Foto: Shutterstock

Penthos

Poznavali su tu molitvu pustinjski oci, nazivali su je penthos i smatrali su da je ta molitva produžena ruka krštenja. Poznavali su ju također i mistici i znali su to da od nje sve uzima početak – obraćenje, promjena, ljubav, privinuće uz Boga, popravak odnosa s ljudima, početak razgovora sa samim sobom – znali su da je ona kao pukotina u zidu koji nas razdjeljuje od Boga.

…tad će se dogoditi prava emocionalna revolucija, a zajedno s njom i duhovna promjena. Osjetit ćeš radost i olakšanje, mir, slavljenje, privinuće uz Boga – nevjerojatno!

Uz takvu molitvu, ako je ona duboka i istinita, idu duboki doživljaji i ozbiljna rastrganost srca. Uz vjerodostojnu ekspijaciju uvijek ide i puno iskustava. Duhovna tuga zbog naših spletki, spojena s priznanjem naše nemogućnosti pobjede nad naslijeđenim lošim inklinacijama, uzorcima, osjećaj bola i preteška tereta, svjesnost deformiranosti i izopačenosti, slabost prema svemu tome. Ali kada već uspiješ proći sve to i kada naglas priznaš Bogu svoje grijehe, kada budeš čuo svoj vlastiti glas koji sve to naziva imenom, tad će se dogoditi prava emocionalna revolucija, a zajedno s njom i duhovna promjena. Osjetit ćeš radost i olakšanje, mir, slavljenje, privinuće uz Boga – nevjerojatno! Ali takvi osjećaji dolaze samo onim ljudima koji su uistinu došli do samog dna svoje tuge, kajanja i stida. I kao što sam već pisao, takva molitva treba obuhvatiti ne samo tvoje grijehe, nego i grijehe tvojih susjeda, tvoje obitelji, tvojeg naroda.

To su tvoji junaci. Zašto? Jer ti si junak u njihovim očima. Oni će te čak i iz vatre čistilišta izvaditi ako ti barem jedan sat svojeg života provedeš u molitvi za njih

Sjećam se da sam jednom molio na taj način za svoju braću i sestre i za druge bliske ljude. Moja molitva je bila kao unutrašnji rat, velika borba. Predao sam tada Bogu oko trideset osoba. I kad sam završio svoju molitvu, Bog mi je dao čudnu riječ. Bio je to dio iz Druge knjige o Samuelu, u kojemu Biblija nabraja 37 junaka iz Davidove vojske. Tako je napisano: „To su imena junaka Davidovih“ – i tu su nabrojana imena tih najhrabrijih vojnika (usp. 2 Sam 23 ,8 – 38). Začudio sam se tomu što mi je Bog dao takvu riječ upravo sada, poslije moje molitve za nekih tridesetak bliskih ljudi… Ondje je napisano to da bi ti junaci pošli za Davidom i u vatru! Zašto? Jer ih je David volio i borio se za svakoga od njih! Razumio sam: ljudi za koje se moliš, za koje se boriš u molitvi, oni su najbolja molitva za tebe i tvoj najveći štit. To su tvoji junaci. Zašto? Jer ti si junak u njihovim očima. Oni će te čak i iz vatre čistilišta izvaditi ako ti barem jedan sat svojeg života provedeš u molitvi za njih.

Mogu li biti siguran u to da nisam odgovoran pred Bogom za ono što se događa na zemlji?

Postoji takva pripovijest iz židovske tradicije kako je Noa izišao iz arke poslije potopa i vidio naduta trupla utopljenika. Okolo je sve vonjalo od smrdljiva, raspadajućeg mesa. Potresen slikom viđene obale, pune raspadajućih trupala, Noa je rekao Bogu: „Ti si okrutan!“ A tad je Bog tako odgovorio Noi: „Glupi pastiru, ti tek sada dolaziš k meni sa svojom molitvom?! Niti riječi nisi progovorio kad sam ti rekao da si izabran kao pravednik preda mnom i kad sam zapovjedio uništenje! Imao si vremena, mogao si se moliti za njih, mogao si ih pokušati nekako spasiti! Mislio sam da ćeš me zamoliti da budem milosrdan prema tim ljudima, mislio sam da ćeš se zauzeti za njih!“ A možda ne bi bilo potresa ili tsunamija kad bih se ja, Augustin, zauzeo za te ljude ondje?

Mogu li biti siguran u to da nisam odgovoran pred Bogom za ono što se događa na zemlji?

Iz knjige „Od Duha do uha” autora Augustyna Pelanowskog. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Knjigu možete nabaviti ovdje.