Foto: San Marco in Lamis

„Ako saznam da je neka osoba pogođena nevoljama, bilo duševnim, bilo tjelesnim, što ću učiniti kod Gospodina kako bi bila oslobođena svojih bolesti? Kako bih je opet vidio zdravu, rado ću ponijeti sve njezine nevolje, prepuštajući u njezinu korist plodove tih patnji, ako mi Gospodin dopusti.“ (Padre Pio)

U malenom gradu na jugu Italije – San Giovanni Rotondu, nalazi se jedna od najmodernijih europskih privatnih bolnica, koja je ujedno i istraživački centar. Bolnicu je dao izgraditi sveti Padre Pio, a taj je projekt nazvao svojim „zemaljskim djelom“. Zanimljivo je zapravo kako je jedan siromašni fratar uspio izgraditi velebnu bolnicu koja je danas prepoznatljiva ne samo u Europi već i u svijetu. Premda je cijeli projekt izgledao nemogućim, Bog je zaista učinio čudo a u nastavku možete pročitati kako se sve odvilo.

Počeci

Padre Pio suočio se s tjelesnom patnjom u vrlo ranoj dobi. Kada je ušao u samostan nitko nije vjerovao da će mu zdravlje dopustiti da slijedi stroga franjevačka pravila. Uspio je unatoč sumnjama, a njegova su ga iskustva potaknula da život posveti bolesnicima i siromasima. Misija Padra Pija bila je olakšati svaku patnju. Tako je došao na ideju da izgradi modernu kliniku u San Giovanni Rotondu, utemeljenu na načelu brige za tijelo i dušu bolesnika. Prvi korak k ispunjenju ovog sna započeo je 1925. godine, kada je stari samostan pretvoren u kliniku sa samo nekoliko kreveta, rezerviranih za najteže slučajeve.

Godine su prolazile, a potkraj 1939. Padre Pio je ponovo počeo govoriti o svojoj želji za izgradnjom bolnice. Ovaj je put formirana i grupa koja je podržavala projekt. Projekt je neslužbeno započeo 9. siječnja 1940. godine, pri čemu su prvi suradnici donijeli manje donacije za izgradnju bolnice. „I ja želim pridonijeti“, rekao je ponizni kapucin predajući švicarski franak koji je tog jutra dobio od jednoga Švicarca.

Padre Pio bolnicu je nazvao „Casa Sollievo della Sofferenza“, odnosno „Dom za olakšavanje patnje“, jer je, kako je kasnije rekao, taj „posao“ bio inspiriran i stvoren da bude duhovni iskaz Božje ljubavi. Gradnja je započela 1947. godine. Iako je na početku bilo angažirano otprilike 20 radnika, nije postojao arhitektonski plan za zgradu, niti je bilo prikupljeno dovoljno novca. Kapucini su bili iznenađeni kada je započeo projekt izgradnje bolnice, jer su Padre Pija do tada smatrali sanjarom.

Suradnja s engleskom novinarkom

U ostvarenju njegove zamisli Padru Piju pomogla je i engleska novinarka Barbara Ward, koja ga je upoznala dok je izgradnja bolnice bila u tijeku. Barbara je, naime, došla moliti Padra Pija da moli za obraćenje njezina zaručnika Roberta, što se je i dogodilo. Robert Jackson potom je otišao u San Giovanni Rotondo i rekao Padru Piju: „Znam da Vam trebaju sredstva. Učinit ću sve što mogu da Vam pomognem da ih dobijete.“ 21. lipnja 1948. godine Američki kongres odobrio je predloženo financiranje, a UNRRA je obavijestio talijanskog premijera Alcidea De Gasperia da je bolnici dodijeljeno 400 milijuna lira. To je bila neizmjerna količina novca u to vrijeme.

