Foto: Jelena Kovač

>>>CIVILIZACIJA LJUBAVI Posjet plemenu Masai u pokrajini Manavala 

>>>VOLONTERKA IZ TANZANIJE: …a mi se žalimo i kukamo, dok su oni dobrodušni i nasmijani 

>>>JELENINO JAVLJANJE IZ TANZANIJE Ovako je izgledao naš prvi misionarski radni dan!

>>>S UDRUGOM „ZDENAC“ U MISIJAMA Koza za neovisnost 

Kao nagradu za uloženi rad i trud, svojim štićenicima, đacima, studentima, i volonterima, udruga Zdenac organizirala je izlet u Mbeyu i posjet krateru udaljenom od Mbeye oko 70-ak kilometara.

Lijepo odjeveni, s osjećajem važnosti, ali i zahvalnosti, njih 35 u nevelikom autobusu, nalik na onaj iz filma „Tko to tamo pjeva“, krenulo je na jednodnevni izlet ispred župnog doma u Ujewi.
U džipu smo, slijedeći ih ili predvodeći, zavisno od situacije, krenuli don Romanus – u ulozi vozača, Josko, Marko i ja.
Idemo istim putem kojim smo putovali prije skoro mjesec dana i, kojim smo iz nacionalne zračne luke došli u naš misionarski posjet Tanzaniji i župama Ujewa i Rujewa.

Ovdje je za život i novo bujanje svega dovoljno malo, pa i kiše

Već sam opisala prve doživljaje pri dolasku i vožnju u kolima hitne pomoći. Ovaj put kao da smo na drugom dijelu Afrike i vozimo se drugim putem. Drveća su zazelenila, trava je počela rasti, njive se obrađuju i pripremaju za usjeve. Čuda su to prirode; ovdje je dovoljno da padne nevelika kiša i da se sve budi: cvijeće, trava, drveće i žitelji koji su jedva dočekali kišu. Ovdje je za život i novo bujanje svega dovoljno malo, pa i kiše.

Kako je Mebeya na oko 1800 metara nadmorske visine, tako smo se, iz naše pustinjske doline polako uspinjali, a naše poglede plijenili su brežuljci i proplanci na kojima su razbacane kućice s bjelkastim krovovima od lima. Podsjetili su me na crteže iz mog djetinjstva gdje smo crtali kućice sa stablima oko njih, dvorištem i poljem, s ponekim radnikom na polju, a možda bi se tu našla i poneka domaća životinja, te suncem i oblacima na nebu.

Nešto slično kao podravska sela na slikama našeg poznatog slikara, naivca Ivana Generalića. Ovdje zaista sve djeluje naivno: od ljudi, prirode i nepreglednog prostranstva, do neba koji ljubi zemlju blagošću kojom je natkriva.
Nema neke velike gužve na putu, međutim ima ljudi. Kao da odnekud izviru i teku poput rijeke, nekamo…, a kamo…, to oni najbolje znaju, svakako s određenom zadaćom i ciljem.

Žene uglavnom nose košare na glavama s bananama složenim u „cvijetu“ i razno drugo voće kojim se ovo podneblje gotovo pa razbacuje. U košarama i plastičnim posudama nude jaja, kikiriki, lubenice, avokado, mango i neko drugo voće koje prvi put vidim. Nude i se i razni sokovi.
Svako mjesto gotovo da ima identičnu tržnicu. U neuglednim barakama i na bankama (klupama) nudi se sve, kako se ono kaže:„ od igle do lokomotive“. Neizbježan je i prostor za prodaju motora. Motori su ovdje često provozno sredstvo i koriste ih uglavnom muškarci. Kineski i Korejski motori mogu se kupiti za oko 2 000 000 šiliniga (oko 850 Eura) dok japanski stoje oko 10 000 000 šilinga (oko 4.350 eura), otprilike kao neko polovno auto.

Što se više približavamo gradu Mbeyi to su naselja gušća i oranice s crnicom prostranije. Iskorišten je svaki dio zemlje koji se može iskoristiti. Kako se penjemo uz proplanke na veću nadmorsku visinu, klima je svježija. Kiša je ovdje češća, pa u vlažnijoj zemlji, pored kukuruza, najviše uspijevaju krumpiri i drugo povrće, a zamjetne su i prostrane plantaže šećerne trske.

