Sliku Presvete Duše naslikao je isti slikar koji je naslikao i sliku Milosrdnog Isusa u Krakovu

Svi oko mene izgledali su kao da su mrtvi

»U ljeto 1919., kad sam već znala o tome da će nastati družba Presvete Duše Kristove i njezine slave i kad sam već nekoliko puta zapisivala Kristove riječi o toj temi, a i neka svoja zapažanja, jednog četvrtka, u lipnju, bila sam pri svetoj misi, nakon koje se odvijalo klanjanje Presvetomu Sakramentu. Sjedila sam na klupi blizu propovjedaonice i srdačno se molila Kristu. Odjednom sam zapala u neko neobično stanje duha – svi oko mene izgledali su kao da su mrtvi, a ja sam ostala sama, iako sam vidjela da se miču, da pjevaju, ali meni su, ponavljam, izgledali kao da ne žive. Dok sam bila u tom stanju, nisam znala što se sa mnom događa. Ubrzo sam vidjela Krista. Dostojanstveno je stajao na oltaru, isijavajući jakom, bijelom svjetlošću.

Nakon tih riječi učinilo mi se da, kad mi je Isus dao svoju Dušu, da je istovremeno uzeo moju. Mislila sam da umirem! Ubrzo sam se vratila u svoje normalno stanje, a ljudi u crkvi su mi još uvijek izgledali kao da su mrtvi, iako su živjeli, a Isus…

Uperio je svoj božanski pogled u mene, vrlo intenzivno, i bez riječi pozvao moju dušu k sebi. Ruke je spustio, ali dlanove je blago ispružio ispred sebe, kao da me poziva da priđem. Isijavajući slavom i neopisivim svjetlom, Isus mi je htio nešto reći. Isprva me obuzeo neopisivi sram, ali pod brižnim okom Spasitelja to nije bilo ponižavajuće, nipošto! Upravo suprotno, počela sam osjećati da taj pogled sveznajućega Bogočovjeka, koji me poznaje u potpunosti, sa svim mojim grijesima, manama i nesavršenostima, unosi u moju dušu željnu preporoda, neku nezemaljsku čistoću. Odmah sam spoznala da Isus milostivo od mene traži da ljubim samo njega, da želi da mu se potpuno prepustim i pripadam, jer samo on želi vladati i živjeti u mojoj duši koju toliko ljubi. Osjetila sam da me želi uzeti za svoju zaručnicu.

O, kako li je samo čudan bio taj trenutak kad se moja grešna duša susrela sa svojim premilosrdnim božanskim Spasiteljem, to niti jedna ljudska riječ ne može opisati! Vidjevši Isusa, tako prekrasna preda mnom, učinilo mi se da je apsurdno da on, tako velik i istinit u ljepoti i moći, Krist, Vladar i Bog, želi da ja budem njegova zaručnica. Je li to zaista moguće?! O, nikako. Nikada! To mora da je strašna, čak nemoguća nelogičnost, to je nevjerojatno! To je razmišljanje trajalo samo kratak trenutak, jer je moć ljubavi kojom me Isus obdario obuzela moju dušu na taj način da se nisam mogla othrvati i sva razmišljanja i protivljenja su me napustila, jer sam i ja njega željela ljubiti bezgranično, tako da postanem dio njega zauvijek. Isus je progovorio ugodnim, ali odlučnim glasom – bez riječi, glasom punim sile Božje, glasom koji je ostao u njemu, ali se ipak čuo i moja ga je duša čula, jer je bio usmjeren samo meni.

