Foto: Shutterstock

Došao si popraviti naše pukotine

u duši, na tijelu i među nama.

Došao si naučiti nas kako živjeti

i kako urediti svijet budućim koljenima.

Neko vrijeme smo Ti vjerovali.

Sad svoj svijet uređujemo sami.

Bez Tebe.

Zemlju pustošimo svojim napretkom.

Od svega što si Ti stvorio,

sebe smatramo nestvorenima i najvažnijima.

Krik nerođenih ugušili smo

zakonima i bukom o pravima.

Kada ćeš stići popraviti ih? I možeš li Ti to bez nas?

Svoje smo starce i nemoćne

gurnuli u sramotu što su živi

i širom im otvorili vrata

izlasku bez boli.

Previše je pukotina u nama i oko nas.

Kada ćeš stići popraviti ih?

I možeš li Ti to bez nas?

Imaš li pomoćnika?

Je li i za pukotine života,

kao i za žetvu,

malo radnika?

I da li i za njih treba moliti?

Ti si svojom smrću obnovio cestu do naselja života,

ali nju valja pronaći u šumi

naših ubrzanih i glatkih cesta kojima,

krenuli mi prema početku

ili prema kraju života,

vazda jurimo u smrt.

…i ja Ti se, (…) evo, nudim da s Tobom smijem i ja popravljati pukotine života i srca

Obećao si graditi na našim razvalinama

i ja Ti se, uz molitvu za radnike,

evo,

nudim

da s Tobom smijem i ja

popravljati pukotine života i srca

i obnavljati cestu do naselja života.

I ti ćeš gradit’ na starim razvalinama,

dići ćeš temelje budućih koljena.

Zvat će te popravljačem pukotina

i obnoviteljem cesta do naselja.

Iz 58, 12

Autor: Fra Ante Vučković

Izvor: Facebook