Foto: Genijalni um

U tridesetoj godini života Nash je podlegao prvoj burnoj epizodi paranoidne shizofrenije, najkatastrofičnije, najpromjenjivije i najmisterioznije psihičke bolesti. Sljedeća tri desetljeća patio je od ozbiljnih deluzija, halucinacija, iskrivljenih misli i osjećaja, kao i od slomljene volje. U napadu njegova „raka uma“, kako se univerzalno nekada ta strašna bolest naziva, Nash je napustio matematiku, prigrlio numerologiju i religijsko proricanje, vjerujući da je „mesijanska figura od velike, ali skrovite važnosti“. Letio je u Europu nekoliko puta, bio hospitaliziran nekoliko puta mimo svoje volje, u trajanju do godinu i pol, bio podvrgnut svim vrstama lijekova i šok-terapija, doživljavajući kratke remisije i razdoblja koja su pružala nadu, ali su trajala svega nekoliko mjeseci. Na kraju je postao fantom koji je lutao Sveučilištem u Princetonu, gdje je nekada bio vrhunski student, čudno odjeven, mrmljajući sebi u bradu i pišući tajanstvene poruke na ploče, iz godine u godinu.

Nije poznato zašto shizofrenija pogodi jednu osobu a drugu ne

Uzroci shizofrenije nisu poznati. To stanje je prvi put opisano 1806., ali nitko nije siguran je li bolest ili, ispravnije, skupina bolesti postojala i ranije, ali nije bila definirana, ili se je pak pojavila na početku industrijske ere kao nova pošast poput AIDS-a. Otprilike jedan posto stanovništva u svim zemljama trpi od shizofrenije. Nije poznato zašto ona pogodi jednu osobu a drugu ne, iako se sumnja da je to posljedica isprepletenosti naslijeđene ranjivosti i životnih stresova. Niti jedan od utjecaja iz okoline – rat, zatvor, droge ili odgoj – nije nikada dokazan sam po sebi kao uzrok niti jednog slučaja te bolesti. Danas postoji konsenzus o tome da shizofrenija ima tendenciju da bude nasljedna, ali hereditarnost sama po sebi očito ne može objasniti zašto se bolest razvije kod određene osobe.

Eugen Bleuler, koji je skovao pojam shizofrenija 1908. godine, opisuje ju kao „specifičan tip promjene u razmišljanju, osjećanju i odnosu prema vanjskom svijetu”. Pojam se odnosi na razdvajanje psihičkih funkcija, „kao osebujno uništenje unutarnje povezanosti psihičke osobnosti“. U osobi koja doživljava rane simptome sve datosti su nepovezane: vrijeme, prostor i tijelo. Ni jedan od tih simptoma – slušanje glasova, bizarna priviđenja, ekstremna apatija ili uznemirenost, hladnoća prema drugima – ako se uzme pojedinačno, ne pripada samo toj bolesti.

„Isaac Newton, navodno pretrpio živčani slom s paranoidnim deluzijama”

A simptomi se toliko razlikuju od osobe do osobe i od vremena do vremena kod iste osobe da je pojam „tipičnog slučaja“ doslovce nepostojeći. Čak i stupanj bolesti – veoma ozbiljna, prosječna – strahovito se razlikuje među pojedincima. Simptomi mogu biti „mala, umjerena, ozbiljna ili potpuna poremećenost“, prema Irvingu Gottesmanu, vodećemu suvremenomu istraživaču. Mada je Nash obolio u tridesetoj godini života, bolest se može pojaviti u bilo kojem trenutku od adolescencije do kasnoga srednjeg doba. Prva epizoda može trajati nekoliko tjedana ili mjeseci, pa čak i godina. Neki bolesnici mogu imati samo jednu ili dvije takve epizode u životu. Isaac Newton, oduvijek osobenjak i samotnjak, navodno je pretrpio živčani slom s paranoidnim deluzijama u dobi od pedeset i jedne godine. Taj događaj, koji je mogao biti izazvan nesretnom privrženošću prema mlađemu muškarcu i neuspjehom njegova alkemijskog pokusa, označio je kraj Newtonove akademske karijere. Ali nakon godine ili više Newton se je opravio i zadobio nekoliko visokih javnih položaja te primio mnoge počasti. Mnogo češće, kao što je to bilo u Nashovu slučaju, ljudi s bolešću trpe niz sve težih epizoda, u sve kraćim vremenskim razmacima. Oporavak, gotovo nikada potpun, kreće se na skali od društveno prihvatljive razine do one koja možda ne će zahtijevati trajni boravak u bolnici, ali ne će ni dopustiti makar i prividno normalan život. (…)