Talijanska vlada nije znala ništa o bolnici i zatražila je informacije od perfekta Foggija, provincije u kojoj se nalazi San Giovanni Rotondo. Prefekt nije bio svjestan gradnje i ovlastio je provincijskog medicinskog upravitelja da to istraži. Otišao je na gradilište i morao je prijaviti da se gradi nova bolnica bez ikakve dokumentacije o odobrenju. Međutim, ponudio je pomoć Padru Piju u prikupljanju dokumentacije potrebne za odobrenje Ministarstva zdravstva u Rimu. Bilo je potrebno šest mjeseci birokratskih bitki, ali na kraju je projekt odobren. Međutim, projekt je dobio samo 250 od 400 milijuna lira. Razliku je zadržala talijanska vlada za ostale projekte. Oko godinu dana zgrada se zvala „Clinica Fiorello La Guardia“, nakon čega je vraćen prvotni naziv „Casa Sollievo della Sofferenza“ (tal. „Dom za olakšavanje patnje“). Gradnja se nastavila, a dar je potaknuo povećanje donacija. Barbara je zajedno sa zaručnikom Robertom ponovno posjetila San Giovanni Rotondo u jesen 1950. godine. Bili su vrlo zadovoljni načinom korištenja novca iz UNRRA-e.

„Rad nije moj, to je djelo Božanske providnosti“

Padre Pio je govorio da bi, da je mogao, gradio bolnicu od zlata jer se sve što se čini za bolesne, čini za Krista a za Njega ništa nije predobro. Bolnica je svečano otvorena 5. svibnja 1956. godine. U početku je imala samo 250 kreveta, ambulantu s dodatnim odjelima i službama, te malu kapelicu u kojoj je Padre Pio često molio.

„U zemlju je zasijano sjeme koje će Bog zagrijati zrakama svoje ljubavi“, rekao je Padre Pio na otvorenju.

Bolnicu su od početka pomagala dva obližnja gospodarstva koja proizvode maslinovo ulje i sve mliječne proizvode koji se koriste u bolnici. Ubrzo nakon otvorenja, „Casa Sollievo della Sofferenza“ (tal. „Dom za olakšavanje patnje“) postala je jednom od samo dvije bolnice koje su bile pod Papinom jurisdikcijom. Godinama prije nego što je bolnica završena, skupine ljudi pružale su duhovnu podršku projektu: „Bez molitve, naš ‘Dom za olakšavanje patnje’ bio bi poput biljke bez zraka i sunca“, rekao je Padre Pio.

Bolnica je u početku imala samo 25 pacijenata te su je zato mnogi nazivali beskorisnim projektom, spomenikom u pustinji i prijevarom. Međutim, zli jezici uskoro su utišani jer je bolnica počela primati sve više pacijenata, a nakon nekog vremena svi odjeli bili su u potpunost popunjeni.

„Casa“ je imala skromne početke, a danas je klasificirana kao privatna nacionalna istraživačka bolnica, specijalizirana za genetske i nasljedne bolesti, a unutar nje se nalazi i dom za starije osobe, te smještaj za roditelje čija se djeca liječe od raka.

Tijekom prvog proširenja 1967. godine, u unutrašnjost bolnice dodana je druga, veća kapelica. U dvjema kapelicama svakodnevno se moli krunica i slave barem tri svete mise. Nakon što je Barbara Ward ušla u kapelicu bolnice, ugodno se iznenadila kada je vidjela da lice Marije na vitraju iznad oltaru nalikuje njezinom. Padre Pio joj se je želio zahvaliti za sve učinjeno, a Angelo Lupi dobio je tu ideju, budući da ju svi smatraju „kumom“ bolnice.

Kada je zgrada završena, drugi arhitekti, koji su imali diplome, nazivali su djelo Angela Lupija (koji je po struci bio fotograf) pravim čudom.

Velebna ostavština ovog siromašnog fratra iz godine u godinu sve više napreduje, za što je, vjerujemo, u velikoj mjeri zaslužan i njegov zagovor.

Bolnicu Padre Pija smo posjetili, a više o tome možete pročitati ovdje.

Kristofori i ove godine hodočaste Padru Piju u San Giovanni Rotondo! Više o hodočašću možete pročitati ovdje.

Izvor: Dante Alimenti: „Padre Pio“ (Izdavač: Editrice VELAR, Italija, 1984.); CNA

Prevela i priredila: Vedrana Prka; Book.hr