Foto: Shutterstock

„Odustajem!”

Bilo je vruć ljetni dan 1986. godine. Vraćali smo se kući svojim kombijem s prekrasna i ugodna ljetovanja. Sve je bilo mirno i bili smo u duhu zajedništva – sve do zadnjih dvjesto milja. Onda su se odjednom Jonathan, kojemu je bilo deset, David, kojemu je bilo osam, i Joy, kojoj su bile četiri godine, počeli svađati zbog nevažnih stvari i bez obzira na sve naše zahtjeve da prestanu nastavili s verbalnim ratom sve dok se nismo zaustavili da bismo ručali na mjestu pogodnu za piknik. Nadali smo se da je time svađa prekinuta, ali ništa od toga. Jonathan je i dalje zadirkivao Joy, a David im je obojima zanovijetao. Kad su konačno decibeli i napetost dosegli svoj vrhunac, Sari i meni bilo je dosta. Sarah je ustala i rekla: „Odustajem!“ Potom se je odšetala do susjednog stola za piknik da bi bila sama. Odmah sam rekao djeci da ustanu i poveo ih na toalet.

Sarah je nastavila sjediti za svojim stolom i promatrala skupinu motorista, koji su se zaustavili da predahnu u hladu i malo gucnu. Gledala je te tetovirane tipove s vojničkim čizmama i jaknama bez rukava kako daju gas i nestaju na svojim motorima. Sjeća se da je u tom trenutku razmišljala kako bi bilo odjuriti u zalazak sunca i ostaviti sve roditeljske terete za sobom. Nije da je htjela napustiti obitelj, ali osjećala se je tako opterećena majčinstvom da je imala iracionalnu potrebu pobjeći – i to ju je uplašilo.

„Da se nisi usudila otići sama! Pobjegnimo zajedno!”

Vratio sam se s djecom, smjestio ih u kombi i otišao k stolu za piknik, gdje mi je Sarah ispričala kako se osjeća. Poanta je bila da joj je svega dosta. Nastala je šutnja za koju se je činilo da traje cijelu vječnost (iako je vjerojatno prošla samo minuta) i oboje smo zurili u daljinu. Bilo je vrijeme da glava obitelji progovori. Pokušao sam smiriti situaciju smijehom i rekao sam nešto poput: „Da se nisi usudila otići sama! Pobjegnimo zajedno!“ Ali kad sam vidio Sarino lice, prestao sam se smijati. Bez ijedne riječi uputili smo se prema kombiju. Vidio sam da je povrijeđena u duši. Spuštenih ramena i sa suzama u očima rekla je: „Ništa ne pomaže. Osjećam se promašeno.“

Pokušao sam ju utješiti, ali nisam uspio. Osjećala se je potpuno poraženo, a da budem iskren, i ja sam se osjećao isto tako.

Kad smo nedavno o tome razgovarali, Sarah mi je priznala: „Osim što sam tebi rekla kako sam se osjećala, nikomu drugomu to nisam ispričala sve dok nije proteklo više godina. Osjećala sam se kriva što se tako osjećam i nije mi bilo ni do čega.“

„Želiš li susresti Isusa?”

Uvjeren sam da se možete poistovjetiti s tom pričom iz začaranog kruga lude obitelji Eggerichs. Pamtim jednu mladu majku koja je dolazila na radionice o začaranome obiteljskom krugu koje sam vodio. Poslije mi je prišla i rekla da su stvari bile krajnje ozbiljne s njezino troje djece tog dana i da je pitala svojega devetogodišnjeg sina, glavnog krivca za sve: „Želiš li susresti Isusa?“ Prije nego što joj je odgovorio, dodala je: „Jer ako ne prestaneš, susrest ćeš ga odmah!”

Jasno, ta majka nije zbilja mislila učiniti što drastično, ali bila je stjerana u kut i morala je odaslati sinu snažnu poruku. Tako se je i Sarah osjećala na trenutak kad je pomislila da sjedne na „Harley“ i ostavi obitelj iza sebe.

*

Svi znamo kakav je to osjećaj. Kad bi barem djeca htjela surađivati, sve bi bilo lakše. Ali svaki roditelj zna da to tako ne ide. Roditelji se uvijek iznova trude dokučiti zašto dijete izvodi nešto i što god pokušavaju, to ga još samo više iritira. (…)

Što autor ovoga teksta, dr. Emerson Eggerichs, predlaže u vezi toga čitajte u njegovoj knjizi „Ljubav i poštovanje u obitelji”, iz koje je ovo isječak!
(Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.)
Tijekom travnja knjigu možete nabaviti po cijeni sniženoj za 30%! Popust je moguće ostvariti isključivo telefonskim putem na broj: 048/210-104 ili 095/206-5421.
Posebna pogodnost za sve naše kupce: poštarina za narudžbu u vrijednosti do 200 kn iznosi svega 10 kn dok je za narudžbu iznad 200 kn besplatna!