Foto: Shutterstock

Odbacimo krivu krotkost

Svjesna sam da nam ponekad ne izgleda kako je krotkost ili blagost od tako presudne važnosti, pogotovo kad te kreposti poistovjećujemo sa slikom čovjeka koji uvijek šuti ili govori uglavnom ono što je drugima po volji. Tada nam se one doimaju isključivo kao slabost. Odbacivanje takve, zapravo krive krotkosti, uopće ne mora biti loše ako će nas to potaknuti da počnemo iskrenije osluškivati Božji glas te da naposljetku otkrijemo krotkost na koju nas nedvojbeno poziva sâm Isus: „Učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca, i naći ćete spokoj dušama svojim”.

To biti jedno s Bogom upravo je odlika krotkog čovjeka: govoriti kada treba govoriti, ali i šutjeti kada treba šutjeti

To što nas krotkost i blagost ne privlače naročito, ili što o njima razmišljamo ponajviše u terminima izvanjskog držanja osobe, jednostavno pokazuje da se previše oslanjamo na sebe. Po samim izvanjskim činima ne možemo tvrditi je li u nekom slučaju u pitanju krotkost ili nije. Tako krotkost nije u tome da uvijek šutimo ili govorimo drugima samo ono što im je po volji. Govoriti nešto što drugima neće zvučati ugodno, ako nam Bog tako nalaže, znači biti ništa manje krotak nego šutjeti kada to Bog traži od nas. Koliko netko uspijeva u krotkosti, u konačnici zna samo Gospodin ili duhovnik te osobe ako mu je Bog pripustio svoje svjetlo za tu osobu.

Osobno više volim termin „krotkost” od termina „blagost”, jer je ovaj posljednji možda češći izvor zabune (barem je u mom slučaju znalo biti tako). I sama sam se znala pitati je li Isus BAŠ UVIJEK bio „blag, i to bi mi pitanje odmah dozvalo u misli slučajeve kada je Isus bio veoma čvrst i oštar prema ljudima. Kao rezultat takvog razmišljanja može se dogoditi da čovjek počne misliti da je blagost ili krotkost „ok vrlina”, ali da nije baš uvijek primjenjiva u životu. No jasno je da takvim stavom čovjek neće uspjeti dogurati baš daleko u vježbanju ove kreposti.

Tek kada sam spoznala da smo krotki kada slušamo Božji glas i odgovaramo na Božja nadahnuća, odustajući od vlastite samovolje, za mene više nije bilo dvojbi oko vrijednosti ove kreposti. Isus nije samo bio krotak, već je zapravo zbog te krotkosti, i po njoj, položio svoj život za nas. Na smrt su ga osudili zbog hule, odnosno zato što je tvrdio da je jedno s Bogom Ocem. To biti jedno s Bogom upravo je odlika krotkog čovjeka: govoriti kada treba govoriti, ali i šutjeti kada treba šutjeti. Ispunjavajući volju Očevu, imati srce puno ljubavi, a ne puno mržnje i srdžbe. Isus je sv. Faustini poručio da će u borbi života pobijediti krotkošću, zato što je i sam pobijedio zlo upravo na taj način. Problem je u tome što se čovjek lako zaplete u svoju oholost, u vlastite slabosti i samovolju, u ljudske obzire – a takav više ne uspijeva čuti Boga, te ga brzo nadvladaju poteškoće i protivljenja s kojima se susreće u životu.

Mislim da bi nam konkretni primjeri iz života sv. Faustine mogli pomoći da se odvažimo vježbati u krotkosti i slijediti Isusov glas, pa ću ih navesti nekoliko.

Isus ju je ukorio što nije slijedila nadahnuće koje joj je bio dao

Kako čitamo u njezinu Dnevniku, jednom joj se je prilikom jedna sestra došla povjeriti. Ushićeno joj je kazala da je odabrala jednog svećenika za svoga duhovnika. Isus je tada progovorio sv. Faustini izričito zanijekavši da bi ta sestra mogla imati bilo kakve koristi od tog duhovnog vodstva, no sv. Faustina zbog nelagode i ljudskih obzira nije uspjela izreći toj sestri ono što je bila spoznala o toj stvari. Kada je sv. Faustina ostala sama, Isus ju je ukorio što nije slijedila nadahnuće koje joj je bio dao i što nije upozorila tu sestru kako je očekivao od nje. Tada ga je poslušala i, iako ju je koštalo (kako često opisuje takve slučajeve), rekla je toj sestri da to za nju nije Božja volja.

