Foto: Shutterstock

Nikola je peto dijete od njih sedmoro. Rodio se u velikoj obitelji u predgrađu. Mnogo se u toj kući radilo, a malo razgovaralo. Zapravo s djecom, uključujući Nikolu, i nije bilo razgovora osim savjeta, kritike i zapovijedi roditeljâ i susjeda. Nikola je vrlo brzo shvatio da je uzalud tražiti neka svoja prava, jer bi uvijek nailazio na viku i odbijanje. Osjećao je ponekad kao da ne pripada toj obitelji. Njegova braća, sestre, rođaci i susjedi davali bi mu razna imena i rugali se. Nikola je šutio i maštao. Najdraže mu je bilo boraviti u osami. Zato su ga još više smatrali čudakom i štošta mu dobacivali. Govorili bi da je on došao iz Japana i da ne pripada toj obitelji, zatim da je debeo i stidljiv itd. itd. Kad bi druga djeca uživala u trešnjama, Nikola bi ih molio da i njemu daju koju, ali oni to ne bi učinili. Naprotiv, još bi ga više dražili i rugali se. Nikola je često plakao i povlačio se; sjedio bi uz prozor u svojoj sobi, ili bi odlazio šetati stazom pored rijeke ili bi jednostavno sjedio i promatrao vodu, slušao ptice. Uživao je u prirodi i ondje je osjećao da je „u svojoj kući i svom srcu”.

Sve je više shvaćao da njegova majka i otac nisu sretni ljudi…

Sve su češći bili ti trenutci kada bi odlazio na rijeku da nađe mir i radost srcu… Jer kako je odrastao, vršnjaci su ga sve više zadirkivali zbog njegove stidljivosti.

No Nikola nije bio ono što su oni mislili. Mašta koju je imao u sebi tješila ga je i hranila danonoćno. Maštao je o svijetu radosti: o ljudima koji su zagrljeni i koji su jedno… U njegovu mu je srcu ta želja davala neizmjernu radost i nadu.

U školi je bio dobar đak i vrlo vrijedan i odgovoran. Rado je pomagao i drugoj djeci. Što je više rastao, Nikola je sve više shvaćao da njegova majka i otac nisu sretni ljudi. I da zato ni Nikoli ne mogu pružiti onu ljubav koju on traži od njih. No Nikola je primao toliko ljubavi u svom svijetu mašte… Žudio je za izlaskom sunca i razgovorima sa šumom vode, suncem i drvećem. Ondje je bio svoj na svome. Što je to više činio, to je i sam sve više radosti nosio i drugima, iako gotovo nikad nije bio shvaćen. Mnogi su mislili: „Nikoli je sve ravno do mora”.

Čudesan san

Jedne večeri Nikola usnu čudesan san. Pred njega je došao Isus u zlatnoj haljini i pozdravio ga. Nikola je u snu zanijemio, pao na koljena i preklinjao Ga da ode. Molio je Očenaš… Prestrašio se… No Isus se nasmiješio i zamolio Nikolu da moli svakog petka. Nikola se iz tog sna naglo probudio, sav u znoju, i osjećajući snažni poticaj iznutra. Znao je da je to zbilja bio Isus. Onaj Isus o kojem nitko nikada u njihovoj kući nije govorio. Jer nije se molilo, osim nešto malo za Božić… Nije se govorilo o Bogu. U Nikolinoj su obitelji poštovali Tita… Boga su psovali.

Nikola nakon toga sna više nije imao mira. Morao je nekoga pitati što to znači. Otišao je na sat vjeronauka i zamolio svećenika za razgovor. Svećenik je ljutito odmahnuo rukom i povikao prema Nikoli: „Odstupi, Sotono!” Nikola je ostao zbunjen i bez riječi. Nije shvaćao što to znači, ali je povjerovao da nije u pravu i da mora zaboraviti na san. Ali to nije bilo lako. On nije nikada slušao o Isusu. On prije toga nije nikada razmišljao o Bogu. Jer je mislio da je Bog strašni ‘general’ na Nebu, kojeg nipošto i nikada ne smije naljutiti jer će u suprotnom dobiti svoje.

„Zašto si došla meni?”