Imaš osjećaj da se ovdje dobro živi i da ovo nije Afrika kakvu mi percipiramo

U neposrednoj blizini puta, na velikoj oranici plug i volove, pognute glave, slijedi postariji muškarac. Imaš osjećaj da se ovdje dobro živi i da ovo nije Afrika kakvu mi percipiramo.

U grad Mbeyu ulazi se ulicom kroz aleju visokih drveća. Uobičajena gradska gužva. Neširokom ulicom, neurednog asfalta probijaju se, bez reda i saobraćajnih pravila, kamioni, osobna vozila, motocikli i bicikli, a taksiji posebnog naziva  – „Bajaji” (Bađađi), su posebna priča. To je neveliko prijevozno sredstvo nalik na veću krpenu košaru na tri točka. Najčešće su plave boje, ali ima i raznobojnih i koriste posebne tablice.

Na nekim neobičnim kolima, uzalud smo se trudili doznati koje marke i je li to uopće marka ili improvizacija, bilo je natrpano svega: od hrane, namještaja i satelitske tv antene, do dva poveća madraca koji su nakošeni visili sa strane. Imala sam osjećaj da će svaki čast pasti, utim ta neobična „naprava“ uspješno se probijala kroz gužvu vrludajući tamo i amo, kao da je put napravljen samo za nju,

Dobrodošlica na hrvatskom jeziku

Kroz gužvu i šarenilo običnih i neobičnih saobraćajnih sredstava, došli smo do katoličkog Univerziteta u Mbeyi – „ Catholic University College of Mbeya“.

Univerzitet je osnovala Biskupska konferencija Tanzanije 2013. godine, a njen predstavnik u vrijeme osnivanja bio je biskup Gervas Nyaisonga, čije se ime vidi na više mjesta na zgradama Univerziteta.

Na odličnom hrvatskom jeziku, pomalo „fakinski“ nasmijan kao da je iz Dalmacije, zaželio nam je dobrodošlicu na svahilijskom i hrvatskom

Naš domaćin na Univerzitetu je univerzitetsku profesor Castor. Na odličnom hrvatskom jeziku, pomalo „fakinski“ nasmijan kao da je iz Dalmacije, zaželio nam je dobrodošlicu na svahilijskom i hrvatskom. Kako i odakle hrvatski jezik?
Castor je šest godina studirao teologiju u Splitu, i kako sam kaže, „umjesto da postane svećenik, postao je tata četvero djece“. Neka je sa srećom njemu i njegovoj obitelji.
Zadržao je mnoge splitske navike, i one koje treba, kao i one bez kojih bi se dalo, a svako malo zapjeva „Dalmatinac sam…“. Kako je jednu godinu živio i u Dubrovniku oduševljeno je pričao o Dubrovniku, o tvrđavi Revelin, o zidinama, posjetima Lopudu, Mljetu, Lokrumu, Pelješcu i dobroj hrani, počevši od pršuta, sira, ribe i dobrog vina.

Castor je predstavio udrugu Zdenac i njene štićenike i volontere učitelju-odgajatelju Matijasu, i predstavnici studenata, simpatičnoj Noemi Jackson, odjevenoj kao europske žene, što slijedi i frizura u europskom stilu.

Nije bitno koliko si malen i siromašan sve dok vjeruješ i imaš plan djelovanja

Mlada djevojka, studentica pozdravila nas je dobrodošlicom. Istaknula je da se zalaganjem, trudom i neprijepornim radom može doći do onoga o čemu maštamo i što želimo. Uz pomoć Božju, sve se može kad se hoće i kad se čovjek žrtvuje i tome posveti. Nije bitno koliko si malen i siromašan sve dok vjeruješ i imaš plan djelovanja.
Matijas se nadovezao na njene riječi, i uz dobrodošlicu svima poželio uspjeh u radu i životu. Tamo kamo idemo trebaju nam ceste. Svatko bira svoju cestu, a malim koracima se dolazi na pravi kolosijek. Vrijeme teče, molite se Bogu, radite i trudite se i Bog će pomoći, naglasio je Matijas.

