Svjedočanstva

BOG JE GOSPODAR NAŠEGA ŽIVOTA

Propala veza, epileptični napadi, ljubomora… ovako je to sve utjecalo na moj život Dobro je sve ono što nas približava Bogu, a zlo sve ono što nas od njega odvaja. Zato neugodne stvari koje nam se u životu događaju nemojmo odmah proglašavati zlom. Umjesto da se pitamo zašto ih je Bog dopustio, zapitajmo se što je opet dobroga smislio. Evo jednog takvog svjedočanstva

Propala veza, epileptični napadi, ljubomora… ovako je to sve utjecalo na moj život

Moj je djed u svojoj 33. godini imao objavu, i otada živi živu vjeru. On i baka su u braku gotovo pedeset osam godina. Odgojili su desetero djece, od kojih je osmero živo a njihovo potomstvo (djeca, zetovi i snahe, unuci, praunuci) sada broji gotovo sedamdeset članova. Moja je majka njihova najstarija kći. I ona je svojoj djeci nastojala usaditi istu tu vjeru. A svako je zrno palo na drugačije tlo, i ono se svakoga primilo drugačije…


„Dragi Bože, ako on nije za mene, nekʼ sutra raskinemo…“

Tijekom odrastanja nastojala sam, kao mnogi drugi mladi, održavati sve ono što se očekuje od nas vjernikâ. No bura mladosti, neznanja i želje za istraživanjem pomalo me bacala tamo-amo. Ipak, dragi Bog je onu mladicu koju su mi roditelji zasadili u srcu pomno čuvao, i čekao… Čekao, a mene, hvala Mu, čuvao od zala, pa u svemu tome nikad nisam zapalila cigaretu, nikad se napila, nikad napravila neki teži prijestup, iako sam i ja imala svojih padova. Još kao vrlo mlada, bila sam u jednoj vezi, za koju sam očekivala da preraste u brak. No nešto je tu „smrdjelo”. Jedne sam se večeri pomolila ovako: „Dragi Bože, ako on nije za mene, nekʼ sutra raskinemo. Da sutra od njega ne primim ni poziv, ni poruku… Poslijepodne me nazvao samo kako bi mi rekao da prekidamo…

Sljedeće što sam Ga zamolila bilo je da mi dâ muža s kojim ću moći zajedno rasti u vjeri; istomišljenika. I tako je Gospodin na moj put doveo čovjeka kojeg sam znala gotovo cijeli život, ali ga dotad nikad nisam ni pogledala s takvom mišlju. Ipak, malo-pomalo između nas se rodila ljubav. Vjenčali smo se nakon dvije i pol godine veze. U braku smo devet godina i Bog nas je blagoslovio s troje djece. Dok smo još bili u vezi, mog je budućeg supruga mučila ljubomora. Od nje je ozdravio nakon molitve, i nakon toga više nema problema s njom.

Epileptični napadi

O ovome što ću vam sada ispričati neprestano svjedočim. Naime, na samom početku našega braka prošla sam kroz veliku kušnju. Osamnaest dana nakon vjenčanja moj je suprug imao tri epileptička napada! Sva tri u noći, u razmaku od po nekoliko sati. Nisam znala što se događa, i bila sam jako potresena. Mislila sam da umire. Bili smo se tek vjenčali, imala sam želje i planove s našim brakom, i kada se to dogodilo, počela sam se pitati: otići ili ostati… Tada sam se sjetila svoga obećanja koje sam dala u Crkvi: U dobru i zlu, u zdravlju i BOLESTI. I da nisam imala to malo zrno vjere, bila bih otišla.

Nakon suprugova napada bila sam u takvom šoku da mi se pogoršalo stanje sa štitnjačom, koja je već bila načeta. Zbog straha gotovo da uopće nisam spavala. Jedne večeri sam preko telefona razgovarala s ujnom, koja mi je rekla da je strah prizivanje zla. Tako sam te noći zamolila Boga da me oslobodi od straha. Majka mi je tada savjetovala kako bi bilo dobro da i ja i suprug zatražimo bolesničko pomazanje, pa smo učinili i to. Nakon što nas je župnik ispovjedio, i nakon što smo prisustvovali svetoj misi i primili pričest pristupili smo bolesničkom pomazanju.

„Ako je njegova volja da imamo djecu, imat ćemo je“

Kasnije mi je Bog dao da cijeli ovaj događaj sagledam iz druge perspektive… Suprug i ja smo sve dobili „na pladnju”: većinu troškova svadbene svečanosti pokrili su nam roditelji; odmah nakon vjenčanja uselila sam se u suprugovu kuću; imali smo svaki svoj posao i relativno dobra primanja… Bila je to savršena podloga da zbog lagodna života krenemo u smjeru u kojem ne treba. Shvatila sam da je Bog dopustio takvu situaciju kako bismo shvatili da je on gospodar naših života, i da možemo raditi što želimo, ali ne do kad želimo. Također sam postala svjesna činjenice da je moj suprug prije nego što smo se vjenčali, gotovo dvanaest godina živio sâm, a napad se dogodio baš kad smo bili zajedno, i te je noći ležao na leđima i gušio se, i ja sam ga okrenula na bok… U takvim trenucima shvatiš koliko si mali… A kako je Bog velik, i da On svakoj tuzi i nevolji daje neki viši smisao.

