Ako ne praštamo (doista, a ne samo deklarativno), ne možemo se zvati Isusovim učenicima – čak i ako smo kršteni, pričešćeni i krizmani! Ako ne praštamo, ne možemo se zvati kršćanima. A kako zaista oprostiti, zašto je to od takve, ključne važnosti za svakog vjernika… pročitajte u tekstu dr. fra I. Macuta

Krhkost međuljudskih odnosa

Međuljudski se odnosi stvaraju u svim područjima ljudskog života. Njih se gradi bilo u užoj skupini ljudi, kao što je obitelj i uži krug prijatelja, bilo na široj razini, kao što su daljnja rodbina, radne kolege, poznanici i sl. Koliko su ti odnosi za nas osobno zadovoljavajući, možemo vidjeti prema tome kakvi osjećaji iz njih proizlaze. Naime, ako je neki odnos dobar, onda iz njega izlazimo zadovoljni, sretni, ispunjeni i željni ponovnog susreta. Ako nije tako, onda taj odnos ruši naš nutarnji mir, stvara u nama nelagodu, rađa negativne osjećaje i sl. Sve su to pokazatelji koji nam govore je li neki odnos dobar ili pak nije. Osim toga, u međuljudskim odnosima sasvim je normalno da ponekad dođe do sukoba i trzavica pa čak i većih svađa koje onda, nažalost, mogu prijeći i u dugogodišnje neprijateljstvo i mržnju. Ovo se događa bilo između članova uže obitelji, među prijateljima, radnim kolegama, poznanicima i sl. Budući da smo ograničena ljudska stvorenja i podložna grijehu te usto imamo uski i ograničeni pogled bilo na svijet, bilo na drugog čovjeka, možemo lako zbog svoje ograničenosti upasti u vrtlog sukoba i grijeha iz kojega onda nastaje mržnja i neprijateljstvo.

Da su međuljudski odnosi krhki, činjenica je koju treba prihvatiti. Uvjeren sam da smo i sami ponekad doživjeli upravo to iskustvo. Naime, ponekad je dovoljna samo jedna kriva riječ ili pak neko djelo, da se dovede u pitanje cijeli odnos koji smo s drugom osobom možda gradili godinama jer u temelju međuljudskih odnosa leži povjerenje. Kada se ono naruši, odnosi se narušavaju, a ponekad i trajno prekidaju. Iz narušenih međuljudskih odnosa zna se roditi i trajno neprijateljstvo, tj. mržnja koja je suprotnost prijateljstvu i koja onda zarobljava čovjeka i ne dopušta mu da krene naprijed.

Mržnja nije nešto normalno

Da mržnja nije normalno stanje čovjeka uopće, a kršćanina pogotovo, svjedoči nam već i naš unutarnji nemir. Naime, kada u našem životu postoji jedna ili više osoba koje mrzimo, onda imamo velik unutarnji nemir i ne možemo ga se nikako riješiti. Stalno nas nešto iznutra proganja. Neprestano mislimo na tu osobu razmišljajući o njoj loše, želeći joj nauditi, smišljamo osvete, svađamo se s njom u sebi i sl. Sve ovo govori nam da neprijateljstvo i mržnja nisu dio božanskog plana za čovjeka, jer Bog čovjeku daje mir i zadovoljstvo, te da to ne može biti stanje u kojem ćemo godinama živjeti. Nažalost, zbog našeg ponosa i oholosti, pa i slabe vjere i iskrene želje za poniznim nasljedovanjem Isusa Krista, znamo i previše vremena ostati u tom stanju i ne želimo se toga osloboditi. Smatramo da ako oprostimo i pomirimo se da u biti gubimo, da ispadamo slabi i nemoćni, pa čak i kukavice. Međutim, oproštenje je božanski dar čovjeku i karakteristika samoga Boga, Isusa Krista, koji se utjelovio i ne samo da nas je pozvao na molitvu i opraštanje drugima, pa čak i našim neprijateljima, nego nam je to i sam zorno pokazao.

