Foto: Unsplash Chris Becker

Zadnji sam put prije odlaska vidio oca kada smo sjedili u njegovu stanu i drogirali se. Odjednom sam ga upitao: „Cab, vjeruješ li u život poslije smrti?“
On je odmahnuo glavom: „Ne, ne. To je samo vraćanje pepela u pepeo i praha u prah.“
„Stvarno tako misliš?“ Upitao sam. Na trenutak sam se zamislio. „Znaš što?“ Rekao sam. „Mislim da nisi u pravu. Jednoga ću dana to saznati.“
Sljedećega tjedna preselio sam se u Chicago i oca nisam čuo sljedećih dvadeset godina. Kada smo se naposljetku čuli, bilo je to zbog nevjerojatnoga razloga.

„Calebe, na telefonu je neki čovjek iz Amsterdama“

(…)Bila je 1994. godina, dvadeset nakon moga posljednjega razgovora s ocem – razgovora u kojem sam ga pitao vjeruje li u život nakon smrti. Sada sam bio pomoćnik pastora u crkvi Foursqaure u Pasadeni. Nalazio sam se u uredu kada je moja tajnica rekla: „Calebe, na telefonu je neki čovjek iz Amsterdama.“ Nisam poznavao nikoga u Amsterdamu, a koliko se moj život promijenio, vidljivo je po tome što sam razmišljao o jednome putujućem pastoru koji me mogao zvati iz Amsterdama jer je možda tamo bio na misiji ili kao gostujući propovjednik.

„Ja sam, tvoj tata“

„Zdravo, Calebe“, rekao je glas na telefonu. „Ja sam, tvoj tata.“
„Wow“, rekao sam. „Iznenadio si me. Što ima?“
„Zovem te jer mi treba tvoj savjet“, rekao je. To je bilo još veće iznenađenje. Moj tata – čovjek koji je čeličnom rukom upravljao našim domom – tražio je moj savjet? „Dobio sam tvoje pismo i znam gdje radiš“, rekao je. „I treba mi tvoj savjet.“
„Kakav savjet?“ upitao sam.
„Calebe, imam rak.“

Istoga me časa Duh Sveti uputio da mu svjedočim. Nisam ga pitao koju je vrstu raka imao ili kada je to saznao ili kakva mu je prognoza – jednostavno sam mu počeo govoriti Evanđelje Isusa Krista

Istoga me časa Duh Sveti uputio da mu svjedočim. Nisam ga pitao koju je vrstu raka imao ili kada je to saznao ili kakva mu je prognoza – jednostavno sam mu počeo govoriti Evanđelje Isusa Krista.
„Imaš li Bibliju?“ upitao sam.

I tako, preko telefona, u našem prvom razgovoru nakon dvadeset godina, doveo sam svoga oca Isusu

„Da, imam“, rekao je. Ponovno sam se iznenadio. Otišao je uzeti svoju Bibliju i počeli smo zajedno čitati Pismo. Preplavili su me osjećaji i počeo sam plakati, ali nastavio sam ga voditi kroz Pismo pokazujući mu kako smo bili osuđeni zbog našega grijeha, ali ga je Isus Krist uzeo na sebe i umro da bismo mi bili očišćeni njegovom krvlju te da je sve što trebamo učiniti da bismo primili vječno oproštenje vjerovati u ono što je učinio za nas i prihvatititi ga za svojega Spasitelja i Gospodara. I tako, preko telefona, u našem prvom razgovoru nakon dvadeset godina, doveo sam svoga oca Isusu.

Tek sam tada saznao detalje o njegovoj bolesti. Dijagnosticiran mu je rak grla i početak kemoterapije bio je zakazan za sljedeći tjedan. Rekao sam mu da će se moja crkva moliti za njega. Svakoga dana sljedećega tjedna ja, moja obitelj, osoblje crkve i cijela zajednica žarko smo molili da moj otac bude iscijeljen od raka. No još je važnije da ga je Bog odlučio spasiti te smo mu zahvaljivali.
Nazvao me ponovno nakon tjedan dana.
„Imam dobre vijesti“, rekao je.
„Koje?“
„Otišao sam ponovno obaviti rendgenske preglede i čini se da se rak prestao širiti.“
„Hvala Bogu“, rekao sam.
„Da“, odgovorio je. „Rekli su mi da bi mi operativno mogli odstraniti cijeli tumor.“

„Isuse, ako trebam umrijeti, molim te, daj mi da još jednom vidim svoga sina prije nego odem.“

Operacija je trajala jedanaest sati. Odstranili su mu dio jezika i druge dijelove usta i zamijenili sve što su mogli s preostalom kožom. Bila je to veoma rizična operacija zbog jake anestezije i drugih lijekova koje su mu morali dati. Kasnije mi je rekao da je znao koliko je to bilo opasno i da se molio: „Isuse, ako trebam umrijeti, molim te, daj mi da još jednom vidim svoga sina prije nego odem.“

U kolovozu 1994. godine radosno sam na LAX-u1 gledao kako moj otac – sada manji i stariji nego ikada, ali i moj brat u Kristu – silazi sa zrakoplova u invalidskim kolicima. Sagnuo sam se i prvi smo se put u životu zagrlili

Uspjeli su odstraniti sav rak iz tijela i moj se otac potpuno oporavio, iako više nije imao dio jezika i desni. Kada se oporavio, njegova je obitelj prikupila novac i kupila mu zrakoplovnu kartu za Los Angeles. U kolovozu 1994. godine radosno sam na LAX-u1 gledao kako moj otac – sada manji i stariji nego ikada, ali i moj brat u Kristu – silazi sa zrakoplova u invalidskim kolicima. Sagnuo sam se i prvi smo se put u životu zagrlili.
Naš je odnos sada postao divan koliko je prije bio bolestan. Ostao je s nama mjesec dana i u tome smo se razdoblju potpuno izmirili. Prvi sam put u životu uistinu upoznao svoga tatu. Sjedili smo na trijemu i razgovarali do tri sata ujutro, a on je govorio polako jer mu je nedostajao dio jezika. Govorio mi je o svome djetinjstvu, stvari koje nikada nisam čuo, o svome nasilnome ocu i majci alkoholičarki, a ja sam počeo razumijevati zašto je postao onakav kakav je nekad bio

Iz knjige „Glasnije od rock and rolla” autora Caleba Quayea. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Knjigu, u izdanju Biblioteke Vinograd, možete nabaviti ovdje.