„Sestra Faustina je ili sveta, ili glupa”

Obratan slučaj, odnosno njezina sposobnost da ostane u šutnji unatoč izazovima, zbio se je, primjerice kada joj je jedna sestra tvrdila nešto što se njoj činilo kao laž. Nije htjela vjerovati riječima te sestre, ali nije postala ohola, nije ju počela optuživati, već je molila Isusa da taj osjećaj nestane ako je imala krivi dojam. Ubrzo nakon njezine molitve, prišla joj je ta ista sestra ispričavajući se jer je bila lagala. Sv. Faustina je tada prihvatila njezinu ispriku.

Međutim, možda je najbolji primjer krotkosti kod sv. Faustine taj što nije odgovarala na provokacije (već ih je prikazivala Gospodinu za spas duša) i to do te mjere da je jedna sestra, vidjevši njezinu veličinu u svladavanju sebe, komentirala to naglas zaključkom da je sestra Faustina „ili sveta, ili glupa”.

Iz ovih mi je primjera postalo kristalno jasno da iako biti krotak ne znači uvijek šutjeti, ipak pravu krotkost svakako karakterizira i odlika šutnje. Čovjek koji želi biti krotak treba znati i zašutjeti, biti spreman odustati od vlastite samovolje da bi dobro dobilo priliku za rast.

Isus je poticao sv. Faustinu da sve što čini ne bude izraz njezine samovolje, jer tada ni svi napori koje bi mogla uložiti u takve pothvate neće imati nikakva ploda. Izabrao ju je da postane glasnica Njegova milosrđa dajući joj konkretne upute, što i kako da čini, ali iznad svega ostavio je za nju zahtjev da bude poslušna majci poglavarici, te svojim ispovjednicima, obećavši joj da, ako bi joj se netko od njih i protivio u onome što je tražio od nje, tada ona ne bi odgovarala za to, već bi ta stvar ostala između te osobe i Njega samog. U tome vidimo jaku potvrdu da Isus želi da slijedimo Njegov glas, ovdje kroz Njegove službenike, a ne svoju samovolju. Da shvatimo da je On taj koji sve vodi, a ne mi ljudi.

Da sv. Faustina nije bila krotka kako je Isus od nje tražio, možda danas ne bismo imali sliku Milosrdnog Isusa

Neki put je teško šutjeti jer time čovjek ispada glup, a nekad treba svladati neugodnost i reći nešto drugima što im neće lako ‘pasti’ – što zbilja može biti izazovno ako ne nastupa iz oholosti, već iz poniznosti prema Gospodinu koji ga je uputio to učiniti. Da sv. Faustina nije bila krotka kako je Isus od nje tražio, tko zna koliko bi puta odgovorila onima koji su je optuživali da Isusove objave o kojima im je u povjerenju pričala, nisu ništa drugo nego njezino umišljanje, te da se Isus ne bi ukazao takvoj osobi kao što je ona. Možda ne bi ni postojala slika Milosrdnog Isusa (Isus je izričito govorio sv. Faustini da će štovanje te slike s natpisom Isuse, uzdam se u Tebe, privući mnogo posrnulih duša k Njemu); možda ne bismo čitali njezin Dnevnik; možda nam poruka Božjeg neizmjernog milosrđa ne bi odzvanjala i nakon više od osamdeset godina od početka objave Milosrdnog Isusa sv. Faustini, privlačeći nas spasenju; možda ne bismo povjerovali u „posljednju slamku spasa” (kako je Isus opisao svoje milosrđe prema čovječanstvu koje je izgubljeno u svojim grijesima i ranjenostima) na način na koji se je to dogodilo ili će se tek dogoditi u našem životu i po djelu sv. Faustine; možda ne bismo doživjeli milost kakva je bila izvanredan jubilej milosrđa ustanovljen od pape Franje; možda…

„Zašto se bojiš…? Tko te smije dirnuti kada si sa mnom?”

Ili ćemo nastojati biti sjedinjeni s Isusom i kada je iznimno teško, a to znači i cijeniti krotkost i poniznost, imati srce puno Njegove ljubavi, i trčati k Njemu nakon svih mogućih padova – ili ćemo izgubiti životnu borbu u nemogućnosti da čujemo Isusov glas koji nas vodi prema životu u izobilju (Iv 10,10).

„Zašto se bojiš i drhtiš kada si sa mnom sjedinjena? Ne sviđa mi se duša kada se prepušta ispraznom strahu. Tko te smije dirnuti kada si sa mnom? Najmilija mi je ona duša koja snažno vjeruje u moju dobrotu i koja se potpuno uzda u mene. Dajem joj svoje pouzdanje i darujem sve za što me moli” (Isus svetoj Faustini).

Jasmina Marijanović; Book.hr