Duhovnost

Prionimo opet na učenje i rast!

Prionimo opet na učenje i rast!

Kad čovjek prestane duhovno rasti, on zapravo počinje umirati. Ako smo danas potpuno isti kao jučer ili sutra isti kao danas, to znači da ne rastemo. Škole i djeca nam zato mogu biti primjer, jer cijeli je život zapravo škola i cijeli smo život učenici

Dan po dan i evo stigao nam je mjesec rujan. Cijele godine čekamo ljeto kako bismo uživali i radovali se odmoru i opuštanju. A kad ono završi, shvatimo kako je sve tako prolazno. Kako dani brzo prođu i vrijeme neprestano teče. Onda opet čekamo neko drugo vrijeme, druge događaje ili neke druge prilike da bismo opet mogli uživati, odmarati se, radovati… U tom čekanju nerijetko zaboravljamo na ono sada i ovdje. Zaboravljamo da je svaki dan – neprocjenjiv dar i da trenuci u svako vrijeme – beskrajno vrijede. Možda vam se ovo čini samo kao mala igra riječi, ali zar nas Gospodin nije stvorio za stalnu radost? Sveti nam Pavao piše: „Radujte se u Gospodinu uvijek! Ponavljam: radujte se!” (Fil 4,4). Zašto onda često očekujemo radost u nekom drugom vremenu koje tek ima doći, umjesto da je živimo svakodnevno? Možda upravo zato jer nam radost nije toliko u Bogu koliko u stvarima ovog svijeta.


Vraćam se na mjesec rujan, u kojem školsko zvono ponovno poziva učenike na nastavu. Slično kao što crkveno zvono poziva na misu. Škole su ljeti prazne, ali nažalost tako je i s crkvama. Mnogi od nas ljetni odmor doživljavaju kao odmor od Crkve i od samog Boga. Često čujem one koji kažu: „Pa odmor je, zašto bih ljeti odlazio u crkvu?” Pitam se zašto čovjek svoj odmor traži odlazeći od Boga, umjesto da ga traži u Bogu? Sasvim je normalno da za tjelesni odmor trebamo mir, neku laganu aktivnost koja nas veseli, ili pak plažu i more, ali što s našom dušom? Njoj nije potrebna voda i sunce, već voda Božje milosti i sunce Božje ljubavi. Tek je onda to potpuni odmor, u kojem je moguće istinski se radovati.

Početak školske godine dakle, po čemu je poznat ovaj mjesec, za brojne je učenike početak novog učenja, usvajanja novih znanja i vještina, prilika za osobni razvoj i obnovu prijateljskih odnosa. Ali i mi odrasli smo pozvani na stalno učenje, rad i razvoj. Kako u intelektualnom području, tako i u duhovnom. Kad čovjek prestane duhovno rasti, on zapravo počinje umirati. Ako smo danas potpuno isti kao jučer ili sutra isti kao danas, to znači da ne rastemo. Škole i djeca nam zato mogu biti primjer, jer cijeli je život zapravo škola i cijeli smo život učenici. Učenike je imao i Isus. Njegova je škola otvorena u svako vrijeme i za svakog čovjeka. On nas opet očekuje na nastavi. Jer nitko nije premlad da bi počeo učiti, ni prestar da bi prestao…

Stoga, nakon ljeta i odmaranja, prionimo opet na učenje i rast. Ne smušeni i bezvoljni, već, kao što nas podučava sv. Pavao, radujući se u Gospodinu uvijek!

Tekst je prvotno bio objavljen u mjesečniku Book.

Komentirajte
Komentiraj
U komentarima je zabranjeno vrijeđanje na bilo kojoj osnovi. Komentari koji sadrže uvredljive poruke ili neprimjerene izraze bit će uklonjeni.

Reci što misliš

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Najčitanije

Na vrh