Svjedočanstva

POČETAK VELIKIH PROMJENA U ŽIVOTU JEDNE OBITELJI

‘To je bilo prvi put da se naša obitelj susrela s Duhom Svetim…’ Poznati poslovni čovjek, Demos Shakarian, priča kako je njegov djed potpuno povjerovao u Boga i u djelovanje Duha Svetog u svome životu – te kako je to utjecalo na cijelu obitelj, tadašnju i buduću! Predivna životna priča!

Poznati poslovni čovjek svjedoči „To je bilo prvi put da se naša obitelj susrela s Duhom Svetim...”

Foto: Shutterstock


„Goolisar, Gospodin mi je dao poruku za tebe…”

Tijekom godina, nekoliko je obitelji u Kara Kali počelo prihvaćati poruku ruskih pentekostalaca. Djedov šurjak Magardich Mushegan bio je jedan od njih. Primio je krštenje Duhom Svetim i prilikom svojih čestih posjeta farmi Shakarianovih pričao bi o novonađenoj radosti u svom životu.

Tog naročitog dana, 25. svibnja 1891., baka i nekoliko drugih žena šivale su u kutu sobe. U stvari, baka je pokušavala šivati, ali suze su neprestano padale na tkaninu u njezinu krilu.

Na drugoj strani sobe, pokraj prozora, gdje je svjetlost bila jača, sjedio je Magardich Mushegan s otvorenom Biblijom i čitao.

Iznenada, Magardich je naglo zatvorio Bibliju, ustao i uputio se na drugu stranu sobe. Stao je ispred bake; njegova teška crna brada poskakivala je gore-dolje od uzbuđenja.

„Goolisar“, rekao je Magardich, „…Gospodin mi je upravo govorio!“ Bakina leđa su se ispravila. „Da, Magardich?“

„Dao mi je poruku za tebe“, rekao je Magardich. „Goolisar“, točno za godinu dana od današnjeg dana rodit će ti se sin.“

Kada se djed vratio s polja, baka ga je dočekala na vratima s novošću o predivnom proročanstvu. Zadovoljan, hoteći vjerovati, iako još uvijek skeptičan, djed nije rekao ništa. Samo se nasmijao, slegnuo ramenima i označio datum na kalendaru.

Proročanstvo se ispunilo!

Mjeseci su prošli i baka je ponovno zatrudnjela. Do tada su već svi u Kara Kali čuli o proročanstvu, i cijelo je selo napeto čekalo. Tada, 25. svibnja 1892., točno godinu dana od dana kada je proročanstvo bilo dano, baka je rodila dječačića.

To je bilo prvi put da se naša obitelj susrela s Duhom Svetim na ovakav osoban način. Svi u Kara Kali suglasili su se da je ime tog dječačića izvrsno izabrano. Nazvali su ga Isaac, jer je bio poput Abrahamova dugo očekivanog sina, dijete obećanja.

Siguran sam da je djed, nakon što se Isaac rodio, bio vrlo ponosan i sretan kada je svake nedjelje pratio svoju obitelj u crkvu. Ali djed je u sebi imao crtu tvrdoglavosti kao i svi Armenci.

Smatrao se previše razumnim da bi bez rezerve primio sve to kao natprirodno proročanstvo one vrste koja se spominje u Bibliji. Možda je Magardichevo predviđanje bilo samo puka sreća.

I onda – sve u jednom danu – djedove sumnje nestale su jednom zauvijek.

Otkrio je da najdeblji vol u stadu ima manu…

Godine 1900., kada je Isaacu bilo osam a njegovoj mlađoj sestri Hamas četiri godine, došla je vijest da stotinjak ruskih kršćana stiže s druge strane planine u svojim pokrivenim kolima. Svi su bili zadovoljni. U Kara Kali je postojao običaj da se za kršćane koji dolaze u posjet održi gozba, bez obzira na to u koje vrijeme dolaze. Usprkos činjenici da se nije složio s „punim Evanđeljem“ koje su propovijedali Rusi, djed je na njihove posjete gledao kao na vrijeme odvojeno za Boga, i insistirao da se gozba dobrodošlice održi na velikom ravnom komadu zemlje ispred njegove kuće.

I sad, djed je bio ponosan na svoju dobru stoku. Čuvši vijest da su Rusi na putu, otišao je do svog stada i pomno ga pregledao. Trebao je izabrati najboljeg, najdebljeg mladog vola za ovaj naročit objed.

Na nesreću, nakon detaljna pregleda, otkrio je da najdeblji vol u stadu ima manu. Životinja je bila slijepa na jedno oko.

Što da učini? Djed je dobro poznavao svoju Bibliju; on je znao da Bogu ne smije ponuditi nesavršenu životinju. Tȁ, zar ne kaže deseti stih dvadeset drugog poglavlja Levitskog zakonika: „Nikakvo (govedo) s manom na njemu nemojte prinositi, jer vam to neće biti primljeno.“

Kakva dilema! Nijedna druga životinja u stadu nije bila dovoljno velika da nahrani stotinjak gostiju. Djed se obazreo oko sebe. Nitko ga nije promatrao. A što da zakolje toga velikog vola i jednostavno sakrije okrivljujuću glavu? Da, to je ono što će učiniti! Djed je odveo poluslijepog vola u staju, sam ga zaklao, brzo stavio njegovu glavu u vreću i sakrio je u mračnom kutu ispod hrpe istučene pšenice.

