Poučne priče

POZVANI SMO GRADITI BOLJI SVIJET

Želim se ponovno nadati…

Želim se ponovno nadati…

Odgojen sam po općim moralnim principima. Kada sam bio mali, majke, roditelji, profesori, djedovi, stričevi, susjedi bili su osobe vrijedne poštovanja i uvažavanja. Poklanjali su nam mnogo pažnje i ljubavi. Bilo je nezamislivo neodgojeno odgovoriti starijima, učiteljima ili vlastima.
Imali smo povjerenja u starije, jer su bili naši ljubljeni roditelji, ili naša rodbina. Nismo se bojali, već smo voljeli jedni druge. Svatko je znao značenje riječi ‘poštovati’. Bojali smo se tek mraka, čudovišta ili horor-filmova.


No, među nas se uvukao strah. Čovjek se boji biti roditelj. Roditelji se boje za svoju djecu. Djeca se iz dana u dan sve više boje. Ljudi se boje biti građani i seljaci.
Bojimo se prošlosti i bojimo se budućnosti.
Bojimo se gladi i bojimo se pretilosti.
Bojimo se uspjeha i bojimo se neuspjeha.
Bojimo se starosti. Bojimo se prisnosti.
Bojimo se za vlastiti opstanak.
Bojimo se ljubavi.

Strah je, dakle, svuda oko nas. Pitam se, čega će se sve naši unuci jednog dana bojati?
Ljudska prava za kriminalce…? Neograničena prava za poštene građane…? Platiti dugove i biti budala…? Amnestija za prevarante…? Pošteni su glupi…?
Ne iskoristiti prednost, znači li to biti budala…?
Mogu li ljudi uspjeti jedino ako su nepošteni?
I koji je uopće kriterij uspjeha? Zašto djeca ne poštuju odrasle?

Zašto djeca postaju ovisnici?
Zašto ima sve više i više kriminala?
Zašto djeca tuku svoje profesore?
Zašto trgovci prijete komercijalistima?
Zašto su odrasli zaboravili što je disciplina?
Zašto su zaboravili imati djecu?
Zašto mislimo da je sve moguće kupiti?

Što nam se to događa???
Jesmo li još uvijek ljudi?
Gdje se izgubila ljubav?
Tko je stavio rešetke na prozore?
Gdje smo izgubili vjeru i povjerenje?
Zašto je svatko zatvoren u svojem svijetu?
Zašto smo tako otuđeni jedni od drugih?
Zašto su ljudi usamljeni?
Zašto automobili, telefoni i računala vrijede više od zagrljaja?
Koja je cijena zagrljaja?

Više vrijedi Armani od diplome. Više vrijedi veliki ekran od razgovora. Više vrijedi skupa šminka od zajedničkog sladoleda.
Kakve su to vrijednosti? Kako smo došli do toga da djeca žele nagradu kako bi završila školsku godinu? Mobiteli u torbama djece, koja su tek izašla iz pelena. Gdje i kada smo izgubili prave vrijednosti? Ili su one postale smiješne?

Zašto se to dogodilo? Više vrijedi IZGLEDATI od BITI. Kada se dogodilo da je sve to nestalo ili postalo smiješno? Hoću skinuti rešetke s prozora, da onamo stavim cvijeće! Želim sjesti na stazu i imati otvorena vrata u ljetnim noćima… Hoću poštenje kao motiv ponosa. Hoću ispravan karakter, čisto lice i pogled u oči.

Hoću sram i solidarnost. Hoću nadu, veselje, povjerenje… Hoću se vratiti stvarnom životu, jednostavnom kao kiša, čistom kao nebo u travnju, laganom kao lahor u zori. Dolje IMATI. Živjelo BITI. Postanimo ponovno LJUDI, izgradimo bolji svijet, ispravniji, gdje osobe poštuju osobe. Utopija…? Ne…? Da…? Možda…? Naša djeca to zaslužuju, a naši će nam unuci zahvaljivati zbog toga.

Ništa na ovome svijetu ne može zamijeniti ljudski zagrljaj.
Nijedan stroj ne može zamijeniti razgovor.
Nema ničega što bi moglo zamijeniti ljubav.
Ljubav je temelj svega, temelj postojanja.
Okruženi smo i ispunjeni ljubavlju.
Uočite ljubav.

Priredila Gabriela Jurković; Book.hr

Komentirajte
Komentiraj
U komentarima je zabranjeno vrijeđanje na bilo kojoj osnovi. Komentari koji sadrže uvredljive poruke ili neprimjerene izraze bit će uklonjeni.

Reci što misliš

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Najčitanije

Na vrh