Počeo je vjerovati da stvari koje vidi imaju skriveno značenje

Nashovo raspoloženje u ranim danima njegove bolesti može se opisati ne kao manično ili melankolično, već prije kao ono pojačane svjesnosti, uvijek spremne budnosti i pozornosti. Počeo je vjerovati da velik broj stvari koje je vidio – kao telefonski broj, crvena kravata, pas koji šeće pločnikom, hebrejsko slovo, mjesto rođenja, rečenica u New York Timesu – ima skriveno značenje, vidljivo samo njemu. Smatrao je takve znakove sve uvjerljivijima, do te mjere da su oni izbacili iz njegove svijesti uobičajene misli i zanimanja. Istovremeno je vjerovao da je bio na pragu kozmičkih uvida. Tvrdio je da je pronašao rješenje najvećega neriješenog problema u teorijskoj matematici, tzv. Riemannove hipoteze. Kasnije je rekao da pokušava „iznova postaviti temelje kvantne fizike”. Još kasnije je u bujici pisama bivšim kolegama tvrdio da je otkrio velike zavjere i tajna značenja brojeva u biblijskim tekstovima. (…)

Predispozicija za shizofreniju bila je vjerojatno sastavni dio Nashova egzotičnog stila razmišljanja kao matematičara, ali puni procvat bolesti uništio je njegovu sposobnost da kreativno radi. Njegove nekad prosvjetljujuće vizije postale su izrazito opskurne, same u sebi proturječne i pune čisto osobnih značenja, shvatljivih samo njemu. Njegova dugotrajna uvjerenost da je svemir racionalno evoluirao u karikaturu samog sebe pretvorila se je u nepokolebljivo uvjerenje da sve ima značenje, sve ima razlog i da ništa nije nasumično ili slučajno. Većinu vremena njegove veličanstvene obmane izolirale su ga od bolne stvarnosti svega što je izgubio. Ali onda bi dolazili strašni bljeskovi prisebnosti. Gorko bi se tužio od vremena na vrijeme na nesposobnost da se koncentrira i prisjeti matematike, što je pripisivao šok-terapiji. Katkad bi govorio da njegova prisilna lijenost čini da se srami samog sebe i osjeća bezvrijednim. Još češće bi iskazivao svoje patnje bez riječi. Jednom zgodom, negdje 1970-ih, sjedio je za stolom u blagovaonici Instituta za napredne studije (Instituta za napredna istraživanja) – znanstvenomu utočištu gdje je nekada raspravljao o svojim idejama s veličinama poput Einsteina, von Neumanna i Roberta Oppenheimera – sam, kao i uvijek. Tog jutra, kako se prisjeća osoblje Instituta, Nash je ustao, otišao do zida i stajao ondje dugo, udarajući glavom u zid, polako i bez prekida, potpuno zatvorenih očiju, stisnutih šaka, lica izobličena od tjeskobe.

Dok je Nash ostao zamrznut u svojem stanju nalik snovima, kao fantom koji je obilazio Princeton 1970-ih i 1980-ih, piskarajući po pločama i proučavajući vjerske tekstove, njegovo ime se je počelo pojavljivati svagdje – u ekonomskim udžbenicima, člancima o evolucijskoj biologiji, politološkim raspravama, matematičkim časopisima. (…)

Iz knjige „Genijalni um – život matematičkog genija i nobelovca Johna Nasha” autorice Sylvije Nasar. Više o knjizi možete saznati ovdje. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Tijekom travnja knjigu možete nabaviti po cijeni sniženoj za 40%! Popust je moguće ostvariti isključivo telefonskim putem na broj: 048/210-104 ili 095/206-5421 (10 – 16 sati).

Posebna pogodnost za sve naše kupce: poštarina za narudžbu u vrijednosti do 200 kn iznosi svega 10 kn dok je za narudžbu iznad 200 kn besplatna!

Priredila Gabriela Jurković; Book.hr