Foto: Shutterstock

2. korizmeni tjedan (godina A), 8. ožujka 2020.
Mt 17,1-9

Lice mu zasja kao sunce.

»Tko od ljudi nije vidio, barem jedanput, vedru ožujsku zoru? Ako takav postoji, velik je nesretnik, jer ne pozna najljepši dar probuđene prirode u proljeće, koja je ponovno postala djevičanska, djetinje nevina, kakva je morala biti prvoga dana.

„Idem se sjediniti sa svojim Ocem, pa sam htio da i vi budete sa Mnom, jer vas ljubim. Hajdemo, brže!“

Isus, apostoli i učenici hodaju u tom daru, čistom u svakom pogledu. Tu je svježa rosna travica, cvjetići što se upravo rastvaraju poput novorođenčadi u prvom osmijehu danjega svjetla. Ptice se bude uz šuštanje krila i izgovaraju prvi upitni „ćip?“, kao uvod u njihova pijevna čavrljanja čitavog dana. Miris, pak, zraka, zbog umivanja rosom i odsutnosti čovjeka, noću je izgubio svu prašnjavu zasićenost, zadimljenost i zadah ljudskih tijela.

S Isusom i njegovom pratnjom je, također, Šimun Alfejev. Idu u pravcu jugoistoka, prelaze preko brežuljaka koji prave vijenac oko Nazareta, gaze preko nekog potoka, prolaze neku usku ravan stisnutu između nazaretskih brežuljaka i skupine brda prema istoku. Pred ovim brdima stoji krnji čun Tabora, koji me, malo čudno, podsjeća svojim vrškom na dvorogi šešir naših karabinjera gledan u profilu:

Dođu do njega. Isus se zaustavi pa kaže: „Petar, Ivan i Jakov Zebedejev neka dođu sa Mnom na brdo. Vi se raziđite uz njegovo podnožje, razmjestite se po putovima oko njega i propovijedajte Gospodina. Pred večer želim ponovno biti u Nazaretu. Ne udaljujte se, dakle, mnogo. Mir s vama.“

Pa, okrenuvši se prema trojici pozvanih, reče: „Idimo“. I stade se uspinjati, ne okrećući se natrag i to tako brzim korakom da je umorio Petra i učinio da mu ostane otraga.

U času predaha, Petar crven i oznojen, upita ga s velikim uzdahom: „Ali, kamo idemo? Nema kuća na brdu. Na vrhu je ona stara utvrda. Hoćeš li tamo poći propovijedati?“

„Mogao sam poći drugim obronkom. Ali, vidiš da mu okrećem leđa. Nećemo ići u tvrđavu, a oni koji su tamo neće nas ni vidjeti. Idem se sjediniti sa svojim Ocem, pa sam htio da i vi budete sa Mnom, jer vas ljubim. Hajdemo, brže!“

„Ne bismo li mogli ići malo polakše?“ „Na sastanak s Bogom ide se žurno. Hrabro!“

„Oh. moj Gospodine! Ne bismo li mogli ići malo polakše, a dotle razgovarati o svemu što smo jučer čuli i vidjeli i što nas je, razgovarajući o tome, cijele noći držalo budnima?“

„Na sastanak s Bogom ide se žurno. Hrabro, Šimune Petre! Tamo gore, dat ću da se odmorite.“ I ponovno se stane uspinjati…

S mojim sam Isusom sada na visokom brdu. S Isusom su Petar, Jakov i Ivan. Uspinju se još na više i oko kruži po širokim prostranstvima, što ih lijepi vedri dan čini vidljivima do pojedinosti sve do daljina.

Brdo nije dio nekog planinskog lanca, kao što je to u Judeji; diže se samotno, a s obzirom na mjesto gdje se nalazimo, istok nam stoji sučelice, sjever na lijevo, jug s desna, a otraga prema zapadu je vršak koji se uzdiže još kojih stotinjak koraka.

