostojanstven. Istina, biskup je taksativno nabrojao darove Duha Svetoga, ali nije protumačio ništa o njihovom značenju, već je samo rekao da bi sad djeca trebala više pomagati mamama i tatama u obitelji…  I nakon toga većina krizmanika i njihovih obitelji otišli su na svečani ručak da se provesele. Rekli bismo – svi sretni i zadovoljni.

Pa dobro, što to mene muči i zašto sam tužan? Tuga me jednostavno razara jer na djelu vidim bolest Crkve našega vremena. Ta bolest razara Tijelo Kristovo već niz godina, vidljiva je iz aviona, vidljiva je svakome tko to želi vidjeti, a ništa se ne poduzima, nego se sve ponavlja iz godine u godinu s istim plodovima – odnosno, nedostatkom plodova. Evo o čemu se radi.

Duhovna epidemija

Otac sam brojne obitelji i ovo je već četvrta krizma naše djece. Promijenili smo dvije župe i tri župnika, i nažalost obrazac događanja uvijek je isti. Bio sam kum na još jednoj krizmi, te sudionik obreda krizme naših rođaka, i situacija je bila ista. Razgovarao sam s nekoliko mojih prijatelja koji imaju djecu krizmaničke dobi, i njihova su iskustva slična. Vjerojatno negdje u našoj domovini postoje župe gdje se sakramentu potvrde  pristupa bolje i Bogu hvala ako je tako, no vjerujem da je ovo što ću opisati iskustvo mnogih roditelja i krizmanika. Vjerujem da se radi o ‘duhovnoj epidemiji’.

Priprema krizmanika

Razgovarao sam sa svojim sinom o tome kako su se pripremali za krizmu i saznao puno toga što me nije oduševilo, a što sam doživio i kod prethodnih krizmi svoje djece. Župnici djecu ‘motiviraju’ na dolazak na nedjeljnu misu time da nakon mise traže da djeca dođu u sakristiju po ‘plusić’, inače neće moći na krizmu. I djeca zaista dođu na misu – barem neka. Sjede na misi, često u zadnjim klupama, gledajući nešto na mobitelu i čekajući da misa završi, kako bi mogli otići po ‘plusić’. Nakon mise ne znaju koja su bila čitanja, niti koja je bila tema propovijedi. Neki od mladih još su kreativniji pa dođu zadnjih pet minuta i onda odu po ‘plusić’ u sakristiju. Treba i tu djecu razumjeti. Ako im nitko nije objasnio što je misa i kako na njoj sudjelovati, nije čudo da se dosađuju i jedva čekaju da prođe krizma i da odu iz Crkve. Priprema za krizmu odvija se jednom tjedno, ali ne tijekom cijele godine, već uz prekide. Od sina sam čuo da im župnik zna pustiti neki dokumentarac i onda otići obavljati nešto valjda njemu važnije.  Djeci se najavljuje da će imati ispit da pokažu spremnost za krizmu, i ponekad zaista bude neki usmeni ispit na kojem sva djeca prođu iako im je znanje nikakvo, a da ne govorimo o duhovnoj pripremi.

Župnicima, vjeroučiteljima i roditeljima nije lako

Da se razumijemo, ne smatram da je priprema krizmanika lak posao. A posebno nije lako pripremiti krizmanike koji uopće nisu zainteresirani za krizmu nego samo to žele ‘obaviti’, odnosno žele ispuniti  očekivanja svojih roditelja koji žele da to ‘obave’. Većina je takvih, što se vidi po plodovima. Taj je zadatak jako težak. Možda bi župnik svojim osobnim svjedočanstvom o životu s Duhom Svetim i korištenju njegovih Darova u stvarnom životu, djeci mogao pojasniti što su ti darovi Duha Svetoga koje mogu primiti na krizmi, ali nisam čuo da to neki župnik čini.

Kako da vjeroučitelji pripreme djecu za krizmu? Isto tako – jako teško. Ruku na srce, djeca stara 14 ili 15 godina, u dobi su kada često pokazuju bunt protiv svakog autoriteta, hormoni im divljaju i nije im, barem većini, nimalo zanimljivo slušati ono što je u planu i programu za vjeronauk u osmom razredu osnovne škole. Ako pogledate udžbenik vjeronauka za osmi razred osnovne škole, najveći dio sadržaja sačinjavaju povijesne informacije i činjenice, a vrlo je malo duhovnosti.