Prolazile su godine. Nikola je krenuo u srednju školu. Tad su ga već počela mučiti određena pitanja. Malo-pomalo u njemu je rastao bunt. Počeo se pitati: „Pa gdje je taj Bog, i tko je On? Zašto u svijetu ima toliko nepravde? Zašto me moj otac ne voli? Zašto se otac i majka svađaju?” itd. itd.

Jednog dana, dok se Nikola družio s prijateljima na terasi svoga doma, jedan ga je prijatelj jako razljutio. I Nikola je, vidno potresen, ljutito ustao i opsovao Boga. Napustio je društvo i bilo mu je mučno. Osjetio je bol u srcu i gadio se sâm sebi zbog toga što je učinio. Odlučio je odvratiti misli na nešto drugo samo da zaboravi. Došla je noć. I iznova Nikola usnu čudesan san.

Sanjao je da ide u školu i da je na putu ugledao svjetlo snažno kao komet kako postaje sve jace i žarče, i kako se rotira i približava njemu. I svjetlo se pred njim pretvori u prekrasan lik Majke Božje. Nikola je opet prestravljen i uplakan upitao: „Zašto si došla meni? Odi od mene…”. No tad je pao na koljena a Majka Božja mu sa smiješkom učini križić na čelu, izgovori neke riječi i u Nikolinu srcu nasta mir. I tad mu Majka reče: „Nikola, pitaj me što god želiš”. Nikola je prvo pitao hoće li biti rata… A zatim o svojim prijateljima… Majka mu je dala odgovor na sva pitanja i na kraju mu se obratila s tolikom nježnošću i ljubavlju tiho ga upitavši: „Nikola, zašto si danas prijatelju opsovao Moga Sina? Zašto nisi poslušao Moga Sina? Koliko je petaka prošlo, a ti nisi molio?” Nikola je briznuo u plač. Shvatio je što je učinio. Majka ga je tješila. Nikola je shvatio da je ona zbilja došla i da traži nešto od njega.

„Tata, zašto nam nikad nisi dao ljubav?”

Nikola je danima potom bio pod dojmom toga sna. Danonoćno je tražio i istraživao o Bogu. Počeo je moliti. Roditelji su mislili da je poludio. Otac se posebno bunio. Nikola bi se zaključao u sobu da drugi ne čuju i ne vide što radi, i molio bi. U sebi i tiho, da ne razljuti oca. No otac je slutio. Prijetili su i štošta mu govorili. Nikola nije odustajao. Jednom prilikom, kada se vratio iz škole, našao je sobu razbacanu a svijeće i Krunice su bile razbijene. Znao je da je to učinio otac. Bilo mu je jako teško zbog toga.

U to vrijeme Nikola je upoznao svetog svećenika, koji je bio uz njega i savjetovao ga. Molili su zajedno za Nikoline roditelje. Nikola je u svom buntu odlučio prekinuti strah koji je osjećao od oca, i on i njegova braća, i obratio mu se prigodom ručka s pitanjem: „Tata, zašto nam nikad nisi dao ljubav?”

Otac je poludio. Urlao je da molitva mora prestati i otjerao Nikolu iz kuće.

„Ja sam tvoj Otac. Ne boj se”

Padala je kiša. Nikola je plakao s njom. Uputio se poznaniku svećeniku, i cijelu su tu noć molili i bdjeli za Nikolina oca.

Nikola je osjetio poriv da počne ići na svetu misu svaki dan. Otac je psovao i branio mu da ide. Ali nije ga mogao zaustaviti. Otac je počeo piti i vrijeđati sve redom. Jednog je dana zaustavio Nikolu na vratima i rekao mu da će ga se odreći ako prijeđe prag i ode u Crkvu. Rekao je da više neće biti njegov otac. Nikola je bio potresen, ali odjednom je počeo govoriti tako da ni sam nije znao odakle mu snaga: „Bog je moj Otac”, rekao je ocu, „ja pripadam Crkvi”. I samo je maknuo očevu ruku i izišao. Otac je problijedio. Bio je u šoku. Plakao je. Suze su tekle i niz Nikolino lice i bio je slomljen. Čudio se samom sebi razmišljajući dok je jedva hodao: „Kako to možeš učiniti ocu? Što je tebi? Vidiš li da plače, da si ga ubio?” I upravo dok je tako, jedva dišući, koračao, osjeti dubok i nježan glas u sebi, koji mu reče: „Pogledaj me”. Nikola osjeti poriv da pogleda prema nebu. Srce mu je odjednom zatitralo u radosti jer je osjetio kao da Sunce ima ruke i da ga grli. Čuo je glas: „Ja sam tvoj Otac. Ne boj se.” Čuvši te riječi, Nikola je eksplodirao od radosti i za tren se oka stvorio u crkvi. Sam sebi je rekao: „Što god da je ovo bilo… donijelo mi je neizmjernu radost. Hvala ti, Oče.”

