Foto: Pixabay

„Rođen sam u Austriji, u iseljeničkoj obitelji. S tek navršena tri mjeseca roditelji su me ostavili baki u Hercegovini, tako da do polaska u školu svoju obitelj nisam ni upoznao. Otac je bio alkoholičar, a majka stroga, uvijek je prijetila Bogom koji kažnjava.

Za sve što mi se događalo krivio sam Boga

Siromašnu obitelji sa sedmero djece napustio sam kad sam se pridružio hrvatskoj vojsci, oženio se i postao pripadnik vojne policije. Vrijeme koje sam proveo radeći u vojnoj policiji bilo je, jednom riječju, katastrofa. Mnogi su prijatelji poginuli, mnogi prijatelji i suborci bili zarobljeni, previše je male djece ubijeno i žena silovano, a uz to su se još uvijek događale tragedije u mojoj užoj i široj obitelji.

Za sve što mi se događalo krivio sam Boga, Njega koji je bio apsolutni vladar svega, a mene su događaji sve više udaljavali od Njega i gurnuli u pakao duše i tijela

Za sve što mi se događalo krivio sam Boga, Njega koji je bio apsolutni vladar svega, a mene su događaji sve više udaljavali od Njega i gurnuli u pakao duše i tijela. Utjehu sam tražio u alkoholu. Dnevno bih popio po litru i pol pelinkovca. Nisam se više bojao Boga, a kao profesionalni vojnik nisam se bojao ni ljudi jer mi nije bio problem svladati trojicu odjednom. Tako sam do mirovine živio u ritmu trening-posao-piće.

Živio sam kao vojnik, a kod kuće sam se osjećao strancem

Oženio sam se, dobio sina i kćer, ali nisam imao pojma o životu u braku i nisam znao biti otac. Živio sam kao vojnik, a kod kuće sam se osjećao strancem. Godine 2002. otišao sam u mirovinu i započeo s liječenjem od PTSP-a (posttraumatskog stresnog poremećaja). U braku ništa nije bilo kako je trebalo biti, a na drugim je područjima bilo još gore. Bio je to pakleni krug iz kojeg nije bilo izlaza, svađa za svađom – sa ženom, braćom, sestrama, roditeljima, stalni nesporazumi.

Bio sam uvjeren da je On kriv za sve. Tako je to išlo od ispovijedi do ispovijedi, od svećenika do svećenika, ali bez odgovora. Imao sam veliku potrebu za čovjekom koji bi me mogao razumjeti…

Nikad nisam prekinuo svoj odnos s Bogom koji se temeljio na zabludama. Bio sam uvjeren da je On kriv za sve. Tako je to išlo od ispovijedi do ispovijedi, od svećenika do svećenika, ali bez odgovora. Imao sam veliku potrebu za čovjekom koji bi me mogao razumjeti. Počeo sam misliti da gubim razum. Mnogi su moji drugovi i prijatelji počinili samoubojstvo, a i ja sam o tome razmišljao. Govorio sam sebi: E, moj Marijane, rat je završio. Što si učinio, učinio si. Tvoj brak i obitelj samo su još jedan u nizu neuspjeha u tvojem neuspješnom životu. Mrzio sam Srbe, Hrvate, Slovence, Muslimane, cijeli svijet i sebe. Uvijek sam, kad bi umro neki od mojih drugova, Bogu postavljao pitanje: zašto on, a ne ja?

Susret s Marijanom Arharom

Sve je bila očajnička bitka do prvog susreta sa svećenikom Marijanom Arharom.
Pozvan sam da sudjelujem na misi koju je on predvodio. Nikad nisam čuo za njega, ali otišao sam. Na misi se nije dogodilo ništa posebno. Kako sam strastveni pušač, nagovorili su me da osobno odem k njemu.

