Čitamo knjigu

BERTA PETIT, BELGIJSKA MISTIČARKA

Prisiljavala se smiješiti, čak i usred najstrašnijih patnja Uvijek je pokušavala učiniti da vlada mir u njoj samoj i oko nje, ali to nije bilo bez borbe. Njezina je narav bila živa i ponekad nestrpljiva, a njezina osjetljivost veoma velika, što je čest slučaj kod izuzetnih stvorenja

Foto: santosebeatoscatolicos.com/HolyMary.info


 

„Treba činiti sve za milosrđe“ – često je ponavljala – „jer se to milosrđe uzdiže prema Bogu, koji zauzvrat vraća duši sve njezino milosrđe, koje je ljubav.“
Prisiljavala se smiješiti, čak i usred najstrašnijih patnja, jer „da bi činila dobro“ – bio ju je učio Isus – „potrebno je da se tvoja duša izlije u osmijeh i dobrotu, i to unatoč svakoj boli, jer ti si odraz vrlina mojeg Srca“.

Ona je sve predavala Isusu i u jednome uzvišenom zanosu ljubavi na svoj je zavjet žrtve bila dodala i zavjet savršenstva

Suosjećajući s bolima drugih, stalno je bila zaokupljena njihovim mukama; stoga vlastite boli u njezinim očima više nisu bile važne. Ona je sve predavala Isusu i u jednome uzvišenom zanosu ljubavi na svoj je zavjet žrtve bila dodala i zavjet savršenstva.

Uvijek je pokušavala učiniti da vlada mir u njoj samoj i oko nje, ali to nije bilo bez borbe. Njezina je narav bila živa i ponekad nestrpljiva, a njezina osjetljivost veoma velika, što je čest slučaj kod izuzetnih stvorenja. Njezin je spreman duh brzo otkrivao humorističnu stranu stvari i u tome je uživala. Osjećala se je duboko čovječnom. Čovječnom u smislu dobrote, ali čovječnom i u smislu da je, iako je živjela samo za Boga, svejedno morala pobijediti svoje mane, kao i svaka obična smrtnica.

Nikad se nije dičila slavnim naklonostima koje su joj bile iskazivane i njezina je najveća želja bila da bude nezamijećena; tako da ju ništa, osim njezina sjajnog pogleda, nije razlikovalo od mnoštva, niti od njezinih

Njezina je poniznost bila savršena. Nikad se nije dičila slavnim naklonostima koje su joj bile iskazivane i njezina je najveća želja bila da bude nezamijećena; tako da ju ništa, osim njezina sjajnog pogleda, nije razlikovalo od mnoštva, niti od njezinih. Kad bi ju se pitalo za savjet, nije ga odmah davala. „Moram se sabrati“, odgovorila bi. „Možda ću vam sutra moći odgovoriti.“ Drugim bi se prilikama zadovoljila time što bi rekla s potpunom poniznošću: „Ne znam ništa, nisam bila prosvijetljena“, i nije bilo načina da se iz nje izvuče ijedna riječ. Ona koja je svako jutro bila zahvaćena Bogom, posvećivala se je dnevnim brigama. Da ne bi privlačila pozornost, molila je Boga da joj ne da stigme i bila je uslišana. Ali, njezini su bližnji znali da je na Veliki petak i na ostale petke u godini patila od okrutnih boli na dlanovima, stopalima i u prsnom košu. Usne, kao i jezik, pucale su joj i krvarile. Što se tiče glavobolja, one nisu nikada prestajale i stalno ju je mučila užasna vrućina.

„Nismo ništa drugo nego sredstvo; samo smo Božja slamčica.“

Često je govorila: „Nismo ništa drugo nego sredstvo; samo smo Božja slamčica.“ Koliko se samo puta iz njezinih usta mogao čuti ovaj savjet: „Prihvatimo sve patnje; ali nemojmo ih tražiti. Bila bi to oholost i preuzetnost.“ Pri pomisli da je na kraju svojeg života mogla priznati da nije nikada ništa odbila Isusu, postaje razumljivo značenje riječi „prihvatimo“.

Iz knjige „Berta Petit i pobožnost Prežalosnomu i Bezgrešnomu Srcu Marijinu“ autorice Irene Corone. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Više o knjizi možete saznati ovdje.

Knjigu možete kupiti ovdje. 

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

Komentirajte

Najčitanije

Na vrh