Svjedočanstva

ŽIVOTNA PRIČA

Priča o Tomislavu: Gospodin nam nikad ne zatvara vrata

Priča o Tomislavu: Gospodin nam nikad ne zatvara vrata

Foto: Shutterstock


 

Nedavno mi je ispričana jedna od priča koje čine djeliće života. Čak bih ih nazvala slagalicama. Moram priznati da me je duboko dotaknula i da često razmišljam o njoj, pa je zato želim podijeliti s vama.

Princeza

Kažu da sva velika putovanja započinju malim, običnim korakom. Ovo putovanje započelo je riječju princeza, a vjerujem čak i ranije.

Riječ princeza obično nas povlači u djetinjstvo i podsjeti na bajke koje smo tada slušali; međutim u ovom slučaju izrečena je na karminama. Naime, umrla je svekrva jedne od voditeljica Škole molitve i ona mi je ispričala ovu priču.

Kakva je to žena bila da je u očima odraslog muškarca koji nije bio blizak obitelji zaslužila takav naziv?

Tomislav, tako ću ga zvati, jedan je od ne baš bliskih susjeda koji je došao izraziti sućut i tom je prigodom za pokojnicu rekao da je ona bila njegova princeza. Teško je ne zapitati se kakva je to žena bila da je u očima odraslog muškarca koji nije bio blizak obitelji zaslužila takav naziv, pogotovo zato što je bilo očito koliko mu je žao.

Prošlo je neko vrijeme, kada se je dogodila jedna od onih slučajnosti za koje se kasnije pitamo jesu li to doista. Put ju je nanio do Tomislava i njegove obitelji. Tada je sve shvatila. Bila je to obitelj teškog imovinskog stanja. Oboje su kršteni, ali ostali sakramenti su im bili daleki. Supruga je strašno psovala. Živjeli su potpuno bez Boga i zato nisu osjećali njegovu ljubav, a zaista nisu bili loši ljudi. Vjerujem da je Bog to vidio.

Naravno da novac nije sve u životu, ali na neki način može imati moć da nas zarobi, pogotovo ako nismo u Božjoj blizini ili, što je još gore, ako ne znamo za njega. Teško nam je tražiti bilo što drugo osim rješenja kako sakupiti novac za režije ili možda ogrjev, kako ‘krpati’ početak i kraj mjeseca. I tako u krug. Čemu nam tada služi Bog? Nažalost, najčešće za nijekanje ili psovku. Zato nije nikakvo čudo da je jedna starica koja je znala uputiti pravu riječ utjehe i ohrabrenja te kriomice gurnuti nešto novca u džep koji nije prosjačio uspjela dotaći ono dječje, skriveno i čisto što je Tomislav nosio u sebi.

Naša im je voditeljica nastavila pomagati na isti način, i počela im je govoriti o Bogu, o vjeri, o ljubavi. Svaki put su je rado primili i pažljivo slušali. Puno puta je Tomislav rekao: „Nisam to znao“ ili „Nikada mi nitko nije tako govorio“.

I zaista, jednu je noć sanjao i shvatio kome sve treba oprostiti. Sestra mu je došla u posjet…

Nažalost, obolio je. Karcinom s kojim se je borio uzimao je svoj danak i znalo se je da neće ozdraviti, Kako je saznala i shvatila koliko je izranjavan životom i postupcima nekih od najbližih, govorila mu je da treba oprostiti, a on nije znao ni kome ni kako. Tada mu je rekla da to preda Isusu, da će mu on pokazati. I zaista, jednu je noć sanjao i shvatio kome sve treba oprostiti. Kad mu je sestra došla u posjet, rekao je da joj oprašta i nakon toga je osjetio mir.

Poklonila mu je knjigu „Želim da živiš“ a on ju je pročitao od početka do kraja. Ta mu je knjiga bila dragocjena. Bio je pun pitanja i željan odgovora. Želio je prije smrti primiti svećenika i primio je popudbinu.

Preminuo je na Sveta tri kralja u 15 sati. Na njegovoj sahrani svećenik je rekao da se obratio. Rekao je također da je ušao u milost Gospodnju i da je spašen.

Nastavila je s posjetima njegovoj supruzi. Jednom prilikom skrenula joj je pažnju na psovke, na njihovu moć i ružnoću. Jedan dan je od nje dobila ovaj odgovor: „Znaš što, imaš pravo. Ti ne psuješ, ni ja više neću psovati.“ I, Bogu hvala, više ne psuje.

*

Rekla sam na početku da me je ova priča dotakla a reći ću vam i zašto. Nekako vjerujem da je Bog za stvaranje čovjeka uzeo zemlju, jer se iz nje mogu stvoriti najljepši vrtovi i iz nje niče najljepše cvijeće.

Volimo reći da smo kršćani i misliti da smo dobri ljudi. No koliko primjećujemo tuđe probleme i muku?

Pitam se koliko bi naši životi bili drugačiji da smo kao djeca umjesto bajki slušali priče o Isusu i pamtili ih cijeli život. Volimo reći da smo kršćani i misliti da smo dobri ljudi. No koliko primjećujemo tuđe probleme i muku? Koliko smo spremni pomoći drugima ili im pružiti utjehu? Koliko smo spremni dopustiti Bogu da djeluje kroz nas i da ga podijelimo s drugima? Jesu li nam bitnije „sapunice“ ili to da zaista živimo svoje kršćanstvo?

U Tomislavovoj priči jasno vidim da nam Gospodin nikad ne zatvara vrata

Volimo misliti da smo u pravu, i često si uzimamo za pravo da osuđujemo i ranjavamo druge. Pritom zaboravljamo da Bog prosuđuje drugačije, da jako dobro pozna našu nutrinu. On je taj koji na kraju presuđuje.

Neobično mi je gledati cijeli jedan ljudski život i smrt u nekoliko ispisanih redaka. U Tomislavovoj priči jasno vidim da nam Gospodin nikad ne zatvara vrata. Kroz sve te slagalice u našim životima, kojih možda i nismo svjesni, šalje nam ljude ili događanja koja će nas odvesti na izvor Njegove Ljubavi, koju nam daje u izobilju. Hvala Mu na tome.

Ispričala i priredila Janja Kružić; Book.hr

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

Komentirajte
Komentiraj
U komentarima je zabranjeno vrijeđanje na bilo kojoj osnovi. Komentari koji sadrže uvredljive poruke ili neprimjerene izraze bit će uklonjeni.

Reci što misliš

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Na vrh