Nikada nisam vidio tako vedro lice i blag osmijeh

U hodniku ispred sobe bilo je puno ljudi… Red se polako pomicao naprijed, a ja sam stalno izlazio ‘zapaliti’. Napokon smo došli na red. Nas šestorica ušli smo u malu sobicu u kojoj smo bili sami sa starim svećenikom. Bio sam prvi na redu. Svećenik je zatvorio vrata i prišao mi:
‘Kako se zoveš?’
Nikada nisam vidio tako vedro lice i blag osmijeh.
‘Marijan’, kratko sam odgovorio, a on je rekao: ‘I ja sam Marijan.’
Pogledao sam ga ravno u oči iz kojih su zračile nježnost i toplina, nešto neopisivo.
‘A čime se baviš? Što radiš?’, pitao me.

‘Znaš, Marijane, zauzeo si posebno mjesto u mojem srcu’

Pognuo sam glavu i rekao da sam ratni veteran. Tek sam tada primijetio da su mi obje ruke bile u njegovima. Kako se to dogodilo? Kad me primio za ruke, a da nisam primijetio?
‘Znaš, Marijane, zauzeo si posebno mjesto u mojem srcu’, rekao mi je.
Bio sam u šoku.
Tko si ti, čovječe? Vidim te prvi put. I zašto bih imao posebno mjesto u tvojem srcu? Čime sam to zaslužio?
U međuvremenu je vlč. Marijan uzeo vrećicu punu medaljica sv. Benedikta i objesio mi jednu oko vrata. Jednu mi je ruku položio na prsa u području srca, a drugom mi je ponudio svoju posjetnicu s adresom i brojem telefona.
Nježnim glasom, uz osmijeh, rekao mi je da ga nazovem.
Nastavio je tako redom. Sjećam se da je posljednji u redu bio mladić kojemu je rekao: ‘Kad ja više ne budem mogao, ti ćeš nastaviti gdje sam ja stao.’
Bio sam u još većem šoku. Kako ti, čovječe, znaš što će netko učiniti? – pomislio sam.
Velečasni Marijan je sa stola uzeo malu staklenu posudu s uljem. Stao je pred mene, napravio mi znak križa na čelu, nešto izmolio i tako tri puta.
Otvorio je vrata i počeli smo izlaziti.

Svi su otišli, samo sam ja zastao na pragu. Hodnik je i dalje bio pun ljudi koji su čekali. Ne znam zašto, ali vlč. Marijan me držao za ruke i rekao mi: ‘Marijane, posjeti me. Ne boj se. Lijepo mi je s tobom.’

‘Želiš li mi ostaviti svoj telefonski broj?’, upitao me

Šutio sam i mislio: ‘Čovječe Božji, nikomu nije lijepo sa mnom. Što ti je?’
‘Želiš li mi ostaviti svoj telefonski broj?’, upitao me. ‘Hoću’, rekao sam. Svećenik je u plavu bilježnicu zapisao telefonski broj i članove moje obitelji.
‘Mogu li te ponekad nazvati?’, upitao je. ‘Možete, bilo kada’, odgovorio sam dodajući: ‘Zbogom, gospodine.’ I pošao sam niz hodnik koji je i dalje bio pun ljudi koji su čekali.

I dok sam odmicao hodnikom, ljudi su mi govorili: ‘Blago tebi.’ Neki su me namjerno dodirivali rukom.

Ja sam ih začuđeno gledao, bez riječi. Najradije bih od srama u zemlju propao. Tek kod kuće su mi se misli počele vrtjeti po glavi. Bože moj, što se događa. Zašto mi je posvetio toliko vremena u usporedbi s drugima?

Nastavak čitaj u knjizi „Pozovi me. Zapisan u životima mnogih – Marijan Arhar, svećenik i egzorcist“ Helene Reberc. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

VELIKA AKCIJA! Knjigu, do 18. prosinca 2022., možete nabaviti po sniženoj cijeni za 80 umjesto 100 kuna – ovdje.