Malo-pomalo privikli smo se na promjene u načinu života. Htjeli smo znati je li epilepsija nasljedna jer smo željeli imati djecu. Tada mi je ginekolog rekao da s obzirom na moj ciklus, i hipotireozu, ne mogu tako skoro računati na trudnoću te je dodao: „Pripremite se na to da neće ići lako, a ako u dvije godine ne uspijete, onda ćemo razgovarati o drugim mogućnostima”. Samo sam rekla: Sve u Božje ruke… Ako je njegova volja da imamo djecu, imat ćemo je. On zna najbolje. Tri mjeseca kasnije došla sam na pregled zbog pozitivnog testa na trudnoću. Našeg sam prvog sina rodila veoma teško, i on je kao posljedicu teškog poroda doživio krvarenje u mozgu drugog stupnja. Ponovno smo bili potreseni i tužni, no prihvatili smo da tako mora biti, i na kraju je sve izašlo na dobro! Prvu smo godinu obilazili doktore i prolazili terapije, no u dobi od četrnaest mjeseci naš je sin dosegao prosjek vršnjaka i od tada nije imao nikakvih većih poteškoća. Hvala Mu! Upravo u vrijeme kad su nam odobrili produženje porodiljnog dopusta zbog vježbi koje smo trebali provoditi, saznala sam da sam ponovno trudna. Sve je išlo svojim tijekom i nakon drugog porodiljnog dopusta vratila sam se na posao. Godine 2015. Gospodin nas je blagoslovio još jednim trudnoćom.

Međutim, u to sam vrijeme primijetila da suprug ima sve manje volje za molitvom, za čitanjem riječi Božje… Povremeno bih ga upitala je li svjestan da mu je Bog već dao drugu šansu u životu, ali te riječi baš i nisu dopirale do njega.

„I po još sam nečem mogla vidjeti da Bog ima plan…“

Ljetos smo prvi put otišli sâmi na more, nas petero. Bilo nam je lijepo – bez strke, posla uživali smo s našim mališanima. Tog smo jutra, nakon što smo se smjestili na plaži, sjeli u obližnji kafić. Malecka je spavala u kolicima, dječaci su sjedili kraj nas; gledali smo predivno more i ustvrdili da nam je baš lijepo. Kad smo se vratili s plaže, pristavila sam ručak, i tada se dogodilo… Nakon osam godina. Epileptički napad. U kupaonici, pred starijim sinom, šestogodišnjakom. Nisam odmah shvatila što se događa, sve dok nisam čula histeričan smijeh. Dotrčala sam u kupaonicu i ugledala supruga na podu. Maleni je plakao. Brzo sam sina izvukla iz kupaonice, i pozvala prvu susjedu da njega i našeg mlađeg sina izvede van. Budući da je suprug pao tako da je ostao u polu-sjedećem položaju, nisam ga morala micati. Samo sam instinktivno napravila znak križa na njegovoj glavi i rekla: Neka te blagoslovi dragi Bog. Zatim sam to ponovila i napad je odmah prestao. Trenutno.

Te večeri, nakon što se moj suprug vratio iz bolnice, i nakon što su svi legli na spavanje, zahvalila sam Bogu. Zahvalila sam mu zato što se to dogodilo u kupaonici, u apartmanu. Moglo se dogoditi u trenutku kad je vozio, ili plivao, ili kad je nosio našu šestomjesečnu djevojčicu… To se moglo dogoditi u našem gradu, gdje Hitna pomoć najčešće ne može doći za nekoliko minuta. Zahvalila sam Mu što je susjeda, iako nikog nismo poznavali, odmah uzela naše dječake kako to ne bi gledali i odvela ih da se igraju s njezinim sinom, dok je njezin suprug čekao Hitnu.

I po još sam nečem mogla vidjeti da Bog ima plan. Moj se suprug nakon toga ponovno okrenuo Bogu – shvatio je da se bio udaljio od njega, da je sve vrijeme bio na „godišnjem odmoru” od Boga i molitve…

Hvala dragom Bogu što nikad ne odustaje od nas.

Svjedoči G. D. (Podaci poznati uredništvu)

Svjedočanstvo je prvotno objavljeno u časopisu Book.

Komentirajte
Komentiraj
U komentarima je zabranjeno vrijeđanje na bilo kojoj osnovi. Komentari koji sadrže uvredljive poruke ili neprimjerene izraze bit će uklonjeni.

Reci što misliš

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Najčitanije

Na vrh