Isus nas poziva na opraštanje

Mnoštvo je primjera koje u četiri evanđeoska izvještaja možemo pronaći u kojima Isus, bilo oprašta grešnicima, bilo svoje slušatelje poziva na opraštanje. Osim toga, Isus je i u svojim prispodobama naglašavao potrebu opraštanja našim dužnicima izravno povezujući, pa čak i uvjetujući, Božje oproštenje nama samima, tj. našim oproštenjem našim dužnicima. Ovdje ćemo navesti samo primjer iz evanđelja po Mateju i to nakon što je Isus izmolio Očenaš, nadoda tumačenje te molitve stavljajući naglasak upravo na oproštenje. Isus tada kaza: „Doista, ako vi otpustite ljudima njihove prijestupke, otpustit će i vama Otac vaš nebeski. Ako li vi ne otpustite ljudima, ni Otac vaš neće otpustiti vaših prijestupaka” (Mt 16,14-15).

„

Tek kada počnemo iskreno moliti za naše neprijatelje, tek tada se u našem srcu počinje otapati santa mržnje i otvara prostor za prodor Božje ljubavi koja će nam pomoći da oprostimo našim neprijateljima

Čak i površni kršćanin zna da je Isus opraštao te i nas pozvao na opraštanje drugima. Problem nastaje onda kada to trebamo primijeniti u svom svakodnevnom životu. Ako doista želimo biti Isusovi učenici, onda ne možemo selektivno izdvajati što ćemo od njegova učenja i primjera prihvatiti, tj. ne možemo odlučiti da ćemo ono što nam nije prihvatljivo odbaciti. Da biti kršćanin ne znači samo biti kršten, pričešćen i krizman, nego da je to poziv za rast i promjenu cijelog svog života, svjedoči nam i ovaj, istina teški, poziv na opraštanje. Nitko nikada nije rekao da biti kršćanin znači lagodno uživati u životu bezbrižno iščekujući susret s Bogom u nebu. Biti kršćanin znači trajno suobličavanje Kristu i nasljedovanje njegova primjera. Isus nam nije ostavio primjer, kako sam to kaže, da bismo mu se divili i pred pripadnicima drugih religija hvalili kako je naš Isus iz Nazareta doista bio Sin Božji i Spasitelj čovjeka i svijeta, nego da bismo ga trajno u svom životu nasljedovali: „Primjer sam vam dao da i vi činite kao što ja vama učinih” (Iv 13,15).

Molitva za neprijatelje

„A ja vam kažem: Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone” (Mt 5,44), Isusove su riječi upućene i njegovim suvremenicima, ali i nama danas. Isus ide toliko daleko da nas poziva ne samo da oprostimo našim dužnicima nego da ljubimo i molimo za naše progonitelje ili neprijatelje. Tek kada počnemo iskreno moliti za naše neprijatelje, tek tada se u našem srcu počinje otapati santa mržnje i otvara prostor za prodor Božje ljubavi koja će nam pomoći da oprostimo našim neprijateljima. Opraštanje na svim razinama, a pogotovo neprijateljima, božansko je djelo u nama; pravo čudo Božje milosti u našem životu. Tek kada se to dogodi, kada uđemo u vlastito iskustvo iskrenog oproštenja neprijatelju, možemo u potpunosti osjetiti preobražavajuću snagu Božje ljubavi i milosti.

Pozvani smo raditi na međuljudskim odnosima; pozvani smo truditi se kako bi naši odnosi s drugim ljudima bili iskreni i u želji za dobrobit drugog čovjeka. Ako dođe do narušavanja tih odnosa, nemojmo čekati da nam druga strana priđe i zatraži oproštenje, nego se radije ugledajmo u Isusa koji je prvi molio za one koji su mu se pod križem rugali i koji su ga nedužnog razapeli. Isus zna da Božja ljubav može preobraziti i najtvrdokornije ljudsko srce. Nasljedujmo njegov primjer i svakodnevno se trudimo bilo oko izgrađivanja međuljudskih odnosa, bilo oko našeg nasljedovanja Isusa Krista. Tek kada u potpunosti, pa makar i nesavršeno, prihvatimo i usvojimo Kristovo djelovanje, možemo se s pravom i zvati njegovim učenicima.