Isus, sam Isus, živio je u meni. Više nije stajao na oltaru, već je bio u meni…«

‘Eto vidiš, najmilija moja, zoveš mene, Boga, cijeli svoj život, tražiš promjenu života, pa čak i duše svoje. Sada pred tobom stoji utjelovljeni Bog i daje ti svoju Dušu u vlasništvo. Uzmi ju sa svim bogatstvom i ljepotama, uzmi ju cijelu za cijeli svijet, a u zamjenu daj mi svoju dušu, cijelu, jer sam je zavolio. Nisi se htjela sama prozvati mojom zaručnicom, jer si se bojala da bi me to uvrijedilo. Zato te sada vežem sa svojom osobom, tako da znaš da si najdraža zaručnica moje božanske Duše. Tebi predajem u zadatak da se predaš djelu štovanja moje blagoslovljene Duše i stvaranja njezinoga reda. Dajem ti punu moć djelovanja i u tvoje ruke stavljam odgovornost za to djelo do kraja svijeta! Zauvijek! Uzmi zato moju Dušu, moja najdraža zaručnice. Ona je tvoje vlasništvo, čuvaj ju i prenesi ju, po sebi, čitavomu svijetu!’

Nakon tih riječi učinilo mi se da, kad mi je Isus dao svoju Dušu, da je istovremeno uzeo moju. Mislila sam da umirem! Ubrzo sam se vratila u svoje normalno stanje, a ljudi u crkvi su mi još uvijek izgledali kao da su mrtvi, iako su živjeli, a Isus, sam Isus, živio je u meni. Više nije stajao na oltaru, već je bio u meni…«

„Štovanje Presvete Duše Kristove poluga je koja će uzdići ljudski rod i započeti preporod u 20. stoljeću.” (službenica Božja Sofija Tajber)

Između ostaloga, prorokovala je Karolu Wojtyły da će postati papa. Ono što me na osobiti način privuklo Duši Kristovoj jest poveznica s mojom osobnom misijom: spašavanje nerođene djece pred pobačajem

Pater Marko o majci Pauli i pobožnosti Duše Kristove

Riječima ne mogu opisati koliko sam radostan i počašćen što čitateljima i moliteljima konačno mogu ponuditi na razmatranje i na duhovan rast nevjerojatno otkriće, koje je punih deset godina u ladici mojega radnog stola čekalo na objavu!

Naime, nakon što sam se (»sasvim slučajno«), dok sam bio na službi u našem pavlinskom samostanu u Sv. Petru u Šumi, u Istri, upoznao s pobožnošću Presvete Duše Kristove, slijedila je obilna korespondencija s jednom časnom sestrom, članicom Družbe sestara Presvete Duše Kristove. Neobično je i čudno zapravo to što sam šest godina živio u poljskom Krakovu, pohađajući bogosloviju blizu groba utemeljiteljice i samostana, sasvim blizu svetišta Duše Kristove. A niti sam posjetio ta čudesna mjesta, puna milosti, niti sam ikada od ikoga čuo da se o Duši Kristovoj išta govori. Šokirala me i spoznaja da je jedan naš poljski otac pavlin u prošlosti bio duhovnik Majke Paule Tajber, upućen u tu predivnu pobožnost.

Ta je službenica Božja nevjerojatno nadahnuta i njezin svetački lik skriva vrlo duboku duhovnost, otkrivanu kroz njezinu pisanu baštinu. Bila je učiteljica života, braniteljica nerođene djece, mudra poglavarica, ponizna moliteljica, pravi prorok.

Prorokovala Karolu Wojtyły da će postati papa, suvremenica sv. Faustine Kowalske…

Između ostaloga, prorokovala je Karolu Wojtyły da će postati papa. Ono što me na osobiti način privuklo Duši Kristovoj jest poveznica s mojom osobnom misijom: spašavanje nerođene djece pred pobačajem. O svemu tome može se iscrpno pročitati u knjizi koja izlazi iz tiska sredinom veljače. Ja nisam autor knjige, ali rado sam prihvatio da budem promicatelj štovanja Presvete Duše kod nas, budući da govorim poljski i proučavam već čitavo desetljeće to štovanje. Iz tog štovanja mogu proisteći nebrojene milosti i nepojmljiva obogaćenja duhovnosti i prakticiranja vjere i ljubavi, kako prema Bogu, tako i prema čovjeku. Nakon desetljeća čekanja, dopisivanja, prevođenja, raznoraznih poteškoća… Predstavljam dakle, ovdje ukratko, otkriće silno potrebno za današnja vremena: Dušu Kristovu. Gospodin nam time ne pruža »samo još jednu pobožnost u nizu drugih«, već istinsko otkrivenje i obogaćenje našega duhovnog života; ono što nam se nudi preobražavajuća je spoznaja koja rasvjetljuje život i postiže sjedinjenje s Gospodinom, koji nam se preko darova i blagoslova svoje Duše želi približiti i otkriti neizrecivo milosrđe i ljubav.