Dobro posađeno stablo s dubokim krojenima odolijeva i najjačim pustinjskim vjetrovima. Život nije ispunjena knjiga, prazne stranice čekaju nas da ih ispunimo djelima, a to ne ide bez truda i vjere u Boga

Prisutnima su se kratko obratili Marko, Josoko i Jelena. Svatko je na svoj način prisutne potaknuo da ne posustaju, da se ne boje rizika, da pomažu jedni drugima, da je život pred njima i da trudom i radom, bez straha, dohvate cilj koji su zadali. Dobro posađeno stablo s dubokim krojenima odolijeva i najjačim pustinjskim vjetrovima. Život nije ispunjena knjiga, prazne stranice čekaju nas da ih ispunimo djelima, a to ne ide bez truda i vjere u Boga.

Poslije kratkog upoznavanja uputili smo se u univerzitetsku kantinu gdje nas je za objed dočekala riža, grah i meso. Lijepo i ukusno.

Poslije ručka pošli smo u razgledanje povećeg prostora Katoličkog univerziteta gdje ima više od 7 000 studenata.
Studenti imaju mogućnost izučavati pravo, ekonomiju, informatiku, pedagogiju, psihologiju, upravljanje financijama, menedžment… Dom za djevojke, za ove prilike veoma pristojnog izgleda, u krugu je Univerziteta, a za dječake je van u gradu, nedaleko Univerziteta.
Studentima je na raspolaganju velika studentska biblioteka.
U sklopu Univerziteta je i crkva posvećena Velikoj Gospi.
Svako mjesto u ovom dijelu Tanzanije imalo je svoj tip misionara koji su, svatko u svom stilu, ostavljali svoj trag. Tako su Isusovci najčešće gradili crkve u stilu baroka, benediktinci u svom preznatljivom stilu… Za razliku od naših, crkve su nevelike kao i župni domovi.
Pošli smo i do katedrale gdje je smještena nadbiskupija i nadbiskupski dom. Sagrađena je 1938. godine od katoličkog reda Bijeli Oci.

Slijedi planirani put do kratera i meteora.
Očekivala sam da ćemo put do kratera od 80-ak kilometara proći mnogo brže. Muđutim, ovo je Afrika koja uvijek sprema iznenađenja.
Po gotovo jednosmjernoj traci, gledano iz našeg ugla i naših cesta, po loše asfaltiranom putu, vozilo se u dva smjera. Uglavnom su to bili kamioni-prikolice, njih mnogo. Pretjecanje je nemoguće. Slijedili smo ih mravljim korakom. Policija je na svako stotinjak metara. Loš i uzak put zakrčen saobraćajem razlog je čestih nesreće, Dva, tri kamiona bila su uz put prevrnuta u jarak.
Don Romanus kao iskusni vozač uspio je nekoliko puta preskočiti kolonu, a počesto i uz uz pomoć dugih osobnih automobila koji su nam, preskakujući kolonu, otvarali put.
Došli smo do raskršća koje nas vodi do kratera i meteora. Krajolik lijep s gustim naseljima raspoređenim po visoravnima. Imali smo osjećaj kao da putujemo kroz Bosnu. Bjelkasti krovovi kuća od lima i puno crnoputih ljudi u raznim ulogama upozoravali su nas da smo ipak u Africi.
Makadam je vodio do kratera, odnosno meteora. Opet usput puno obrađene, a sudeći po tamnoj boji, i plodne zemlje. Visoka drva akacije, kaktusa, baobaba,, avokada, nešto manje manga, pratila su nas cijelim putem.

Afrički rajski vrt

Na malenoj uzvišici, okružen zelenom livadom i drvećem dočekao nas je prikladni arheološki muzej. Mladi simpatični mladić, djelatnik muzeja, odveo nas je do kratera i ispričao kratku povijest meteora.

MBOZI METERITE – NGORONGORO meteor na sjeveru Tanzanije, jedan je od deset najpoznatijih meteora na svijetu, a drugi najpoznatiji u Africi. Težak je oko 12 tona,visok 1.22, širok 1,63 i dug 3,3 metra.
Krater Ngorongoro jedinstveno je čudo prirode koje je oblikovalo nekoliko obližnjih vulkana, a naziva se i Afrički rajski vrt.
Prije više od 2,5 milijuna godina lava je stvorila krater u obliku kotla promjera 20 kilometara. Golema ravnica, odnosno dno vulkanskog grotla okružena je stijenama koje se dižu do gotovo 700 metara visine, penjući se na visinu od skoro 2400 metara iznad razine mora.

