Svjedočanstva

IZ ŽIVOTA

Priča nezaposlene djevojke: „A zašto vi mene nećete?” „Možda nas neki ljudi i neke tvrtke – kako stoji u naslovu – ne žele, ali On nas UVIJEK hoće i jedva čeka da Mu dođemo. Njemu nisu važne naše kvalifikacije niti „veze”, On traži samo otvoreno i iskreno srce. Tada može činiti čuda u nama i po nama”

Priča nezaposlene djevojke „A zašto vi mene nećete”

Živimo u svijetu koji je uređen ljudskim pravilima i zakonima… To je zbog onog neopisivog dara koji smo dobili od svog Stvoritelja – slobodne volje. Stoga svijet i je takav kakav je; često vlada zakon jačega, vlada zakon gdje vrijede i napreduju oni koji imaju „vezu”, koji su ekonomski iznad prosjeka itd. No, odbijam vjerovati da i u tom i takvom svijetu, ne postoji apsolutno ništa dobra. Ta, svijet je stvorio Onaj koji je Dobar. 😉


Otkako se Gospodin maštovito poigrao sa mnom i povjerio mi mlade duše, ne prestaje na moj put slati razne mlade ljude u raznim potrebama. Tako je prije nešto malo manje od dvije godine na moj put stavio mladu ženu u kasnim dvadesetim godinama života.

„A zašto vi mene nećete?”

Osjetila sam njezinu izranjavanost kojekakvim ljudima i događajima. U zadnje vrijeme se često družimo. Iznimno je sposobna, završila je dva fakulteta, no nažalost bez posla je već godinu dana i to je polako baca u očaj. Nije tip osobe koja bi radila neki statični posao, ona bi na naftnu platformu, bila pilot itd. Živahna je.

Prošli put kad smo se našle na kavi, ispričala mi je kako je u našem gradu „morala” otići na tzv. „Sajam poslova”. Naime, roditelji su joj rekli nek’ ode pa možda što bude. Znala je koje će se tvrtke tamo predstaviti, pa je uzela svoj životopis i pravila se, ajmo reći, malo blesavom.

Naime, došla je do štanda svake tvrtke u koju je već ranije bila poslala molbu za zaposlenjem i životopis, a na kraju nije dobila odgovor ni od jedne od tih tvrtki. A podsjećam, sve su se te tvrtke sad došle predstaviti kao prosperitetne i kao one koje traže radnike. Moja je prijateljica, dakle, otišla do svakog štanda, pogledala osobu za štandom i jednostavno, poput djeteta, ispalila pitanje: „A zašto vi mene nećete?”

Što bi moglo biti pozitivnog u nezaposlenosti?!

Pričala mi je kakve je sve reakcije izazvala tim pitanjem. Neki su je blijedo pogledali, neki je pitali za ime i prezime, neki se počeli ispričavati itd. Njoj je sve to bilo urnebesno smiješno. Da još malo začini cijelu priču, nastavila se je praviti kao da živimo u najpoštenijoj državi na svijetu pa je svoje sugovornike dodatno iznenadila rečenicama: „A, želite moj životopis? Evo, nema problema, tu vam sve fino piše.” Oni niti su je tražili životopis, niti su pokazali interes za nju, no ona je ipak napravila sve to da cirkusarija bude potpuna. Zaista me je nasmijala tom pričom, ali nisam mogla ne vidjeti i tugu na njezinu licu jer ispada da se, što zbog godina, što zbog previsoke kvalificiranosti, neće lako zaposliti. Nisam joj sad imala potrebu nešto puno pričati o Bogu i Božjoj logici. Samo sam joj ispričala kako sam i sâma, nakon godina i godina nezaposlenosti, „upala” u vrtić kao asistent jednoj maloj, bolesnoj ali borbenoj djevojčici. A prije toga sam upravo bila izmolila devetnicu Mariji koja razvezuje čvorove. Još sam imala potrebu nadodati kako je Bog sve vrijeme moje nezaposlenosti bio vrlo kreativan. Naime, sve to vrijeme nije otišlo u prazno, već je to bilo vrijeme kad me On oblikovao i u strpljivosti i blagosti i svim onim vrlinama koje mi nisu jača strana. Na kraju je zaključila kako i sama vidi da i nju oblikuje kroz to vrijeme nezaposlenosti jer ima vremena riješiti neke odnose koji je umaraju i čine nesretnom.

Ima netko tko nas uvijek hoće

Nedugo nakon kave s njom, u dopisivanju s prijateljem koji je svećenik, a koji se baš nikad ni na što ne požali – upitam ga kako je. I nevoljko on priča o tome kako je, ne voli da se itko brine ili nešto slično. No na moju tvrdoglavu upornost on ipak kaže da je dobro, da je služba naporna i da čak ponekad pomisli kako je ova, nova služba i teška. Na to mu pišem da njegova služba itekako jest teška i da je to ok. Jer ipak, On na kraju najbolje zna koga, kuda i zašto stavlja. I njemu sam ispričala ovu zgodu s prijateljicom nadodavši da treba Bogu reći i koju riječ za sebe osobno. Da nije potrebno uvijek samo moliti za sve one koji se preporučuju u naše molitve, već dapače, valja moliti i za sebe.

Znam iz vlastitog iskustva da Bog voli kad Mu dođemo iskreno, otvoreno poput djece i sve Mu kažemo. Uzmimo samo primjer ove moje prijateljice i reakcije ljudi za štandom. Dakle, ako ljudi reagiraju na ljude, ma kako neće onda još više na naše riječi odreagirati Onaj koji nas je stvorio. Možda će ponekad šutjeti i imat ćemo osjećaj da prolazimo kroz pustinju, ali upravo u tim trenucima se traži od nas onaj najmanji i najteži korak – vjerovati do kraja. Možda nas neki ljudi i neke tvrtke – kako stoji u naslovu – ne žele, ali On nas UVIJEK hoće i jedva čeka da Mu dođemo. Njemu nisu važne naše kvalifikacije niti „veze”, On traži samo otvoreno i iskreno srce. Tada može činiti čuda u nama i po nama. Lijepo je to jednom prilikom rekao naš papa Franjo: „Božja ljubav ispravlja naše greške, našu grešnu povijest, jer nas nikada ne ostavlja, čak ni onda kada tu ljubav ne shvaćamo.”

Autorica: Anika Sačić

Komentirajte
Komentiraj
U komentarima je zabranjeno vrijeđanje na bilo kojoj osnovi. Komentari koji sadrže uvredljive poruke ili neprimjerene izraze bit će uklonjeni.

Reci što misliš

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Najčitanije

Na vrh