Djed je to uradio točno na vrijeme jer je upravo kad je završio pripremanje vola za pečenje čuo buku kola koja su ulazila u Kara Kalu.

Rusi i Duh Sveti

Kakav radostan prizor! Prašnjavom cestom spuštala se poznata kolona kola; svaka kola vukla su četiri znojna konja. Pokraj vozača prvih kola, uspravan i zapovjednički kao i uvijek, sjedio je bjelobradi patrijarh, koji je bio vođa i prorok cijele grupe. Djed i mali Isaac potrčali su cestom da pozdrave goste.

U čitavom gradu još su uvijek trajale priprave za gozbu. Ubrzo se veliki vol pekao na ražnju iznad goleme hrpe drvenog ugljena. Te su se večeri svi, gladni i puni očekivanja, okupili oko dugačkih daščanih stolova. Prije nego što je objed mogao početi, hrana je morala biti blagoslovljena.

Ovi stari Rusi nisu izgovarali nikakvu molitvu – čak ni zahvalu za hranu – dok ne bi primili nešto što su sami nazvali pomazanjem. Oni bi čekali pred Gospodinom sve dok se, kako bi to oni rekli, Duh ne spusti na njih. Oni su tvrdili (na što je djed gledao s blagim podsmijehom) da mogu doslovno osjetiti kako se njegova prisutnost spušta. Kada bi se to dogodilo, oni bi podigli ruke i radosno zaplesali.

I u ovoj situaciji, kao i uvijek, Rusi su čekali na pomazanje Duha. I zaista; dok su svi gledali, prvo jedan a zatim drugi počeli su poskakivati na mjestu. Sve se odvijalo kao i obično. Uskoro će doći blagoslov hrane, i gozba može početi. Ali…

Kako je mogao znati?!

Ali na djedov užas, patrijarh je iznenada uzdignuo svoju ruku – ne da blagoslovi hranu, nego kao signal da sve treba stati. Pogledavši djeda čudnim prodornim pogledom, visoki čovjek bijele kose udaljio se od stola bez ijedne riječi.

Djedove oči pratile su svaki pokret tog čovjeka dok je koračao dvorištem i ušao u staju. Nakon kratkog vremena, ponovno se pojavio. U ruci je držao vreću koju je djed sakrio ispod hrpe pšenice.

Djed se počeo tresti. Kako je mogao znati? Nitko ga nije vidio. Rusi još nisu došli do sela kada je sakrio onu glavu. Sada je starac odložio izdajničku vreću ispred djeda, pustivši da se otvori i pokaže svima glava s mliječnobijelim okom.

„Imaš li nešto priznati, brate Demose?“ upitao je Rus.

„Da, imam“, rekao je djed, još uvijek drhteći. „Ali kako si znao?“

„Bog mi je rekao“, odgovorio je starac jednostavno. „Ti još uvijek ne vjeruješ da on govori svom narodu danas isto kao i u prošlosti. Duh mi je dao ovu riječ iz jednog naročitog razloga: da ti i tvoja obitelj možete vjerovati. Do sada si se odupirao snazi Duha. Od danas se više nećeš odupirati.“

Djed je počeo radosno moliti na jeziku koji ni on ni itko drugi od prisutnih nije razumio

Pred svojim susjedima i gostima, djed je te večeri priznao prijevaru koju je pokušao učiniti. Sa suzama koje su se kotrljale niz njegovo lice na čekinjavu bradu, molio ih je za oproštenje. „Pokaži mi“, rekao je proroku, „kako i ja mogu primiti Božjeg Duha.“

Djed je kleknuo i stari Rus je položio svoje od posla ogrubjele ruke na njegovu glavu. Istog trena, djed je počeo radosno moliti na jeziku koji ni on ni itko drugi od prisutnih nije razumio. Rusi su nazivali ovu vrstu ekstatičkog govora „jezicima“ i smatrali ga znakom prisutnosti Svetog Duha u govorniku. Te noći je i baka primila to „krštenje Duhom“.

To je bio početak velikih promjena u životu naše obitelji. (…)

Ulomak iz knjige J. i E. Sherrill „Najsretniji ljudi na svijetu”. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Više o knjizi možete saznati ovdje, a kupiti ju ovdje.

O knjizi „Najsretniji ljudi na svijetu“

Ovo je istinita priča o poslovnome čovjeku koja je snažno motivirala laike širom svijeta da se organiziraju i uključe u evangelizaciju!

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

  • 30
  •  
  •  
  •  
Komentiraj
U komentarima je zabranjeno vrijeđanje na bilo kojoj osnovi. Komentari koji sadrže uvredljive poruke ili neprimjerene izraze bit će uklonjeni.

Reci što misliš

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Na vrh