Što mogu roditelji napraviti? Kao prvo, većina roditelja nije sposobna djecu pripremiti za krizmu jer su i sami nepripremljeni. Drugo, u toj dobi većina djece počinje svoj tinejdžerski bunt protiv roditeljskog autoriteta i ne želi roditelje niti saslušati, a kamoli poslušati. Treće, ne živimo u bajci, realnost je da su mnogi brakovi nefunkcionalni i ranjeni.

Što nas uče Pismo i Katekizam?

U drugoj poslanici Timoteju Pavao nam govori da će se ljudi u posljednjim vremenima odreći sile, ali će zadržati vanjski oblik pobožnosti (2 Tim 3,5). Ne vidimo li upravo to na djelu?

Katekizam Katoličke Crkve uči nas da je “učinak sakramenta potvrde puni izljev Duha Svetoga, kao što je nekoć bio podijeljen apostolima na dan Pedesetnice” (KKC 1302).  Ako koristimo zdrave oči i zdravu pamet vidimo da se to već godinama ne događa! Ako bismo tvrdili da su ta naša djeca primila istu silu kao apostoli na dan Pedesetnice, ili smo slijepci, ili smo budale, ili smo licemjeri. Mislite da koristim neprimjerene riječi? Onda je Isus bio isto tako neprimjeren jer je koristio baš te i još teže riječi – savjetujem vam da pročitate cijelo 23. poglavlje Evanđelja po Mateju. Apostoli su počeli naviještati Isusa i riskirali su svoj život za širenje Radosne vijesti nakon što su primili Silu Duha Svetoga, što je uskoro dovelo do smrti Stjepana, prvog mučenika, i mnogih drugih. A naša djeca pobjegnu iz Crkve glavom bez obzira i većinom za nju ne žele niti čuti, barem do eventualnog crkvenog vjenčanja. Očito je da ono što naša djeca dožive kod primanja sakramenta svete potvrde nema nikakve veze s onim što su apostoli doživjeli na dan Pedesetnice jer su plodovi posve različiti.

Katekizam nas uči i da plodovi sakramenti ovise o raspoloženju onoga koji ih prima (KKC 1128). Očito se ovdje radi o temeljitoj nespremnosti za primanje sakramenata. Može li itko zdravih očiju, zdrave pameti,  motiviran ljubavlju prema Istini reći da to nije tako?

Potreba za promjenom

Ako slušamo našeg Učitelja koji kaže da ćemo svako stablo prepoznati po plodovima, da dobro stablo rađa dobrim plodovima a zlo stablo zlim plodovima (Mt 7, 16-18), onda moramo priznati da način na koji  pristupamo krizmi nije dobar i da ga treba mijenjati!  Prvi je pokazatelj plodova taj da većina mladih nakon krizme prestaje dolaziti u crkvu. Krizma bi trebala biti početak ozbiljnijeg hoda s Bogom, a mi smo krizmu na taj način pretvorili u ‘oproštajku’ od Crkve. Drugi je pokazatelj taj da se u životima tih mladih ljudi ne vidi nikakva promjena. Apostoli su, nakon što su doživjeli izljev Duha Svetoga na Pedesetnicu, neustrašivo krenuli svjedočiti Krista. Toga nema niti u tragovima kod naših krizmanika. Oni neustrašivo pobjegnu iz Crkve i krenu živjeti u svijetu bez doticaja s njom.

Što napraviti?

Takav pristup krizmi izrugivanje je Muke našeg Gospodina. Isus je umro na križu da bismo mi mogli primiti Duha Svetoga. Rekao nam je da je bolje za nas da on ode, inače Branitelj ne može doći (Iv 16, 7). Duh Sveti neprocjenjivo je vrijedan, On je Bog koji živi u nama. Pustimo silna teološka tumačenja i otvorimo oči – na krizmi velika većina djece nije dobila NIŠTA. Da su nešto dobili, to bi se vidjelo po plodovima.