Plodno tlo na kojem rastu stabla akacije i visoke trave, u kombinaciji s močvarama i slanim jezerom predstavlja savršene uvjete za život biljnih i životinjskih vrsta, među kojima se brojne mogu pronaći jedino ondje. Da bi se zaštitila stabla oko kratera, svako stablo ima svoje vlastito ime.

Prema narodnim predajama, upravo je Ngorongoro bilo mjesto biblijske Noine arke. Krater je otkriven prije nešto više od 1000 godina, zahvaljujući afričkom kovaču po imenu Habele, iz etničke skupine Nyiha. Promjene na njemu dokumentirao je europski geodet William H. Hott 1930 godine.

Rajski uvjeti privukli su i ljude milijunima godina ranije. Bili su visoki oko metar i pol, a imali su i karakterističnu vilicu, isturenu prema van, zbog čega su ih antropolozi nazvali „ljudi koji drobe orahe“. Plodni pašnjaci su privukli i pleme  Masaii koje se ondje doselilo kako bi mogli bezbrižno hraniti stoku. Nakon što je Ngorongoro proglašen nacionalnim parkom, više nisu bili dobrodošli, pa su bili protjerani.
Ngorongoro je omiljena destinacija za sve one koji žele osjetiti afričku divljinu i boraviti u prirodi, no nitko je ne smije istraživati na svoju ruku, nego samo uz pratnju vodiča.

Pošto nas je upoznao s povijesti kratera, vodič nas je odveo do plantaže kave, gdje su mlada drveća počeli davati prve plodove.

Ne visoko brdašce u blizini ima svoju „specijalnu“ ulogu: popeti se na vrh ovog brdašca znači vidjeti Zimbabve i veliki dio Afrike. Zimbabve je odavde udaljen svega 50-ak kilometara. Bila sam pomalo žalosna što nas je prvi sumrak spriječio da s vrha ovog ozelenjenog brdašca bacimo pogled na Zimbabve i druge dijelove Afrike.

Krajolik je polako tonuo u sumrak. Jedino su se, nalik na razapete šatore u pustinji, svijetlili bjelkasti krovovi kuća.
Vrijeme je za povratak kući.

Povratak kući

Umijeće je bilo izići iz grada, provući se kroz gradsku vrevu, gdje je još sve, bez obzira na polumrak ili mrak, jer u nekim djelovnima nije bilo struje, vrvilo od ljudi, kamiona i automobila. Tržnice sa svakojakom robom radile kao su kao u sred bijela dana.
Prošli smo jedan jedini semafor u gradu i kroz potpuni mrak krenuli kući. Bezbroj zvijezda na vedrom nebu i polumjesec osvjetljavali su put.

Poslije skoro pet sati naporne vožnje samo u povratku, vratili smo se kući zadovoljni što smo vidjeli i drugo lice Afrike

Neobično je da smo uz put vidjeli, najčešće žene i ponekog muškarca, kako same/i, uz cestu, u mraku, pješače, najvjerojatnije do kuća kojih nema nigdje na vidiku.
Poslije skoro pet sati naporne vožnje samo u povratku, vratili smo se kući zadovoljni što smo vidjeli i drugo lice Afrike.
U krilu prohladne noći, odmor i dobar san dobro nam je došao.

Sjedište udruge „Zdenac“: Ivana Gorana Kovačića 39, 10 370 Dugo Selo

Ured u Splitu: Ante Petravića 1, 21 000 Split

Telefon/Fax: +385 21 377 572

GSM: +385 95 871 6069

E-mail: [email protected]

Žiro račun / IBAN:
HR9023400091110984714
PBZ banka

Uplata iz drugih država:
SWIFT: PBZGHR2X
IBAN: HR9023400091110984714

Udruga Zdenac upisana je u Registar udruga Republike Hrvatske pod brojem 17001887.

MB: 1708856
OIB: 18396643353

Osoba ovlaštena za zastupanje i predsjednica: s. Ljilja Lončar

Jelena Kovač, Book.hr