Intervju

DOC. DR. SC. MARTINA BEGIĆ S. ANA, KBF U ZAGREBU

Razgovor s profesoricom moralne teologije: Kriza morala u društvu prije svega prouzrokovana je krizom vjere Martina Begić s. Ana: Rekla bih da je kriza morala prije svega prouzrokovana krizom vjere. Kada slabi vjera, tada dolazi i do slabljenja ufanja i ljubavi, a samim time i do poljuljanosti u moralnim vrednotama...

Razgovor s profesoricom moralne teologije: Kriza morala u društvu prije svega prouzrokovana je krizom vjere

Foto: Martina Begić s. Ana, dominikanka i profesorica moralne teologije na KBF-u u Zagrebu


 

Martina Begić s. Ana, dominikanka, docentica je na Katedri moralne teologije Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Zagrebu. Moralna teologija proučava moral sadržan u objavi (Sveto pismo, tradicija, crkveno učiteljstvo); premda je ponajprije normativna teološka disciplina (moralne norme), vodi računa o konkretnoj situaciji čovjeka pozivajući se na govor savjesti i nadnaravno moralno dobro, i o vremenskome razdoblju.

Kako je u današnjem društvu primjetna kriza morala, odlučiti smo sa s. Anom razgovarati o aktualnim moralnim pitanjima. Kako odgovoriti na krizu morala; što je dovelo do iskrivljenoga shvaćanja ljudske slobode; zašto se mladi danas teže odlučuju za posvećeni život ili brak; kako odgovoriti na migrantsku situaciju… – samo su neka od pitanja o kojima smo razgovarali.

Cijeli razgovor možete pročitati u nastavku.

 

Danas u našem društvu svjedočimo krizi morala, koja se posebno ogleda u prihvaćanju vrijednosti suprotnih nauku Katoličke Crkve (predbračni odnosi, zajednički život prije braka, visoka stopa razvoda, nepoštenje…). Kako mi, kao vjernici, u današnjem društvu možemo utjecati na druge?

s. Ana: Rekla bih da je kriza morala prije svega prouzrokovana krizom vjere. Kada slabi vjera, tada dolazi i do slabljenja ufanja i ljubavi, a samim time i do poljuljanosti u moralnim vrednotama. Vjera u čovjeku pretpostavlja ponajprije potrebnu osjetljivost za ljubav. Samo pogled pun ljubavi prodire do biti, i jedino nam stav ljubavi otvara pogled da drugoga vidimo kakav jest. Stav ljubavi otvara pogled vjere, i svako jačanje toga pogleda proširuje prostor ljubavi i čini ga svjetlijim. Današnje društvo obilježeno je hedonizmom globalnih razmjera, a upravo nam takvo stanje odvraća pogled od temelja našega života, koji je duboko ukorijenjen u osobi Isusa Krista. Kada bi današnji katolik bio svjestan te ukorijenjenosti u Kristu, bio bi svjesniji i privilegiranosti koje ima kao biće stvoreno na sliku Božju. Kršćani bi tada bili prepoznatljivi kao u ranim kršćanskim vremenima, i moglo bi se jednako kao i onda reći: „Gledajte kako se ljube!“. Živeći prema dvjema zapovijedima ljubavi, ljubeći Boga iznad svega i svoga bližnjega kao sebe samoga, imat ćemo, sigurna sam, itekako pozitivan utjecaj jedni na druge.

 

„Nažalost, danas sebi dopuštamo nedopustivo; drugim riječima, čovjek sebi daje za pravo upravljati tuđim životima kao da je on gospodar života i smrti…“

 

Mogli bismo reći da je u Deset Božjih zapovijedi sadržan bezvremenski moral. Zašto ih se ipak više doživljava kao ograničenja, a ne kao nekakav životni „kompas“? 

s. Ana: Kada pred čovjeka stavimo samo riječ zapovijed, u našoj se psihi već samim pojmom nameće doživljaj ograničenja. Međutim, Crkva nije ona koja zabranjuje, zapovijeda i ograničava. Upravo suprotno; Crkva je ona koja poučava, usmjerava, stoga joj i pripada naslov Naučiteljice. Isto tako, Krist je cijeli Dekalog sažeo u dvije zapovijedi ljubavi, a uvjerena sam da kada bi današnji čovjek bio upoznat s tom tvrdnjom, Božje mu zapovijedi ne bi bile ograničenja nego „kompas“ koji bi njegov život usmjeravao i privodio k dobrome i ispravnome, unatoč svim preprekama koje nam se nađu na životnoj stazi.

