Sv. Mala Terezija
Nekima Bog daruje milosti, pripušta im različite nevolje, nekada čak vrlo ponižavajuće – mogli bismo reći »osakaćuje ih. Katkada ta naša potreba u slabosti za istinskom ljubavlju biva tako snažno ogoljena da nam se čini kao da nas je i sam Bog napustio. Sve u svemu, On nam na dva načina posvješćuje ono što ne želimo prihvatiti, a to je da Ga trebamo u slabosti:
Kada je imala oko deset godina bolovala je od teške psihoze – nema sumnje, bilo je riječ upravo o tome. Dok bi ležala, u sobi nije mogla podnijeti bilo čiju prisutnost…
- čini nas vrlo slabima i nemoćnima
- udaljava se od nas i čini da, poput djece koja su iz vida izgubila oca, trčimo za njim u mračnom hodniku sve brže i odlučnije. I ponovno Vanier:
»To je tajna. Takvo se nešto dogodilo sv. Tereziji iz Lisieuxa. Kada je imala oko deset godina bolovala je od teške psihoze – nema sumnje, bilo je riječ upravo o tome. Dok bi ležala, u sobi nije mogla podnijeti bilo čiju prisutnost, pa bi držala oči zatvorene. Kada bi svi otišli, onda bi se usudila otvoriti ih. Bojala se ljudi – osjećala je strašan strah koji je bio posljedica nekoliko bolnih rastanaka koje je doživjela još kao dijete: rastanak od dojilje, majčina smrt (imala je tada četiri godine), odlazak ljubljene sestre Pauline iz roditeljskog doma. Bila je ispunjena silnim strahom i nije bila u mogućnosti komunicirati s drugima. Izlaz je pronašla u svom svijetu. Tek je zagledavši se u kip Presvete Djevice, i vidjevši Njezin osmijeh, otkrila da je voljena!
Kao djevojčica nije bila u stanju izaći na kraj s trpljenjem pa joj je zbog pretjerane osjetljivosti prijetila duboka i trajna psihoza. Pred kraj života govorila je: ‘Vjerujem, jer želim vjerovati!’
Mnogo vremena kasnije, godinu i pol prije smrti, doživjela je još jedan gubitak. »Izgubila« je Boga – osjećala je kao da ju je napustio… Kao malena pobjegla je u vlastiti svijet, u psihozu. Sada, kao odrasla žena, ostala je postojana jer je bila ispunjena milošću… To nam daje zaključiti kako nam Božja prisutnost dopušta podnositi trpljenja. Dakle, kao djevojčica, Terezija iz Lisieuxa nije bila u stanju izaći na kraj s trpljenjem pa joj je zbog pretjerane osjetljivosti prijetila duboka i trajna psihoza. Pred kraj života govorila je: ‘Vjerujem, jer želim vjerovati!’ Kada čovjek upadne u dubinu mraka, vjera prestaje biti osjećaj i postaje ona nît koja spašava. Postojala je u toj ženi najdublja težnja – ljubav koja ju je hrabrila da vjeruje.«
Ulomak iz knjige „Zvijer i prorok” autora p. Augustyna Pelanowskog. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.
Knjigu možete nabaviti u elektroničkom izdanju ovdje.
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