Vrlo je visoko i oko slobodno gleda široko područje. Genezaretsko jezero izgleda kao komadić neba, koje je sišlo u zemaljsko zelenilo. To je modar tirkiz u ovalnom obliku, zatvoren smaragdima različitih preljeva, zrcalo koje podrhtava i nabire se na laganom vjetru, po kojem klize, živošću galebova, lađe s raširenim jedrima, lagano nagnute prema plavetnim valovima, upravo dražesno, poput snježno bijelog leta vodomara, koji klizi nad valom u potrazi za plijenom. A, onda gle, iz modrog prostranstva izlazi jedna žila nešto slabijeg plavetnila, tamo gdje je obala najšira, a najtamnijeg, tamo gdje se obale približuju i gdje je voda dublja i tamnija zbog sjene što je tu bacaju stabla što snažno rastu uz rijeku, hranjena njezinom vlagom. Jordan izgleda kao gotovo ravan potez kistom u zelenilu ravnice. Seoca su rasuta po ravnici s ove i s one strane rijeke. Neka su zapravo pregršt kuća, druga su nešto veća i već naliče na gradiće. Glavne su ceste blijedo-žute crte među zelenilom. Ali ovdje, uz brdo, ravnica je mnogo bolje obrađena i plodna, vrlo lijepa. Vidi se razno raslinstvo s njihovim raznovrsnim bojama, kako se smiješi krasnom suncu što sjaji s vedroga neba.

Mora da je proljeće, možda ožujak, ako računam prostranost Palestine (Izraela), jer vidim da je žito već poraslo, no, još zeleno, leluja kao sinje more. I vidim latice najranije sazrelih voćaka kako se poput bijelih i rumenih oblačića talože na ovo malo biljno more. A onda, cvjetne livade s bujnim sijenom, na kojima ovce što pasu, izgledaju kao hrpice snijega pobacane amo-tamo po zelenilu. Sasvim blizu brda, na niskim i malim brežuljcima, kao na svom temelju, nalaze se dva gradića, jedan prema jugu, drugi prema sjeveru. Najplodniji dio ravnice proteže se posebno i obilnije prema jugu.

Isus, poslije kratke stanke, na svježini male skupine stabala, a ta je stanka napravljena sigurno iz smilovanja prema Petru, koji se kod uspinjanja očito muči, stane ponovno uzlaziti. Ide skoro do vrha, na kojem je travnata visoravan oko koje su stabla u polukrugu prema obronku.

Isus poklekne na travnatu zemlju, te nasloni ruke i glavu na hrid, u položaju kako će ga imati kod molitve i u Getsemaniju

„Odmorite se, prijatelji. Ja idem tamo da se pomolim.“ I rukom pokaže na veliki kamen, pećinu koja izbija iz brda i koja stoga ne stoji prema obronku, nego prema unutrašnjosti, prema vršku.

Isus poklekne na travnatu zemlju, te nasloni ruke i glavu na hrid, u položaju kako će ga imati kod molitve i u Getsemaniju. Sunce u nj ne udara, jer ga štiti vršak brda. Ali, sva ostala travnata čistina je sva obasjana suncem, sve do sjene što je prave stabla i u kojoj su posjedali apostoli.

Petar izuje sandale, te otresa prašinu i kamenčiće, pa stoji tako izuven, s umornim nogama na svježoj travi, gotovo prostrt, s glavom na zelenom busenu koji strši više od ostalih, kao na jastuku. Jakov ga oponaša, ali da bi stao komotno traži trupac od stabla na koji položi svoj plašt, a na nj svoja pleća. Ivan sjedi i promatra Učitelja. Ali, tišina mjesta, svježi povjetarac, šutnja i umornost pobijediše i njega, pa mu se glava spušta na prsa, a isto tako vjeđe na oči. Ni jedan od trojice ne spava duboko, nego su u onoj ljetnoj pospanosti koja zamagljuje.

Prodrma ih tako živa svjetlost, da poništava sjaj sunca i proširuje se i prodire… Prestrašeni otvore oči i ugledaju Isusa preobraženog…

Prodrma ih tako živa svjetlost, da poništava sjaj sunca i proširuje se i prodire, čak ispod zelenih grmova i stabala pod kojima se nalaze. Prestrašeni otvore oči i ugledaju Isusa preobraženog. On je sada potpuno onakav kako ga vidim u viđenjima Raja. Jasno, bez Rana i bez stijega Križa. Ali, veličanstvo Lica i Tijela je jednako, jednaka je sjajnost, jednaka je haljina koja se od crveno-tamne pretvorila u odsjaj dijamanta i bisera, nematerijalna tkanina koja ga prekriva na Nebu.

Njegovo je Lice sunce najintenzivnijega zvjezdanog sjaja, na kojem prosijavaju oči od safira. Izgleda viši, kao da mu je proslava uvećala stas. Ne bih znala reći proizlazi li sjajnost, koja čak i visoravan čini fosforescentnom, sva iz Njega, ili se s njegovom svjetlošću pomiješala, usredotočena na svom Gospodinu, sva svjetlost koja se nalazi u Svemiru i na Nebu. Znam da je to nešto neopisivo.