Što je dovelo do iskrivljenoga shvaćanja ljudske slobode?

s. Ana: Promatrana u moralnome kontekstu, sloboda je po svojoj biti uvijek spremnost za dobro. U njezinu bit ne spada mogućnost da počini zlo; ona postoji samo ondje gdje ima snage da se nadvlada zlo. Stoga ravnodušnost prema dobru i zlu ne dolazi od slobode kao takve, već iz ograničene slobode čovjeka. Snaga za dobro proizlazi iz čovjekove sličnosti s Bogom, iz njegova udjela u Božjoj slobodi. Međutim, suvremeni čovjek ne razumijeva slobodu polazeći od te sličnosti s Bogom Stvoriteljem. Nažalost, danas sebi dopuštamo nedopustivo; drugim riječima, čovjek sebi daje za pravo upravljati tuđim životima kao da je on gospodar života i smrti, a ne Bog Otac. Svoju slobodu uzima bez ikakvih ograničenja. U tome i jest krucijalni problem iskrivljenoga shvaćanja ljudske slobode. No sloboda ispravno usmjerena, trebala bi pridonositi čovjekovu dostojanstvu.

I, kako nas uči Katekizam Katoličke Crkve, sloboda je ukorijenjena u volji i razumu kao moći djelovati ili ne djelovati, te tako izvršavati samostalno namjeravane čine. Po slobodnoj volji svatko raspolaže samim sobom (usp. br. 1731). Ljudska je sloboda sposobnost da se zauzme stav prema Božjem pozivu, ali jedino po sudjelovanju na božanskoj slobodi. Ukoliko ljudsku slobodu odijelimo od relacije prema Božjoj slobodi, zapadamo u samovolju, to jest dolazimo do poimanja ljudske slobode kao apsolutne slobode, koja se u moralnom pogledu ne mora obazirati na dobro i zlo. Upravo se u tome otkriva glavni problem iskrivljenog shvaćanja ljudske slobode.

Foto: Odabrane članice u ime redovnica zagrebačke nadbiskupije s kardinalom Josipom Bozanićem na Sinodi 2017. godine

 

„Mladi čovjek traži odgovor na pitanja koja se pojavljuju u njegovom životu, ali želi biti siguran da će uspjeti pronaći pravi odgovor koji će usmjeriti njegov život“

 

Radite i susrećete se s mladim ljudima. Koja su pitanja za njih danas goruća?

s. Ana: Svaki je čovjek poseban; nije ničija kopija, već original stvoren na sliku Božju. Mladi su ljudi ispunjeni entuzijazmom i optimizmom, i svatko od njih ima različita pitanja na probleme s kojima se susreću. Realno gledano, danas na površinu brže i više isplivaju negativne vijesti nego li pozitivne. A ima puno toga lijepoga i pozitivnoga što upravo proizlazi od naših mladih, i što bi trebalo biti što raširenije te čime bismo trebali naše društvo oplemenjivati. Goruće pitanje svakog mladog čovjeka jest ono vezano s njegovom egzistencijom. Nažalost, svjedoci smo koliko je teško pronaći posao kojim bi mladi čovjek sebi osigurao budućnost. Tako redovito slušamo vijesti o iseljavanju naših mladih i kvalitetnih snaga iz Hrvatske, ali zaboravljamo istaknuti one koji ostaju u Lijepoj našoj i grade njezinu budućnost. Čini mi se, kada bismo više isticali uspjeh mladih, a manje naglašavali ono negativno, da bi se i oni sami drugačije odnosili i suočavali s težinom života.

