Foto: Shutterstock

Tko ili što je Rada Jelič?

Rada Jelič (namjerno nisam izabrao neke koji bi tu titulu još i više zaslužili) sinonim je za sve one koji nas vjernike pokušavaju proglasiti glupima, zaostalima i zločestima. Ona je sinonim za one koji pobjesne čim se netko usudi spomenuti riječ “pobačaj”, sinonim za one koji neprestano ponavljaju naučenu mantru kako začeto dijete nije dijete, već samo dio tijela u kojem je začeto. Trudio sam se nekako formulirati tu mantru da bude barem logički prihvatljiva, no nije mi baš uspjelo. Ako se netko od političara usudi javno založiti za veća prava nerođene djece, odmah ga proglase zaostalim i glupim, srednjovjekovnim klerikaliziranim zločincem koji ženama uskraćuje pravo da same odlučuju što će učiniti sa svojim tijelom. Nemojte me krivo shvatiti, no ja stvarno mislim da svi oni to čine u najboljoj namjeri i misle da su na pravom putu (🙂).

To se ljudsko biće, taj se mali čovjek silno bori za život i itekako pokazuje da ga boli kad ga na različite načine pokušavaju ubiti. Zašto se bori?

E pa, poštovana Rado, mnogima od nas bilo bi žao da se ubiješ, radije bismo da se ‘ponovno rodiš’ i da pomogneš i drugima da se rode i da žive. Nažalost, ima i onih koji ne bi plakali nad tvojom odlukom da ubiješ svoje tijelo. Ono što nas vjernike i ostale dobre i napredne ljude čudi jest to što misliš da imaš pravo odlučivati o životu i smrti, o tijelu svojeg sina ili svoje kćeri. To sićušno tijelo ima svoju krvnu grupu, često različitu od majčine krvne grupe i to djetešce već šesnaesti dan nakon začeća ima srce koje kuca. Učili su nas u osnovnoj školi da ljudsko biće ne može imati ni dva srca ni dvije krvne grupe. To se ljudsko biće, taj se mali čovjek silno bori za život i itekako pokazuje da ga boli kad ga na različite načine pokušavaju ubiti. Zašto se bori? Zato što želi živjeti, baš kao što i sve vi „Rade“ želite živjeti; zato što je svakome nasilna smrt strašna.

Borba za civilizacijski napredak

Veselim se, Rado, što se svim silama pokušavaš boriti za civilizacijski napredak hrvatskog društva. Sad kad si pročitala i, nadam se, konačno naučila, da začeta beba (što potvrđuju najnoviji znanstveni dokazi) nije tvoje tijelo, sigurno ćeš se krenuti boriti u pravom smjeru. Što je civilizacijski naprednije od zaštite ljudskih prava, a posebno prava onih najugroženijih, onih koji se nikako ne mogu boriti sami za sebe, onih čiji život ovisi o osobnom sudu vlastite majke? Što je humanije i civiliziranije od majke koja se bori za život svojeg djeteta? Što je ljudski i civilizacijski gnusnije od majke koja ubije vlastito dijete? Pa mi se zgražamo nad pojedinim životinjskim vrstama koje to čine! Postoji li u današnjem, naprednom i civiliziranom vremenu ijedan toliko snažno opravdan razlog da se potpuno nedužnom ljudskom biću uskrati pravo na život, tj. preciznije rečeno – da ga se brutalno ubije?

Moji roditelji, Rado, danas imaju velik broj potomaka koji ih se rado sjećaju i koji su im zahvalni za njihovu otvorenost životu. Mnogi od njih danas rade u najrazličitijim zanimanjima za boljitak Hrvatske, a još je više onih koji će to činiti kad odrastu

Nauči, Rado, od mojih roditelja

E, moja Rado! Ja sam rođen u obitelji s osmero djece i sedmi sam po redu. Rođen sam petnaestak minuta nakon svog brata blizanca. Znaš li, Rado, kako su, moja mnogobrojna obitelj (roditelji, bake i djedovi, braća i sestre) i okupljeni susjedi reagirali kad su saznali da je na svijet potpuno neočekivano došlo još jedno dijete, sedmo u siromašnoj obitelji? E, pa, moja Rado, moram ti reći da je nastalo urnebesno veselje. Misliš li da su ti koji su se radovali mojem rođenju zapravo bili zaostali neznalice? Misliš li da su bili zatucani katolički tradicionalisti? Ne, Rado. Moji su roditelji itekako bili napredni za svoje vrijeme. Bili su odlični učenici u školi i itekako su se radovali svim najnovijim znanstvenim dostignućima. Moji roditelji nisu bili slijepi sljedbenici nekakvih zaostalih srednjovjekovnih tradicija. Oni su jednostavno znali prepoznati, prihvatiti i živjeti povijesno dokazane vrijednosti ljudskog života. Nas djecu nisu učili da budemo uspješni, već da budemo sretni. Nisu nas poticali da razmišljamo kako ćemo se što više obogatiti, nego kako ćemo biti što zadovoljniji onime što već imamo. Učili su nas kako da budemo zahvalni, nesebični, požrtvovni, pravedni; učili su nas prihvaćati i praštati; učili su nas radovati se životu. Moji su roditelji itekako bili odgovorni i znali su što znači othraniti i odgojiti svako novo dijete. I oni su potjecali iz obitelji s brojnom djecom. Ponekad su znali reći kako mala djeca piju mlijeko a velika ponekad krv roditelja, no znali su da su oni isto to ponekad činili svojim roditeljima i da su njihovi roditelji unatoč tomu bili silno sretni što ih imaju.