Isus je sada na nogama, rekla bih, dapače, da je uzdignut sa zemlje, jer između Njega i zelenila livade je kao neko isparavanje svjetla, prostor svjetla na kojem kao da se On uzdiže.

Ne bih znala reći proizlazi li sjajnost, koja čak i visoravan čini fosforescentnom, sva iz Njega, ili se s njegovom svjetlošću pomiješala, usredotočena na svom Gospodinu, sva svjetlost koja se nalazi u Svemiru i na Nebu

Ali, to je svjetlo tako živo da bih se mogla i prevariti, a to što ne vidim više zelenilo trave pod Isusovim stopalima, možda je izazvano od ovog jakog svjetla koje treperi i leluja se kao što se nekad opaža u velikim vatrama. Ti su svijetli valovi bijele boje, usijane. Isus stoji uzdignuta Lica prema nebu i smiješi se svojem viđenju koje ga uzdiže.

Apostoli su nad tim gotovo ustrašeni i dozivaju ga, jer ne izgleda im više njihov Učitelj, toliko je preobražen. „Učitelju, Učitelju“, dozivaju tiho, ali s čeznućem.

On ne čuje.

„U zanosu je“, kaže Petar dršćući. „Što to gleda?“

Trojica su ustala na noge. Htjeli bi se približiti Isusu, ali se ne usuđuju.

Svjetlost se poveća još od dva plamena koja su sišla s neba i postavila se s jedne i s druge strane Isusu. Kada su se učvrstili na visoravni, rastvori se njihova koprena i ukažu se dvije dostojanstvene i svijetle ličnosti. Jedan stariji, oštra i stroga pogleda i s dugom bradom razdijeljenom na dva dijela. S njegova čela izlaze zrake svjetla po čemu zaključujem da je to Mojsije. Drugi je mlađi, mršav, bradat i rutav kao Krstitelj, a rekla bih da njemu sliči po stasu, mršavosti, izgledu i strogosti. Dok je svjetlost Mojsijeva sjajno bijela kao i Isusova, napose, u zrakama na čelu, ona koja izbija iz Ilije više je svjetlost sunca, svjetlost žive vatre.

Dvojica ‘Proroka’ zauzeše stav poštovanja pred svojim ‘Utjelovljenim Bogom’ i premda im ‘Ovaj’ govori s prisnošću, oni ne napuštaju svoj stav poštovanja…

Dvojica ‘Proroka’ zauzeše stav poštovanja pred svojim ‘Utjelovljenim Bogom’ i premda im ‘Ovaj’ govori s prisnošću, oni ne napuštaju svoj stav poštovanja. Ne razumijem nijedne riječi što su izgovorene.

Trojica Apostola padoše na koljena dršćući, s licem među rukama. Htjeli bi vidjeti, ali ih je strah.

Konačno, Petar progovori: „Učitelju, Učitelju. Čuj me.“ Isus okreće pogled i smiješi se prema svome Petru koji se oslobađa i kaže: „Dobro je biti ovdje s Tobom, Mojsijem i Ilijom. Ako hoćeš, napravit ćemo tri sjenice za Tebe, za Mojsija i za Iliju, a mi ćemo biti tu da vam služimo…“

Isus ga još gleda i življe mu se smiješi. Gleda, također, Ivana i Jakova. To je pogled koji ih grli s ljubavlju. Pa i Mojsije i Ilija gledaju trojicu uporno. Njihove oči sijevaju. Mora da su kao zrake koje prodiru u srca.

Apostoli se ne usuđuju reći što drugo. Šute prestrašeni. Izgledaju donekle pijani kao netko koji je omamljen. Ali, kada je zavjesa, što nije magla, nije oblak, nije zraka, ovila i odijelila Trojicu proslavljenih iza zastora još svjetlijeg od one svjetlosti što ih je već okruživala i sakrila ih pogledu trojice, jedan jaki i skladan glas treperi i sobom ispunja prostor, trojica padoše licem na travu.