Poznajem mladića koji ima 18 godina i već je direktor svoje vlastite firme, te je na listi „Inspire 2030.“ nagrađen za veliki utjecaj u društvu i zajednici u kojoj djeluje. Ne bismo li takve vijesti trebali više naglašavati i publicirati? Uvjerena sam kako bi to motiviralo i druge te im dalo nadu u bolje sutra. S mladim je ljudima potrebno što više razgovarati, te imati vremena čuti njihove probleme. Tako ih možemo ohrabriti te im, prije svega, jasno pokazati da nisu sami, da imaju kraj sebe nekoga tko ih čuje i tko im je voljan pomoći. Nikako nije dobro da unatoč obvezama koje svatko od nas ima, nemamo vremena za svoga bližnjega kada zatraži pomoć.

Kriza braka i obitelji jedno je od važnijih pitanja za Crkvu, ali i za našu domovinu. Zašto se mladi ljudi danas teže odlučuju za brak ili posvećeni život?

s. Ana: Ovo pitanje mogli bismo slobodno povezati i s odgovorom na prethodno. Zašto se mladi teže odlučuju za brak ili posvećeni život? Svako životno opredjeljenje nosi sa sobom odgovornost. Ponekada u razgovoru s mladim ljudima stječem dojam straha pred onim što im život stavlja pred njih. Teško se je suočiti s problemima svakodnevnice, ali isto tako to ne znači da nema i onih koji se dobro nose s cjelokupnom situacijom. Danas više ni u posvećeni život ne ulaze osobe u ranoj mladosti kao nekada, veće dolaze mladići i djevojke koji su odrasli ljudi, sa završenim fakultetskim obrazovanjem. Mladi čovjek traži odgovor na pitanja koja se pojavljuju u njegovom životu, ali želi biti siguran da će uspjeti pronaći pravi odgovor koji će usmjeriti njegov život. S druge strane, onaj koji brak razumijeva prema onome što on jest, a to je uzajamno predanje dvoje ljudi u ljubavi u potpunosti sebedarja, te s obzirom na svrhu sjedinjena i rađanja koja proizlazi iz ljubavi kao temelja svega, jasno nam je da nije lako donijeti takvu odluku.

Predbračni je moral danas stavljen na nisku razinu vrednovanja. Gotovo većina mladih osoba živi u grešnom stanju prije braka. Takav nemoralni život može dovesti do toga da se kasnije u braku supružnici brzo zasite jedan drugoga, te nažalost do brzih razvoda. U većini slučajeva dolazi i do toga da se mnogi nakon dugogodišnjeg zajedničkoga predbračnoga života raziđu, a da niti ne pomisle na sklapanje ženidbenoga veza. Crkva je pozvana kršćane poučavati moralnim vrednotama. Pozvana je jasno izlagati svoj moralni nauk, a ne biti zaslijepljena nekakvim možebitnim frazama: „Bolje ne reći da ne bi nekoga povrijedili“. Čovjek će više vrednovati jasni nauk i stav kada ga uputimo na dobro, kada mu jasno kažemo što je grijeh te koje posljedice povlači za sobom, negoli kada prešućujemo iz kojekakvih obzira. Uvijek trebamo imati na pameti da čovjeka ne osuđujemo, jer i Krist nam je rekao da „sudom kojim sudite bit ćete suđeni“, već je potrebno iz ljubavi prema bližnjemu opomenuti, poučiti i usmjeriti. Tada će se to usvajati s ljubavlju i sve će biti jednostavnije provesti u djelo. Naš je Bog milosrdni Bog koji ljubi i prašta! Ako se mi nazivamo Njegovima, tada i mi trebamo tako činiti našim bližnjima.