Minimalno što bi trebalo napraviti jest krizmu odgoditi do njihove punoljetnosti i prepustiti im da sami biraju hoće li se krizmati. Da, mi roditelji smo tu da odgajamo djecu, ali na kraju Bog nas je stvorio kao slobodna bića, za koja želi da se u slobodi odluče za Njega i Njegovu ljubav. Kako sad stvari stoje, krizma kod naše djece većinom nije slobodan čin, ili barem nije potpuno slobodan čin. O njemu odlučuju roditelji i očekivanja okoline. A to nema veze s duhovnom punoljetnošću gdje bi osoba sama treba odlučiti. Priprema za krizmu treba prestati biti folklor i treba postati prava priprema, slično kao što su apostoli imali svoju pripremu između Isusovog uskrsnuća i Pedesetnice. Okupljali su se, molili, proučavali Pismo…

Hoće li se time smanjiti broj krizmanika? Ako se gleda statistika u crkvenim knjigama – hoće. Mislite li da će nam Isus suditi po tome jesmo li upisani u crkvene knjige da smo primili neki sakrament? Ali, u suštini, neće se smanjiti broj istinskih krizmanika, ako si priznamo da svi oni koji su dobili lijepo uokvirenu ili plastificiranu povrdu da su krizmani nisu krizmanici, nego samo netko tko je prošao obred s, u najmanju ruku, vrlo upitnim učinkom.

Neka se krizma onaj tko to želi, onaj tko to žarko želi (1 Kor 14, 1). Ako tko ne želi, neka se ne krizma. Isto treba biti i s crkvenim brakom – neka mu pristupi onaj tko to stvarno želi, a ne netko tko želi crkveno vjenčanje samo zato da fotografije budu romantičnije ili da njezina mama ili njegova baka budu zadovoljne. Okrenimo se Gospodinu, dajmo počast njegovu životu i muci na zemlji, njegovoj žrtvi na Križu i njegovom Duhu kojeg želi dati svakome ko ga iskreno zatraži (Lk 11, 13).

Autor: N.N. (ostali podaci poznati uredništvu)

Foto: Diocese of Greensburg

Komentirajte
2 komentara

2 Comments

  1. Slavko

    18. travnja 2018. at 11:03

    Dakle, ti Ljubica misliš da Duh Sveti ne djeluje u velikoj većini mladih ljudi zato jer on to neće, budući da kažeš da on odlučuje hoće li i kad će u nekome djelovati? Po tvojem mišljenju on nam svima daje svoje darove, svoju silu na krizmi, a onda samo u nekima želi djelovati, a druge iz nekog svojeg razloga pusti da odu iz Crkve i odu od Boga?
    Duha Svetoga smo primili na krštenju, a na krizmi primamo njegovu silu. Ne razumijem, zašto ti misliš da nam Bog daje svoju silu, a onda ne želi da tu silu koristimo? Nije li upravo suprotno istinito – Duh Sveti nam se daje, ali nam se ne nameće nego se očituje u životima onih koji vriće čezniu za njime – kako je to lijepo napisao autor članka? A kako ćemo čeznuti za nečime ako nam tu čežnju nitko nije prenio, ako je nismo vidjeli kod svojih vjeroučitelja, roditelja, a konačno ako je nismo vidjeli ni kod biskupa koji nas je krizmao!?
    Filip je Samariji pokazao silu Duha i Samarijanci su htejli to što im je on pokazao. Zato su Petar i Ivan bez problema podjelili taj prvi sakrament tamo. Slažem se s autorom članka da bi bilo jako korisno kad bi vjeroučitelji, svećenici i, još najviše, sami biskupi svjedočili djeci svoja vlastita iskustva sa Duhon Svetim jer bi tako u njima stvorili raspoloženje potrebmo za unčikovito primanje tog sakramenta. Siguran sam da svaki svećenik, a naraočito biskup, ima o čemu pričati po toj temi.
    Iapk, moram se složiti s Vama, da unatoč tome što na krizmi nismo bili previše zainteresirani, možemo stvar popraviti i kasnije u životu i možemo početi aktvino surađivati sa silom koju na krizmi primamo. BB!

  2. Ljubica

    17. travnja 2018. at 13:30

    Pa ja sam se krizmala u 5 razredu.Pa nisam puno razmisljala okrizmi ali sad drugacije razmislam.Bitno je Duha Svetog primiti pa ce on djelovati kad on oce a ne mi.Ja znam i s 18g krizmali pa nista s njima.

U komentarima je zabranjeno vrijeđanje na bilo kojoj osnovi. Komentari koji sadrže uvredljive poruke ili neprimjerene izraze bit će uklonjeni.

Reci što misliš

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Najčitanije

Na vrh