Foto: Pixabay

Elisabetta Canori Mora bila je rimska plemkinja iz 18. stoljeća, plemenita roda, ali više ne toliko dobrostojećega, u koju se zaljubio zgodan i uspješan odvjetnik, potomak građanske klase u nastajanju, očaravajući i bogat. Prve je dvije godine lud za njom, toliko da ne želi da žena sama pomoli glavu izvan kuće ili obavlja male kućanske poslove, kako ne bi oštetila ruke i umorila se. Žive u kući u središtu Rima, odlaze na zabave, druže se s utjecajnim ljudima. Čitaš i pitaš se: hajde, divno, no u čemu je kvaka? Evo je.

Druga žena

Elisabetta zatrudni i rađa djevojčicu, koja ubrzo nakon toga umire. To je prva užasna bol, nešto što bi me slomilo, no za nju je to samo početak. Prolazi nekoliko mjeseci i ponovno ostaje trudna, no situacija se promijenila: Cristoforo, suprug, upoznao je drugu ženu i poludio od strasti, izgubio glavu za njom kao što ju je prije izgubio za suprugom. Samo što druga ima neprocjenjivu prednost što nije njegova. Počinje dolaziti kući kasno navečer i, onda, postupno, ponekad noću jednostavno ne dolazi kući, a da se pritom čak i ne potrudi to skriti, naći izgovore.

Kada živiš u preljubu, odvojen od sebe samoga, trpe sva područja života; kako imamo samo jedno središte, ne može se funkcionirati na jednoj strani ako si na drugoj strani podijeljen na pola…

Svojemu mužu uvijek kažem da sam za otvoreni par, ali samo u slučaju da ga rasporim na dva dijela, od vrata do pupka, koristeći poseban Ka-Bar nož, koji su koristili marinci u Drugome svjetskom ratu. A što ona naprotiv čini? Ostaje gdje je, čvrsto. Djevojčica se rađa, on sve manje radi i kući donosi sve manje novca, jer kada živiš u preljubu, odvojen od sebe samoga, trpe sva područja života; kako imamo samo jedno središte, ne može se funkcionirati na jednoj strani ako si na drugoj strani podijeljen na pola.

Gubitak drugog djeteta

S obzirom na sve težu ekonomsku situaciju, Elisabetta je prisiljena otići živjeti kod svekra i svekrve. Recite mi sada, ima li štogod gore od toga da živiš sa svekrom i svekrvom dok tvoj suprug voli drugu, a njegove te sestre – tvoje šogorice – kritiziraju i zadirkuju od jutra do večeri. U međuvremenu se rađaju još dvije djevojčice jer, kada se ponekad vrati kući, suprug bude i s njom (pokušavam zamisliti kakvo li mora biti poniženje primiti u sebe svojega supruga koji odlazi u krevet i s drugom i ti to znaš, no ne uspijevam, neuroni mi se zapetljavaju). Međutim, od dvije djevojčice, rođene ubrzo jedna za drugom, samo jedna ostaje na životu i Elisabetta se sama suočava i s ovim drugim gubitkom djeteta.

…prihvaća bol gledajući u Krista, ljubeći kao što je on ljubio, dakle asimetrično, nepravedno, odbačeno i necijenjeno

Što može ostati nakon toga? Za što se možeš uhvatiti da preživiš? Elisabetta se ne ograničava na puko preživljavanje jer želi život u punini: prihvaća bol gledajući u Krista, ljubeći kao što je on ljubio, dakle asimetrično, nepravedno, odbačeno i necijenjeno. I meni se to ponekad događa, ako mi se baš dâ da napravim stvari koje nemaju veze sa mnom. Ali instinkt me uvijek tjera da to podcrtam markerom, da zazovem zvuk trube dok prolazim: pokupim li cipele koje je moj muž ostavio u hodniku, željela bih, u najmanju ruku, da mi srednjovjekovni barjaktari naprave špalir i da jedan barjaktar uzdiže moju ljepotu i plemenitost, moju herojsku gestu.

Obraćenje

Umjesto toga, ona odlučuje ljubiti kao što je Bog ljubi, odlučuje da se nikada neće žaliti i da će što je manje moguće smetati njegovoj obitelji. Ovdje se događa njezino obraćenje: pred tako velikim križem ili ga prihvaćaš i mijenjaš se iz dubine ili poludiš. Elisabetta je odlučila ostati na križu i ulazi u novi život (ja bih pregrizla kapsulu s cijanidom koju držim skrivenu ispod kutnjaka, za slučaj nužde: prije nekoliko dana poželio ju je moj sin, tijekom druženja s rodbinom, na moj tisućiti „Dođi pozdraviti tetu u poodmaklim osamdesetim godinama koja ti je poklonila onu predivnu vesticu kada si se rodio“). Ona, pred strašnim križem, odluči tamo ostati (točna konjugacija je: ja tu moram biti ti tu moraš biti i tako dalje, a imperativ moraš biti tu je podsjetnik koji bismo svi trebali urezati na mramornu ploču na ulazu u naše domove; ja je imam).

Isus te ne oslobađa agonije, već ti daje načela za suočavanje s njom, s tobom je

Svakoga čeka agonija, nije ista za sve, ali je za sve izvjesna: Isus te ne oslobađa agonije, već ti daje načela za suočavanje s njom, s tobom je. On je zazivao Boga i snaga je došla odozgor: zazoveš li ga, dolazi biti s tobom. U podzemlju ne ostaješ predugo, a potom, zahvaljujući činjenici da si prihvatio ljudsku smrt, eksplodira uskrsnuće, vječni život. Božja je točnost zbunjujuća, jako je ozbiljan.

Iz knjige „Ni jedna tvoja bol nije bila uzalud“ autorice Costanze Miriano. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Do 31. siječnja knjigu možete nabaviti za 50 umjesto 100 kuna, ovdje.

Preporučamo i ovaj ulomak:

‘Ponekad sam sigurna da bih bila sretnija s nekim drugim’