Martina Begić s. Ana

Foto: Martina Begić s. Ana; Promocija duhovnih zvanja na Kaptolu 2016. godine

 

„Mišljenja sam da bismo trebali biti jasniji i konkretniji u nauku spolnoga morala kako ga Crkva naučava. Time bi, sigurna sam, bilo puno manje grijeha“

 

Zadnjih se mjeseci dosta pričalo o pitanju pobačaja, posebno nakon što ga je legalizirala većinski katolička Irska. Pitanje spolnoga morala u tome je kontekstu iznimno važno…

s. Ana: Svakako bih ovdje naglasila i nedavno proglašenje svetim pape Pavla VI., koji je napravio revolucionarni pothvat sa svojom enciklikom Humanae vitae. O ispravnoj regulaciji poroda, o pitanjima bračnog i spolnog morala. Spolnost je prije svega Božji dar. Bog čovjeka stvara na svoju sliku kao spolno obilježena stvorenja, stvara muškarca i ženu. U svim ljudima kao stvorovima je ista slika Božja, ali u svim ljudima nije ista slika o Bogu zbog mnogih razloga poput mržnje, korumpiranosti, bludnosti, egoizma i slično. Crkva ulazi na područje spolnog morala jer sam pojam moral prema svome izvornom značenju jest povezan s čovjekovim ponašanjem i vladanjem. Budući da Crkva jest zajednica vjernika okupljena u ime Isusa Krista, tada ima i pravo reći što je dobro, a što loše. U svome nauku ona ne moralizira, već moralno govori, jer u središtu svoga naučavanja ima osobu Isusa Krista i njegov odnos s čovjekom. Snagom Božanskoga zakona Crkva ima autoritet ljude poučavati i jasno tumačiti što se smije ili ne, ili bolje rečeno što je dopustivo, a što ne. Tako i na području spolnoga morala. Svjesni smo da je pitanje pobačaja uvijek aktualno kako u prošlosti tako i danas, ali isto tako bismo trebali biti svjesni da moralna argumentacija nedopustivosti pobačaja proizlazi iz same naravi čovjeka kao bića i ljudske osobe.

Dokument Donum vitae ističe: „Ljudsko biće mora se poštivati i s njime valja postupati kao s osobom od samoga začeća pa mu se stoga od toga trenutka moraju priznati prava osobe, između kojih je prije svega i nepovredivo pravo svakoga nevinoga ljudskoga bića na život“ (Donum vitae, br. 19.). Nije li na temelju prethodno navedene tvrdnje Učiteljstvo Crkve jasno u svome naučavanju? Nažalost, unatoč jasnoći nauka Crkve suvremeni čovjek se na to ne obazire. Jednostavno sebi prisvajamo za pravo ono što je Božje. Upravljamo ljudskim životima tako da smo mi ti koji određujemo početak i kraj života, a ne naš Stvoritelj. Pitanja koja se tiču spolnoga morala pitanja su koja se duboko dotiču ljudske intime i stoga nije lako govoriti uvijek o takvim temama. Na prvome mjestu trebamo biti svjesni da je pred nama ljudska osoba sa svim svojim pravima i potrebama. Mišljenja sam da bismo trebali biti jasniji i konkretniji u nauku spolnoga morala kako ga Crkva naučava. Time bi, sigurna sam, bilo puno manje grijeha, jer ako čovjek nije poučen u nekoj materiji te iz neznanja ne zna prosuditi što je dobro a što nije, kako onda i mi možemo osuditi njegov čin? Iz neznanja se javljaju predrasude, a toga se trebamo čuvati. Istina treba biti izrečena jasno i argumentirano, i samo ćemo tako nadvladati zlo i nevaljano.

Uz pobačaj se nedvojbeno nadovezuje i pitanje eutanazije. Vjerujem da su Vam poznati slučajevi dječakâ Charlieja Garda i Alfieja Evansa iz Velike Britanije kojima su isključeni aparati koji su ih održavali na životu, jer su liječnici tvrdili da je to u „njihovom najboljem interesu“. Što mislite o tome i postoje li, prema Vašem mišljenju, nekakve tendencije da bi takva praksa mogla doći i u našu zemlju?