„Ovo je Sin moj ljubljeni, u kome mi je milina. Slušajte ga.“

———————————————————————————-

Na dodanom listiću postoji sljedeća bilješka o Preobraženju:

Da bi uklonio đavlova lukavstva i zasjede onih u budućnosti, neprijatelja Utjelovljene Riječi – koji nisu nepoznati Bogu Ocu – Bog je Krista obavio u opći izgled svih koji su rođeni od žene i to ne samo dok je bio „dječak i sin tesarov“ nego također kad je bio Učitelj. Samo se po mudrosti i čudesima razlikovao od ostalih. No, Izrael je, iako u manjoj mjeri, poznavao i druge učitelje (proroke) i tvorce čudesa. Ovo je trebalo poslužiti da se iskuša vjera njegovih izabranika: apostola i učenika. Oni su trebali „vjerovati bez gledanja“ neobične i božanske stvari. Tako su vidjeli Čovjeka učena i sveta koji je uz to činio i čudesa, ali koji je u svemu ostalom bio njima sličan u ljudskim potrebama. Zato da bi učvrstio trojicu, pošto ih je ‘smutio navještaj buduće smrti’ na križu, On se sada objavljuje u svoj slavi svoje ‘Božanske Naravi’. Zato, poslije ovoga nije više mogla, kod njegovih najbližih sljedbenika, postojati sumnja, koju je unijela predskazana smrt na križu. Oni su vidjeli Boga. Boga u Čovjeku koji će biti propet. To je bilo očitovanje ‘dviju Naravi’ ‘hipostatski ujedinjenih’. Očitovanje koje se nije moglo zanijekati i koje nije dopuštalo sumnje. A ‘Sinu Božjemu’ koji se tako očituje pridružuje se Otac-Bog svojim riječima i Nebo predstavljeno po Mojsiju i Iliji. Pošto je potresao njihovu vjeru predkazivanjem svoje smrti, sada Isus tu vjeru obnavlja, dapače i povećava svojim ‘Preobraženjem’.

———————————————————————————-

„Ustanite. Ja sam. Ne bojte se“, reče jer trojica se ne usuđuju podignuti lice i zazivaju milosrđe za svoje grijehe, bojeći se da je to Anđeo Božji koji im hoće pokazati Svevišnjega

Petar bacajući se potrbuške poviče: „Smilovanje za mene grješnika! To silazi Slava Božja!“ Jakov ni ne diše. Ivan šapće uzdišući kao da će skoro pasti u nesvijest: „Gospodin govori!“

Nitko se ne usuđuje podignuti glavu, ni onda kada se uspostavila potpuna tišina. Ne opažaju ni da se svjetlost vraća na naravno sunčano svjetlo da pokaže kako je Isus ostao sam i da je postao običan Isus u svojoj crvenoj haljini. On hoda prema njima smiješeći se, prodrma ih, dotakne i zove po imenu.

„Ustanite. Ja sam. Ne bojte se“, reče jer trojica se ne usuđuju podignuti lice i zazivaju milosrđe za svoje grijehe, bojeći se da je to Anđeo Božji koji im hoće pokazati Svevišnjega.

„Ustanite, dakle. Zapovijedam vam“, ponavlja Isus odlučno. Oni podigoše lica i vide Isusa koji se smiješi.

„Oh, Učitelju, Bože moj!“ usklikne Petar. „Kako ćemo moći sada živjeti uza Te pošto smo vidjeli tvoju Slavu? Kako ćemo moći živjeti među ljudima i mi, ljudi grešnici, sada kad smo čuli Božji Glas?“

„Morat ćete živjeti uza Me i gledati moju slavu sve do kraja. Budite toga dostojni, jer je vrijeme blizu. Slušajte Oca mojega i vašega. Vratimo se sada među ljude, jer sam došao da budem među njima i da ih vodim k Bogu. Idimo. Sjećajući se ovoga časa budite sveti, jaki, vjerni. Imat ćete dijela u mojoj potpunijoj slavi. Ali, ne govorite sada nikomu o ovom što ste vidjeli. Niti kolegama. Kada Sin čovječji bude uskrsnuo od mrtvih i povratio se u slavu Očevu, tada ćete govoriti. Jer, tada će biti potrebno vjerovati da bi se imalo udjela u mojem Kraljevstvu.“

„Ali, zar ne mora doći Ilija, da pripremi tvoje Kraljevstvo? Tako kažu rabini.“

„…mučili su ga i predali na smrt. Isto će učiniti sa Sinom čovječjim, jer ljudi ne žele upoznati ono što je za njihovo dobro“

„Ilija je već došao i pripravio put Gospodinu. Sve se događa onako kako je bilo objavljeno. Ali, oni koji poučavaju Objavu ne poznaju je i ne shvaćaju je i ne vide i ne prepoznaju ni znakove vremena, ni poslanike Božje. Ilija se jednom vratio. Drugi put će doći kad bude blizu posljednje vrijeme da pripravi one posljednje za Boga. Ali, sada je došao da pripravi one prve za Krista, a ljudi ga nisu htjeli prepoznati, mučili su ga i predali na smrt. Isto će učiniti sa Sinom čovječjim, jer ljudi ne žele upoznati ono što je za njihovo dobro.“

Trojica spustiše glavu zamišljeni i silaze putem kojim su se uspinjali, zajedno s Isusom.