„Oče, zašto u srce moga oca ne staviš barem malo onoga što meni daješ?”

Nakon toga Nikola je morao početi raditi jer ga otac više nije htio novčano pomagati. Radio je i išao u školu. Svakog je dana dugo pješačio; budio se u četiri sata ujutro kako bi sve stigao uraditi. Na putu prema školi i poslu često bi vidio Isusa sa svetim Franjom kako hodaju ispred njega. Kao da ga čuvaju. Nikola je u tim prizorima crpio neizmjernu radost i snagu za dane koji su bili pred njim. Nije se zamarao pitanjima što je to što vidi. Bilo mu je važno samo da donosi radost.

Uskoro se njegov otac potpuno razbolio. I dalje je bio bijesan na Nikolu i na Boga. Nikola je silno trpio. Na izmaku snaga jednom je ušao u Crkvu sav u suzama. Sakrio se u kutu i plakao da ga nitko ne primijeti. Molio je u srcu: „Oče, zašto u srce moga oca ne staviš barem malo onoga što meni daješ? Samo te to molim.” Zajecao je a onda je osjetio nešto neopisivo. Kao da ulazi u neki lagani prostor. Kao lahor.

Čuo je glas koji na jasnom talijanskom jeziku kaže: „Sine, zašto plačeš?” Čudno je bilo to da je Nikola razumio i u srcu odgovarao na talijanskom jeziku, iako zapravo nikada nije govorio talijanski. Suze su se s Nikolina lica slijevale na klupu u Crkvi. I kad je začuo glas, suze su jednostavno stale i postale čvrste kao silikon. Nisu više tekle. Nikola je bio iznenađen. Pipao je rukama po klupi gdje su dotada bile suze, ali ništa – nisu se nikako mogle ukloniti. Tri suze… Zatim ga neko nježno svjetlo dotakne po licu. Nikola podigne glavu i pred sobom ugleda malog čovjeka, veličine palčića. U srcu je Nikola osjetio da je to sveti Franjo i da je došao kako bi ga razveselio, kao što je to nekada činio svojoj braći. Bio je ozaren radošću. Razgovarao je u mislima sa svetim Franjom kao da to čini svaki dan. I odjednom ugleda čovječuljka kako kleči i gleda u Nebo, u siromašnoj i zakrpljenoj odjeći bosih nogu. I glas mu reče: „U radosti sjeti se poniznosti. U poniznosti sjeti se radosti.” I uto čovječuljak ode. Započela je sveta misa.

Za vrijeme svete mise Nikola je jasno vidio Isusa u zlatnoj odori kako sjedi pred oltarom i gleda u svetog Franju koji se nalazi pod njegovim nogama. Isus je nasmijan gledao u Franju, a Franjo je sav ozaren i silno zaljubljen gledao u Isusa. I Nikola shvati kako Isus uživa u Franjinoj ljubavi i koliko je sveti Franjo velik u Nebu.

„Volim te, moj Nikolice”

Nikola se uputio prema svom domu. Kad mu se približio, ugledao je nasmijanu majku koja mu je davala znak rukom da požuri. Nešto se dogodilo. Šapnula je Nikoli neka uđe u očevu sobu. I gle, otac je ležao i čitao Bibliju. Okrenuo se prema Nikoli i nasmiješio mu se. Tad je Nikola prvi put zagrlio oca i otac njega. Čvrsto. Suze su natapale Bibliju dok je otac govorio. „Volim te, moj Nikolice”.

A Nikola je sav radostan u suzama govorio: „Tata. To je moj tata.”

Autorica: Sandra Grbavac; Book.hr