Foto: Ben White; Unsplash

Uz današnje evanđelje: Lk 18, 9-14

Carinik siđe opravdan kući svojoj, a ne farizej.

Čujte ovu prispodobu. Ona će vas naučiti kako se osloboditi od misli koja nije dobra a koja je u mnogim srcima

 »Čujte i ovu drugu prispodobu da shvatite kakve su stvari koje imaju vrijednost pred očima Božjim. Ona će vas naučiti kako se osloboditi od misli koja nije dobra a koja je u mnogim srcima. Većina ljudi sudi same sebe i, pretpostavivši da je jedan čovjek na tisuću zaista ponizan, tako se dogodi da se čovjek smatra savršenim, on sam savršen, dok u bližnjemu zapaža sto i sto grijeha.

Farizej: „Ili mi daj dvije tisuće četiristo didrahme, i to odmah, ili ću te izbaciti van i zadržati robu. Mjesto je moje i od njega činim što hoću.“

Jednog dana su dva čovjeka otišla u Jeruzalem zbog poslova, uzišli su u Hram kako dolikuje svakom pravom Izraelcu kada god stavi nogu u Sveti Grad. Jedan je bio farizej, a drugi carinik. Prvi je došao da ubere najam od nekih trgovačkih prostora i da sredi račune sa svojim poslovođama koji su stanovali u blizini grada. Drugi da preda sakupljeni porez i da moli milosrđe u ime neke udovice koja nije mogla platiti porez na lađu i na mreže, jer joj je ribolov, što ga je obavljao stariji sin, bio jedva dovoljan da dade jelo drugim brojnim sinovima.

Farizej prije nego li je uzišao u Hram išao je do onih koji drže njegove trgovačke prostore, bacio je pogled u njih, vidio ih je pune robe i kupaca, sam u sebi je bio zadovoljan i zatim je dozvao onoga koji je unajmio prostor i rekao mu: ‘Vidim da tvoja trgovina ide dobro.’

‘Da, milošću Božjom. Zadovoljan sam sa svojim poslom. Mogao sam povećati robu i nadam se da ću učiniti još više. Poboljšao sam prostor i sljedeće godine neću više imati troškove za stolove i police, te ću stoga imati veću dobit.’

‘Dobro! Dobro! Sretan sam! Koliko plaćaš za ovo mjesto?’

‘Sto didrahmi na mjesec. Skupo je, ali je položaj dobar…’

‘Sam si rekao. Položaj je dobar. Stoga ja ti podvostručujem najam.’

‘Ali, gospodine’, uskliknu trgovac. ‘Na taj način ti mi uzimaš svaku dobit!’

‘Pravo je. Zar ja trebam bogatiti tebe? A mene? Odmah. Ili mi daj dvije tisuće četiristo didrahme, i to odmah, ili ću te izbaciti van i zadržati robu. Mjesto je moje i od njega činim što hoću.’

Farizej mu uzme i ono preostalo ulje što ga je čovjek čuvao za siromašnu hranu i da podržava svjetiljku koja mu je dopuštala da noću bdije uz sina…

Tako prvom, tako drugom i trećem od svojih zakupnika, svakome podvostručujući cijenu, gluh na svaku molitvu. I budući da je treći, s mnogo djece, htio se oprijeti, pozvao je stražu i dao je postaviti pečate zapljene izbacujući van nesretnika.

Zatim je u svojoj palači provjerio knjige poslovođa, nalazeći zbog čega ih kazniti kao lijenčine i zaplijenivši njihov dio koji su s pravom zadržali. Jedan je imao sina na umoru, i zbog mnogih troškova je bio prodao dio svojega ulja da plati lijekove. Nije dakle imao što dati gramzivom gospodaru.

‘Smiluj mi se, gospodaru. Moj siromašan sin je na umoru i poslije toga ću obaviti izvanredne radove da ti naplatim ono što ti izgleda pravedno. Ali sada, ti razumiješ, ne mogu.’