s. Ana: Pri ovako postavljenom pitanju, postavljam sebi i svima nama pitanje: tko sam ja, tko smo mi da dajemo sebi za pravo nekome oduzeti život? Iako u svome korijenu sam pojam eutanazija označava blagu i dobru smrt, pitamo li se istovremeno i to da smrt označava prestanak ovozemaljskoga života? Tko smo mi obični smrtni ljudi da možemo odlučivati o tuđem životu i još k tome navesti da je to u „najboljem interesu“, poput nažalost oduzetih života dječakâ Charlieja Garda i Alfieja Evansa? Ne znam jesu li liječnici koje spominjete u pitanju i roditelji? Imaju li oni svoju djecu? Ne bi li baš oni trebali biti među prvima koji bi trebali znati suosjećati s patnjom bližnjega u potrebi? Pitam se što bi rekao Hipokrat danas, na ono na što su se liječnici stoljećima obvezivali u savjesti? A prvotna Hipokratova prisega je glasila: „Nikome neću, makar me za to i zamolio, dati smrtonosan otrov, niti ću mu za nj dati savjet. Isto tako neću dati ženi sredstvo za pometnuće ploda.“ Nažalost, naknadne verzije navedene zakletve težile su za preformulacijom pojmova kako bi ublažile ono što je Hipokrat želio očuvati, i od tih zala poštedjeti sve svoje učenike, sljedbenike i liječnike: pobačaj i eutanazija.

Iz toga razloga ovo pitanje zahtijeva mnoga potpitanja koja zadiru duboko u savjest svakog pojedinca gdje je on sam u svojoj nutrini sa svojim Bogom, koji mu progovara, te ga usmjerava na dobro i izbjegavanje zla. U Hrvatskoj se nerijetko poteže pitanje eutanazije, oduzimanje prava na život navodno iz samilosti prema boli čovjeka, ili njegovoj bolesti i patnji. Nije lako odgovoriti hoće li ta praksa ući u našu zemlju, ali s obzirom na svijet u kakvom danas živimo i koji nam nameće mnoga zla, ništa nije nemoguće. No svima bi poručila kao protuargument pitanju eutanazije da posjete Hospicije, poput onoga kakav se nalazi u Rijeci na području Riječke nadbiskupije. Neka pogledaju smrti u oči, neka se suoče s dostojanstvenim umiranjem u trenutku kada Gospodin progovori svome stvorenju: „Došao je tvoj čas“, pa potom progovore o eutanaziji i potrebi za istom.

Je li danas pravo na život i dostojanstvo čovjeka ugroženije nego li prije?

s. Ana: Budući da je svijet danas za razliku od prošlih vremena toliko napredovao u razvoju tehnike i znanosti, sukladno s tim ugroženije je i pravo na život i čovjekovo dostojanstvo. Tehnička dostignuća toliko su napredovala da se danas pojam osobe želi sasvim relativizirati te ju svesti na vrednovanje prema kojem se osobu svrstava prema klasama ili ideologijama. Čovjekovo dostojanstvo proizlazi iz njegove stvorenosti na sliku Božju. No čovjek i njegovo dostojanstvo tema su mnogih suvremenih rasprava koje ostaju nedovršene, nepovezane, čiji se rezultati često u praksi i primjenjuju. Čovjek je po naravi biće znatiželje, i uvijek teži k nečemu novome i većemu, ali moramo postati svjesni da mi nismo gospodari života nego da je to Bog.

Foto: s. Ana i s. Manes – profesorica i njezina studentica

 

„Biti autentičan kršćanin i svjedok Krista znači biti obnovitelj morala”

 

Aktualno je i pitanje migranata. Kako bismo trebali reagirati na tu situaciju? Gdje se nalazi granica između prava na sigurnost i poštivanja ljudskoga dostojanstva (izbjeglica)?