Moji roditelji, Rado, danas imaju velik broj potomaka koji ih se rado sjećaju i koji su im zahvalni za njihovu otvorenost životu. Mnogi od njih danas rade u najrazličitijim zanimanjima za boljitak Hrvatske, a još je više onih koji će to činiti kad odrastu. Bog ih je zaista blagoslovio mnogobrojnim potomstvom.

Moja mama nikad nije niti osuđivala niti omalovažavala žene koje su ubijale svoju nerođenu djecu. Osuda nikad nikome nije pomogla

Rado, mojoj mami nije nikad, apsolutno nikad, ni u najtežim životnim situacijama na um pala pomisao da abortira začeto dijete. Ne samo zato što je bila itekako dobra vjernica, koja je vjerovala u Božju dobrotu i pravednost već, još i više, zbog toga što je bila dobra, pravedna, poštena i napredna žena; jer je bila hrabra i požrtvovna, jer je bila nesebična.

Moja mama nikad nije niti osuđivala niti omalovažavala žene koje su ubijale svoju nerođenu djecu. Osuda nikad nikome nije pomogla. Znala je da tim ženama ne treba osuda nego sućut, znala je da te žene više nego za bilo čim drugim čeznu za oproštenjem i ponovnim mirom u srcu. Nije ih osuđivala pa je zato i mogla uspješno moliti za njih i mogla je s njima otvoreno razgovarati. Siguran sam da nijedna žena koja je iz bilo kojeg razloga počinila abortus nije sretna što je to učinila, barem u trenucima vlastite smrti, kad promišlja o svojem životu. Siguran sam da se svaka od njih barem ponekad zamisli i zapita kakvo bi to dijete bilo, što bi to dijete postalo da mu je dopustila da se rodi.

Nama u Hrvatskoj treba moderna, napredna svijest o vrijednosti ljudskog života, utemeljena na najnovijim znanstvenim otkrićima i na povijesno dokazanim ljudskim vrijednostima

Novi zakon o pobačaju

Osobno mislim da nama u Hrvatskoj ne treba zakon koji će osuđivati i kažnjavati, nego zakon koji će obvezivati školski sustav da o pobačaju poučava djecu, na znanstveno utemeljenim činjenicama i na povijesno potvrđenim ljudskim vrijednostima.

Nepromijenjeni i jedini pravedni zakon koji govori o osuđivanju i kažnjavanju donesen je prije postanka svijeta i svatko ga može pročitati i proučiti u svojoj vlastitoj savjesti. Taj nas zakon potiče da činimo dobro i da izbjegavamo činiti zlo. Taj nas zakon usmjerava da ni na koga ne bacamo kamenje i ni iz čijeg oka samoinicijativno ne vadimo trn, jer znamo da ćemo na kraju biti suđeni istom mjerom kojom smo sudili druge. Znamo da nema pravednijeg suda od tog suda. Ako i iz bilo kojeg razloga učinimo zlo, taj nas zakon potiče da se pokajemo, da priznamo svoj grijeh i da primimo oproštenje i ponovni mir u srce.

Nama u Hrvatskoj treba moderna, napredna svijest o vrijednosti ljudskog života, utemeljena na najnovijim znanstvenim otkrićima i na povijesno dokazanim ljudskim vrijednostima. Nadam se da je i maloj djeci jasno da takvoj svijesti nikako ne pripada pobačaj.

Autor: Josip Lončar, glavni urednik mjesečnika Book koji možete kupiti na kioscima Tiska ili se pretplatite ovdje čime godišnje štedite 60 kuna.

PRIKLJUČI SE! Kampanja „Dva srca“ (#jaznam16)
DVA SRCA One stvarno misle da žena može imati dva srca?!
#JAZNAM16 Je li moguće da žena ima dvije krvne grupe?!
Bravo, Plenkoviću! (Zašto je HDZ pobijedio na izborima, i žena s dva srca)