‘Ne možeš? Ja ću ti pokazati možeš li ili ne.’ I otišavši sa siromašnim poslovođom gdje je tijesak za masline, uzme mu i ono preostalo ulje što ga je čovjek čuvao za siromašnu hranu i da podržava svjetiljku koja mu je dopuštala da noću bdije uz sina.

Carinik: ‘Ne mogu ne misliti na osam nesretnika lišenih njihova jedinog blaga. Plaćam ja tristo sedamdeset asa.’

Carinik pak, otišavši k svojem poglavaru i isplativši porezni utržak, čuo je kako mu ovaj kaže: ‘Ali ovdje nedostaje tristo sedamdeset asa. Kako to?’

‘Evo, sada ću ti reći. U gradu ima udovica sa sedam sinova. Samo prvi je u dobi da može raditi. Ali ne može ići daleko od obale s lađom jer su njegove ruke još slabe za vesla i jedro, a ne može platiti momka za lađu. Stojeći uz obalu, malo lovi i ulov tek je dostatan da prehrani njih osam nesretnih osoba. Nisam imao srca zahtijevati poreznu taksu.’

‘Razumijem. Ali zakon je zakon. Jao kada bi se doznalo da je on milosrdan! Svi bi našli razlog da ne plate. Mladić neka promijeni zanat i proda lađu ako ne mogu platiti.’

‘To je njihov budući kruh… i uspomena na oca.’

‘Razumijem. Ali se ne može prijeći preko toga.’

‘Dobro. Ali ja ne mogu ne misliti na osam nesretnika lišenih njihova jedinog blaga. Plaćam ja tristo sedamdeset asa.’

„Ja nisam grabežljiv, nepravedan, bludnik, grješnik kao onaj carinik koji je bacio, u isto vrijeme kad i ja, šačicu sitniša u Hramsku blagajnu“

Obavivši te stvari, obojica uziđoše u Hram i prolazeći pokraj gazofilacija farizej je s hvastanjem izvadio svoju oveću novčarku iz grudiju i ispraznio je sve do posljednjeg novčića u Hramsku blagajnu. U onoj novčarki su bili novci koje je kao dodatak zahtijevao od trgovaca i što je dobio od ulja uzetog od poslovođe i odmah prodanog jednom trgovcu. Carinik pak je bacio šačicu sitniša pošto je odijelio koliko mu je bilo potrebno za povratak u svoje mjesto. Jedan i drugi su dakle dali koliko su imali. Dapače, na vanjštini, velikodušniji je bio farizej jer je dao do posljednjeg sitnog novca koje je imao sa sobom. Ali treba znati da je u svojoj palači on imao drugi novac i imao je otvorene račune kod bogatih mjenjača novca.

Zatim su otišli pred Gospodina. Farizej upravo ispred, kraj granice Židovskog trijema, pred Svetište; carinik u dno, gotovo ispod luka koji je vodio u Dvorište za fone i stajao je pognut, zgnječen mišlju o svojoj nevrijednosti pred Božjom Savršenošću. I molili su jedan i drugi.

Farizej, uspravan, gotovo bezobrazan, kao da je gospodar mjesta i kao da je on koji iskazuje počast nekom posjetitelju, govorio je: ‘Evo sam došao počastiti te u Kući koja je naša slava. Došao sam makar znaš da si ti u meni jer sam pravedan. Znam da to jesam. Ipak, koliko znam da sam jedino svojom zaslugom takav, zahvaljujem ti, kako je zakon, za ono što jesam. Ja nisam grabežljiv, nepravedan, bludnik, grješnik kao onaj carinik koji je bacio, u isto vrijeme kad i ja, šačicu sitniša u Hramsku blagajnu. Ja sam Ti, vidio si, dao sve što sam imao sa sobom. Onaj škrtac, naprotiv, podijelio je novac na dva dijela i Tebi je dao manji dio. Drugi dio, zacijelo, će zadržati za bančenje i žene. Ali ja sam čist. Ja se ne kaljam. Ja sam čist i pravedan, postim dva puta na tjedan, plaćam desetine od onoga što posjedujem. Da. Čist sam, pravedan i blagoslovljen, jer sam svet. Sjeti se toga, Gospodine.’

