Foto: Shutterstock

„Kad mi je duši život omrznuo, nek’ mi tužaljka poteče slobodno, zborit ću u gorčini duše svoje” (Job 10,1).

„Naši vlastiti nedostatci (…) umanjuju jaz između nas samih i onoga tko nam je nanio zlo. Svoje opraštanje stoga ne „udjeljujemo” kao s vrha svete planine, već se nalazimo podno, u dolini, zajedno s onima koji su nas povrijedili.” (Lewis B. Smedes, Forgive and forget)

Oprosti si svoju ljudskost

Budući da nas većina gaji visoke ideale koje najčešće nikada ne dosegnemo, skloni smo si predbacivati zbog nedostataka i neuspjeha koji nam ne daju naprijed. Moramo si oprostiti svoju ljudskost i posvijestiti si da Isus ne očekuje od nas da ćemo u životu uspjeti postići savršenstvo. Sve što on želi jest da mu sve više i više predajemo svoje srce. Moramo u svome životu odgovorno prepoznati istinsku krivnju, ne dopuštajući pritom da ona za nas postane zamkom. Ako ne prepoznamo ono za što smo stvarno krivi, nećemo moći primiti blagoslov što nam ga donosi praštanje. Svi smo se mi u pojedinim trenucima našega života ponijeli poput rasipnih sinova i kćeri, ali je zato Isus uvijek tu, kako bi, raširenih ruku, dočekao naš povratak u kuću Očevu.

Dok budete čitali svjedočanstvo koje slijedi, pozovite Isusa u svoj život. Zamolite Duha Svetoga neka vam otkrije područja u kojima trebate oprostiti sebi. Ako svakodnevno budemo opraštali sebi i ljubili sebe, ući ćemo u onaj tijek ozdravljenja koji nam omogućuje postati plodnim i stvaralačkim osobama. Bog za svakoga pojedinoga od nas ima poseban plan te nas želi slobodnima, kako bismo mogli iskusiti život u izobilju što ga On donosi.

Jedne noći nakon nekog tuluma, obuzeo me očaj. Dopuzao sam do raspela koje je još uvijek visjelo ponad moje postelje, i zavapio Bogu

,,Deset sam se godina drogirao, a ujedno i preprodavao drogu – većinom marihuanu i kokain. Bio sam ovisnik i sve što sam želio bilo je drogirati se. Odgojen sam u kršćanskoj vjeri, ali su sve vrijednosti koje mi nekoć bijahu usađene, u tom strašnom razdoblju nestale. Nisam imao nikakav nadzor nad vlastitim životom. Bio sam uplašen, bespomoćan te posve nesposoban izvući se iz toga. Jedne noći nakon nekog tuluma, obuzeo me očaj. Dopuzao sam do raspela koje je još uvijek visjelo ponad moje postelje, i zavapio Bogu da mi pomogne.

Tjedan dana kasnije otišao sam do župne crkve na klanjanje. Molio sam Boga za pomoć. Kako su dani promicali, osjetio sam nježni Isusov poziv neka se pođem ispovjediti. Kad sam otišao na ispovijed, toliko me bilo sram moje ovisnosti da je svećeniku uopće nisam niti spomenuo. Dok sam nakon ispovijedi klečao pred svetohraništem, odlučio sam vratiti se u ispovjedaonicu te Bogu priznati svoju ovisnost o drogi i trgovanje njome.

Sada sam voditelj molitvene skupine

Svećenik je bio oduševljen mojim povratkom. Kada je podigao ruku na blagoslov, moje je tijelo posvema obuzela neobična, ali sasvim ugodna oduzetost. Preplavilo me osjetno iskustvo Božje ljubavi. Bio sam posve siguran kako je zadovoljan mnome i kako me silno ljubi. To mi je izravno i osobno iskustvo Njegove ljubavi dalo potrebnu snagu za opraštanje sebi i napuštanje svih nezdravih iskustava. Sada sam voditelj molitvene skupine, a moje je srce sposobno ljubiti Božji narod i služiti mu.«

„Ljubav je tvoja bolja od života, moje će te usne slavit” (Ps 63,4).

Iz knjige „Ozdravljenje slomljenoga srca” autorâ o. Roberta DeGrandisa i Linde Schubert. Izdavač: IGNIS.