Foto: Shutterstock

Moj prijatelj Chuck Solomon priča o maloj lisici koju je neka žena našla na poljskom putu jednog hladnog zimskog dana. Sažalila se nad njom, ponijela je kući, hranila je na bočicu, naučila ju jesti pseću hranu i trikove kao što su pritisnuti dugme da se njezina posudica napuni vodom. Voljela ju je gotovo kao vlastito dijete.

I tako ju je vratila na mjesto gdje su se prvi put susrele i nakon što ju je poljubila, pustila ju je u šumu. Dok se udaljavala u svom autu, glavom su joj se vrzmale različite misli…

Nakon dvije godine imala je prekrasnu odraslu lisicu, najljepšu u cijelom kraju. Ali počela je shvaćati da je došlo vrijeme da ju oslobodi kako bi joj dala priliku da može uživati u radostima života odrasle lisice. I tako ju je vratila na mjesto gdje su se prvi put susrele i nakon što ju je poljubila, pustila ju je u šumu. Dok se udaljavala u svom autu, glavom su joj se vrzmale različite misli. Oh, kako to boli, mislila je. Dvije sam godine sav svoj život davala ovoj lisici. Nadam se da je zahvalna jer bez mene bi bila odavno mrtva.

A što je bilo s lisicom? Bio je siječanj i temperature su se noću spuštale i do 15 stupnjeva ispod nule. Lisica se sklupčala pokušavajući se utopliti. Dok je svitala hladna zora, bila je toliko ukočena da se gotovo nije mogla micati. Bila je gladna i bilo joj je jako hladno. Nešto sićušno pretrčalo joj je ispred nosa. Bilo je to za lisice uobičajena hrana, ali ona to nije znala; ona je tražila svoju pseću hranu. Bila je žedna, ali nije znala pronaći izvor koji je bio samo kilometar daleko. Ona je tražila dugme koje treba pritisnuti. Za dva tjedna ona je bila mrtva lisica!

Žena je ovu lisicu ubila baš kao da joj je pucala u glavu sačmaricom. Ona ju je ubila onim što je ona nazvala „ljubavljuˮ, ali to nije bila ljubav. Njoj u srcu nisu bili interesi te lisice niti njezino vrhunsko dobro (agape). Njezini postupci ovu su lisicu spriječili da nauči kako biti lisica!

Mi ljudi to isto radimo svojoj djeci. Donosimo odluke umjesto njih, govorimo im što da obuku, kako da pristupaju ljudima i stvarima, kako i kome da se smiješe, kada mogu…

Mi ljudi to isto radimo svojoj djeci. Donosimo odluke umjesto njih, govorimo im što da obuku, kako da pristupaju ljudima i stvarima, kako i kome da se smiješe, kada mogu prihvatiti Krista kao svog Spasitelja i kada to ne mogu. Pomno biramo privatne škole s učiteljima koji će nastaviti ovaj proces pretjeranog zaštićivanja.

Kada takvo dijete napuni dvadeset i dvije godine, njegova obitelj tada kaže: „Evo, mi smo učinili najbolje što smo mogli uvelike se žrtvujući. Ali sve se to isplatilo. Idi sad i suoči se sa svijetom! Pronađi sebi životnu družicu i živi pobjedonosnim kršćanskim životom. Očekujemo od tebe velike stvari.ˮ

Mlado „odrasloˮ dijete polako korača u svijet tražeći svoju posudu sa psećom hranom i dugme koje mora pritisnuti da bi popio vodu. On pada i razbija se! On ne zna kako biti čovjek. On je navikao imati nekoga tko će donositi sve odluke za njega jer njemu to nikada nije bilo dopušteno. Tjelesno on jest odrasla osoba; no emocionalno on je osnovnoškolac. Njegovi su se osjećaji zaglavili. (…)

Bill Gilham, „Doživotna garancijaˮ; „Logosˮ d.o.o. Daruvar