Carinik: „Želio bih Te častiti noću i danju a moram toliko sati biti rob svojega posla. Grubi posao koji me ponižava jer je bolan mojem bližnjemu koji je nesretniji od mene. Ali se moram pokoravati svojim poglavarima jer je to moj kruh“

Carinik, iz svog dalekog ugla, ne usuđujući se podignuti pogled prema dragocjenim vratima Hekola i udarajući se u prsa, ovako je molio: ‘Gospodine, nisam dostojan stajati na ovom mjestu. Ali Ti si pravedan i svet i dopuštaš mi jer znaš da je čovjek grješan i ako ne dođe k Tebi postaje đavao. Oh! moj Gospodine! Želio bih Te častiti noću i danju a moram toliko sati biti rob svojega posla. Grubi posao koji me ponižava jer je bolan mojem bližnjemu koji je nesretniji od mene. Ali se moram pokoravati svojim poglavarima jer je to moj kruh. Učini, moj Bože, da znam povezati dužnost prema poglavarima s ljubavlju prema mojoj siromašnoj braći, da u svom poslu ne nađem svoju osudu. Svaki posao je svet, ako se vrši s ljubavlju. Drži svoju ljubav uvijek prisutnu u mojem srcu da ja, bijedan kao što jesam, znam suosjećati sa sebi podložnima kao što ti suosjećaš sa mnom, velikim grješnikom. Želio bih te i počastiti više, Gospodine. Ti to znaš. Ali sam mislio da uzeti od novca namijenjenog Hramu da se pomogne osmorim nesretnim srcima jest bolje nego ubaciti to u Hramsku blagajnu i zatim učiniti da liju suze očaja osmero nevinih i nesretnih. Ali ako sam pogriješio, daj mi to spoznati, Gospodine, i ja ću Ti dati sve do zadnjeg sitniša, i vratit ću se u svoje mjesto na noge proseći kruha. Daj da spoznam tvoju pravednost. Smiluj mi se, Gospodine, jer sam veliki grješnik.’

Želio bih te i počastiti više, Gospodine. Ti to znaš. Ali sam mislio da uzeti od novca namijenjenog Hramu da se pomogne osmorim nesretnim srcima jest bolje nego ubaciti to u Hramsku blagajnu i zatim učiniti da liju suze očaja osmero nevinih i nesretnih

„Ovo je prispodoba. Uistinu, uistinu vam kažem da dok je farizej izišao iz Hrama s jednim novim grijehom, nadodanim onima učinjenima prije nego li je uzišao na Moriju, carinik je izišao odanle opravdan i blagoslov Božji ga je pratio kući njegovoj i ostao je u njoj. Jer je on bio ponizan i milosrdan i njegovi čini su bili još svetiji od njegovih riječi. Dok je farizej samo na riječima i na vanjštini bio dobar, a u svojoj nutrini bio je sotona i činio je djela sotone po oholosti i tvrdoći srca, i Bogu je stoga bio oduran.

Tko se uzvisuje uvijek će biti, prije ili poslije, ponižen. Ako ne ovdje, onda u drugom životu. A tko se ponizuje bit će uzvišen, posebno gore u Nebu gdje se vide ljudski čini u njihovoj pravoj istini.

Dođi, Zakeju. Dođite vi koji ste s njim. I vi, moji apostoli i učenici. Govorit ću vam još privatno.“

I obavivši se plaštem vraća se u kuću Zakeja.«

Ulomak iz knjige Marije Valtorta „Evanđelje kako mi je bilo objavljeno”. Izvor: https://valtortahr.wordpress.com/