Pomislimo samo: svako nerođeno dijete posjeduje vječnu dušu, svi mi posjedujemo vječnu dušu!

Gospodin je predao tu pobožnost službenici Božjoj Majci Sofiji Tajber, kao »znak posljednjim vremenima«. Zanimljivo, ona je sama živjela u vrijeme sv. Faustine Kowalske i donekle ju je poznavala; sliku Presvete Duše naslikao je isti slikar koji je naslikao i sliku Milosrdnog Isusa u Krakovu. Otkrit ćemo i mnoge zajedničke misli tih dviju svetica, pozive na obraćenje, autentično življenje vjeroispovijedanja te pouzdanja u dobroga Boga. Prekrasna je i pobožnost Prečistoj Marijinoj Duši, koja izvire iz štovanja Duše njezina Sina. Pomislimo samo: svako nerođeno dijete posjeduje vječnu dušu, svi mi posjedujemo vječnu dušu! Kakva neopisiva milost, da možemo imati mogućnost i uporište u svjedočenju besmrtnosti dušama oko nas! Svakoga tko čita ove retke, molim da također i širi ovu pobožnost, možda i da osnuje molitvenu zajednicu, dijeli letak koji izlazi iz tiska u ovo isto vrijeme, drži i štuje sliku negdje u svojim prostorijama življenja i boravka. Dobro bi bilo pri hodočašćima, na putu u svetište Božjeg milosrđa u Krakovu, svratiti i u ovo svetište, svega desetak minuta udaljeno od svjetski poznata svetišta. Poziv da budem promicatelj ove pobožnosti najveća mi je životna čast i uistinu molim Gospodina da me podari darom obraćenja, poniznosti i snage da to poslanje, koje smatram svojim osobnim ponajvećim blagoslovom i veseljem, navijestim danas kod nas i našima.

Sjetimo se molitve »Dušo Kristova, posveti me…«, koju rado molimo poslije svete pričesti

Nebeski Otac je majci Sofiji pokazao svu vrijednost ljudske duše kad je njome obdario svojeg Sina u otajstvu utjelovljenja i dajući ga za spasenje ljudi. Krist kao Bogočovjek posjeduje najljepšu od svih ljudskih duša i želi nas oblikovati na svoju sliku. Svojom Dušom Krist želi skrenuti pozornost na to da je svaki čovjek urešen dušom koja je vrijedna (najvrjednija!) i važna (najvažnija!) i da ne treba omalovažavati niti jedan ljudski život, jer je on, Isus, dao svoju božansku Dušu za otkupljenje ljudskih duša.

Sjetimo se molitve »Dušo Kristova, posveti me…«, koju rado molimo poslije svete pričesti. Jesmo li ikada razmišljali o toj Kristovoj Duši? Milosrdni Isus uči sv. Faustinu krunicu u kojoj prikazujemo Nebeskomu Ocu »tijelo i krv, dušu i božanstvo preljubljenog Sina«. Prisjetimo se i molitve koju anđeo mira uči pastirčiće u Fátimi: »Oče… Prikazujemo… tijelo i dušu…« Znamo za naše duše, znamo i kad »duša boli«, ali malo ili uopće ne poznajemo Dušu Kristovu. Sada imamo prigodu zaviriti i u tu tajnu. (…)

Iz knjige p. Marka Glogovića „Jao, jao, Babilon je pao! (A ti ne moraš ako nećeš!)”. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Knjigu možete nabaviti ovdje.