Foto: Pixabay

„Bit ćeš svjedok jednoga od najvažnijih događaja koji su predskazani u Bibliji. Prije nego što se Isus vrati na zemlju, Božji će se Duh spustiti na svako tijelo.“

Čuo sam riječi Charlesa Pricea tako razgovijetno kao da opet sjedi za stolom nasuprot meni: „Bit ćeš svjedok jednoga od najvažnijih događaja koji su predskazani u Bibliji. Prije nego što se Isus vrati na zemlju, Božji će se Duh spustiti na svako tijelo.“
I laici, naglašavao je dr. Price, bit će njegov najznačajniji kanal – ne svećenstvo ili teolozi i veliki daroviti propovjednici, nego muškarci i žene koji obavljaju obične poslove.

Kada bi se stotine, tisuće takvih ljudi ujedinilo i širilo Dobru vijest na taj način po cijelome svijetu – kakva bi to bila neodoljiva sila…

Kad je dr. Price pričao o tim stvarima prvi put – bilo je to prije pet, šest, sedam godina, za vrijeme rata – gotovo da ga nisam ni slušao. Činilo mi se nemogućim da teološki neobrazovani ljudi mogu utjecati na druge ljude jednako koliko i veliki evangelizator Charles Price.
Kako su se četrdesete godine primicale kraju, sve sam više razmišljao o njegovim riječima. Mislio sam i na druge stvari: sjetio sam se blagovaonice na Knottovoj farmi jagoda i trenutaka kada su lica ljudi, jedno za drugim, bila obasjana Božjom slavom. Kakav li je samo doživljaj bio slušati ih kako opisuju svoja iskustva. Kada bi se stotine, tisuće takvih ljudi ujedinilo i širilo Dobru vijest na taj način po cijelome svijetu – kakva bi to bila neodoljiva sila…

Tada bih svoju pozornost opet obratio na brojke i grafikone koji su stajali ispred mene, a koji su pokazivali razvoj proizvodnje mlijeka.
Ali ona ideja nije mi dala mira. Budila me usred noći. Išla je zajedno sa mnom u ured. Gorjela je u meni dok sam u crkvi u Goodrich Boulevardu pjevao stare armenske pjesme.

Svakoga ljeta činilo se da su sastanci uspješniji od pređašnjih. Zbog čega sam bio toliko uznemiren kad sam razmišljao o njima i zašto sam imao osjećaj da to više nije posao koji Bog hoće da radim?

Sve to vrijeme, Rose i ja smo, naravno, i dalje nastavljali svakoga ljeta organizirati evangelizacije. Svakoga ljeta činilo se da su sastanci uspješniji od pređašnjih. Zbog čega sam bio toliko uznemiren kad sam razmišljao o njima i zašto sam imao osjećaj da to više nije posao koji Bog hoće da radim? U jesen 1951. godine, pomogli smo u organizaciji evangelizacije Orala Robertsa u Los Angelesu, najveće koja je do tada održana u gradu i kojoj je tijekom šesnaest dana prisustvovalo dvjesto tisuća ljudi. A ipak…
„A ipak“, rekao sam Oralu dok smo jedne večeri nakon službe sjedili u vagon-restoranu jedući pitu i pijući kavu, „stalno imam osjećaj da mi Gospodin pokazuje nešto drugo.“

Iz knjige Johna i Elizabeth Sherrill Najsretniji ljudi na svijetu. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Više o knjizi možete saznati ovdje.

Knjiga je RASPRODANA!