s. Ana: Nije jednostavno govoriti o pitanjima ljudske osobe čija je egzistencija ugrožena. Nažalost, susrećemo se danas s pitanjem migranata u cijelom svijetu. I nerijetko u medijima možemo pročitati vijesti o tragičnim pogibeljima osoba koje su bile u potrazi za slobodom i sigurnošću, ali opet, s druge strane, možemo pročitati vijesti koje govore o neredima, nasiljima koje pojedinci među migrantima u zemljama Europe znaju izazivati. Najbolji odgovor na postavljeno pitanje o granici između prava na sigurnost i poštivanju ljudskoga dostojanstva izbjeglica dala nam je Crkva u svojim izjavama Komisije Iustitia et pax. Iz toga razloga kao odgovor citirat ću samo pojedine dijelove izjava, koje nam daju jasne odgovore. „Stranac bijah i /ne/primiste me“ (Mt 25, 34-43). Pred ovaj nas izbor u posljednje vrijeme sve češće stavlja papa Franjo ističući taj kristovski imperativ u ovim nemirnim i tjeskobnim vremenima. Na osobit nas način papa Franjo upozorava da ne smijemo ostati ravnodušni pred bijedom i nesrećom osoba u potrebi. Što nam je dakle činiti – kao ljudi, kršćani i građani – i što je od svih alternativa stvarno izvedivo? O tome, u jedinstvenom prostoru Europske Unije i podijeljenom svijetu, moramo razgovarati, i to što hitnije, jer od sadašnje migrantske krize do mogućih seoba naroda zbog klimatskih promjena ne će proći ni tek jedan naraštaj. Jesmo li svjesni da će bez naše djelatne pomoći i zauzimanja ostati samo dva tragična ‘rješenja’ za ova mutna obzorja: ratovi i/ili pandemije?”[1]

„Svijet u kojem živimo bremenit je rizicima i izazovima te se ni od jedne vlasti ne može očekivati potpuno isključenje življenja u granicama rizika. Međutim, prioritet svake razumne vlasti mora biti smanjivanje razine nesigurnosti, čak i one potencijalne, na što manju mjeru, osobito u područjima obiteljskoga, gospodarskoga i društvenoga života, jer ona ponajviše utječe na svakodnevni život građana. Naime, sigurnost sama po sebi nije svrha, nego temeljni uvjet za potpuno ostvarenje čovjekove slobode, kako u radnom i socijalnom tako i u obiteljskom i vjerskom području života. Nesigurnost je u tom smislu predvorje neslobode jer potiče različite oblike ovisnosti, podaništva i frustracije.”[2]

Iz prethodno spomenutih primjera jasno je da se nekada čvrste moralne granice polako brišu. Kako obnoviti moral u društvu?

s. Ana: Moral u društvu možemo obnoviti prije svega ljubeći Boga i bližnjega. Ako tako budemo činili, nećemo druge osuđivati, ogovarati, klevetati i drugome nauditi. Danas su ti suvremeni grijesi oni koji narušavaju moral u društvu. Možemo čuti izreku u narodu: „Svi smo ljudi, ali rijetko je tko čovjek.“ Drugim riječima, što je ono po čemu čovjek biva prepoznatljiv i ostaje zapamćen? Samo je jedna riječ koja daje odgovor na postavljeno pitanje, a to je dobrota. Kada nas više ne bude na ovome svijetu, što će se o nama reći? Jesmo li bili ovo ili ono, ili će se reći to je bio dobar muškarac i dobra žena? Svojim ponašanjem i djelovanjem obnavljamo moral u društvu u kojem živimo. Biti autentičan kršćanin i svjedok Krista znači biti obnovitelj morala. Ako tim putem kročimo, na koncu ćemo, zajedno sa sv. Pavlom, moći reći: „Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao!“

 

[1] Dostupno na: http://djos.hr/izjava-komisije-iustitia-et-pax-hbk-izazovi-migrantske-krize-u-europskom-prostoru/

[2] Dostupno na: http://djos.hr/izjava-komisije-hrvatske-biskupske-konferencije-iustitia-et-pax/

Gabriela Jurković; Book.hr

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

  • 33
  •  
  •  
  •  
  •  
Komentiraj
U komentarima je zabranjeno vrijeđanje na bilo kojoj osnovi. Komentari koji sadrže uvredljive poruke ili neprimjerene izraze bit će uklonjeni.

Reci što misliš

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Klub prijatelja
Na vrh