… I opet Petar progovori, dok su pomalo zaostali na sredini puta: „Ah! Gospodine! Kažem i ja kao što je jučer rekla tvoja Majka: ‘Zašto si nam to učinio?’ i još kažem: ‘Zašto si nam ovo rekao?’ Tvoje posljednje riječi izbrisale su radost slavnog viđenja iz naših srdaca! Ovo je veliki dan straha! Najprije nam je zadala strah velika svjetlost koja nas je probudila, koja je bila jača, nego da je brdo gorjelo ili kao da je sišao mjesec sjati nad ravnicom, pred našim očima; a onda, tvoj izgled i tvoje odvajanje od zemlje kao da si imao odletjeti odavde. Bojao sam se da se ne bi Ti, ozlojeđen zlodjelima Izraela, vratio u Nebo, makar i po odredbi Svevišnjega. A, onda, sam se prestrašio gledati kako se pojavljuje Mojsije, koga njegovi u ono vrijeme nisu više mogli gledati bez zavjese, toliko je na njegovu licu sjao Božji odraz i još je bio čovjek, a sada je blaženi duh i od Boga upaljen i Ilija … O Božjeg li milosrđa! Mislio sam da je došao moj posljednji čas i došli su mi u pamet svi grijesi moga života, otkada sam kao dječak krao voće iz smočnice, sve do posljednjeg, kada sam te prije nekoliko dana na zlo savjetovao. S kakvim li sam se strahom kajao! A onda mi se učinilo da me ona dvojica pravednika ljube… pa sam se usudio govoriti. Ali, njihova ljubav mi je zadavala strah, jer ja ne zaslužujem ljubav, takvih duhova. A onda… a onda!… Strah nad strahovima! Božji glas!… Jahve koji je govorio! Nama! Rekao nam je: ‘Slušajte ga!’ Tebe. I Tebe je proglasio ‘Svojim ljubljenim Sinom u komu je njegova milina’. Kakvog li straha! Jahve!… Nama! Sigurno, samo nas je tvoja snaga održala u životu!… Kad si nas Ti dotaknuo, a tvoji su prsti gorjeli kao plameni šiljci, uhvatila me je posljednja strava. Držao sam da je to čas kad imam biti suđen i da me se dotiče ‘Anđeo’ da mi uzme dušu i odnese je Svevišnjemu … Ali, kako je bilo tvojoj Majci vidjeti … čuti … pa i živjeti onaj čas o kome si Ti jučer govorio, a da nije umrla. Ona koja je bila sama, onako mlada, bez Tebe?“

„Upravo zato što ‘zamirete’ kad slušate govoriti o smrti i to kaznenoj smrti Sina čovječjega, Čovjeka-Boga, htio sam vas ojačati za onaj čas i zauvijek s predznanjem onoga što ću Ja biti poslije Smrti. Sjećajte se…

„Marija, Bezgrešna, nije mogla imati straha od Boga. Eva nije imala straha dok je bila nevina. I Ja sam bio tu prisutan. Ja, Otac i Duh Sveti, Mi, koji smo na Nebu i na zemlji i na svakom mjestu i koji smo imali svoj šator u Marijinu srcu“, reče milo Isus.

„Ali, što! Ali, što!… Ti si poslije govorio o smrti… I svaka je radost završila… Ali, zašto upravo nama trojici sve ovo? Zar ne bi bilo dobro da si svima dao ovo viđenje tvoje slave?“

„Upravo zato što ‘zamirete’ kad slušate govoriti o smrti i to kaznenoj smrti Sina čovječjega, Čovjeka-Boga, htio sam vas ojačati za onaj čas i zauvijek s predznanjem onoga što ću Ja biti poslije Smrti. Sjećajte se svega ovoga, da biste to u svoje vrijeme rekli. Jeste li razumjeli?“

„Oh! Da, Gospodine. Nije moguće zaboraviti. I bilo bi beskorisno pripovijedati. Rekli bi nam da smo ‘pijani’.“ (…) «

Ulomak iz knjige Marije Valtorta, „Evanđelje kako mi je bilo objavljeno”. Izvor: Marija Valtorta, „Spjev o Bogočovjeku“