Foto: Foundations to Christianity

Tako dolazimo do možda najneobičnijeg otkrića u našem traženju odgovora na pitanje tko je ubio molitvu za ozdravljenje. Zvalo se je „kraljevski dodir“, što je staro englesko i francusko vjerovanje da njihovi kraljevi i kraljice imaju moć ozdravljanja.^[1] Kao što se je shvaćalo u tom vremenu, monarhov dar ozdravljanja ne ovisi o njegovoj vrlini, već proizlazi iz njegova položaja, iz njegova božanskog pomazanja.

Kralj Henrik VIII. nekoliko je puta godišnje primao bolesnike i ozdravljao ih

Većina Engleza danas (oko troje od četvero u engleskim crkvama u kojima sam postavio to pitanje) nikada nije čula za kraljevski dodir. Svejedno, prije sedam stotina godina Englezi su vjerovali da njihovi suvereni posjeduju od Boga dobivenu moć da ozdravljaju one koji su trpjeli od „kraljeva zla“. To je bilo drugo ime za škrofulozu, veoma čestu bolest u srednjem vijeku. Radi se o tipu tuberkuloze koji napada limfni sustav, stvarajući gnojne čireve i otekline na tijelu. Zvali su ju kraljevim zlom jer su ljudi vjerovali da ju kralj može izliječiti svojim dodirom. Kraljevi su bili specijalisti za ozdravljanje! (…) Možda nam je to teško povjerovati, ali kralj Henrik VIII. nekoliko je puta godišnje primao bolesnike i ozdravljao ih.

U Engleskoj takva praksa seže sve do kralja Edvarda Ispovjedaoca. Poznato nam je da je kralj Henrik I. (o. 1100.) dodirivao bolesnike dok ih je blagoslivljao znakom križa.^[2] U samo jednoj godini Edvard I. (13. st.) blagoslovio je oko 1736 ljudi i mnoga su se ozdravljenja dogodila, o čemu postoje zapisani podatci.^[3] Danas nam je teško zamisliti da je i kraljica Elizabeta I. nekoliko puta godišnje održavala obred ozdravljanja i to su bili veoma važni događaji za narod. (…) Tomu je izvanrednom fenomenu ozdravljanja pridonijela i doktrina da su kraljevi božanski pomazani i stoga su čudesna ozdravljanja bila znakovi i čudesa koja su svjedočila „božansko pravo kraljeva“. Služba ozdravljanja je tako dokazala da se svatko tko se pobuni protiv monarha protivi i Božjemu imenovanju i pomazanju.

Na taj način je služba ozdravljanja služila prevažnoj političkoj svrsi. Kad je Englesku razdirao građanski rat između Lancastera i Yorka, suparničke su plemićke kuće obje tvrdile da imaju božanski dodir te su molile za bolesnike da to dokažu.^[4] Nakon 1688. kalvinistički usmjereni engleski kraljevi i kraljice, koji su pridošli iz Nizozemske, više nisu ozdravljali bolesnike. (Možda je zato bilo lakše američkim kolonistima pobuniti se protiv kralja Đure III. stoljeće poslije.)

Teolozi su mislili da ozdravljanje proizlazi iz kraljeve službe i njegova pomazanja, a ne iz osobne svetosti

I u Engleskoj i u Francuskoj monarsi su stvarno dodirivali bolesnike te molili za njih, kako je bilo propisano obrednikom. Ako ste kada molili nad kime u službi ozdravljanja, znate koliko je za to potrebno energije i kako to umara. Većina današnjih ozdravitelja više ne moli pojedinačno nad ljudima, već za cijelu skupinu, ali su francuski i engleski kraljevi molili za svakog pojedinca. Možemo si predočiti koliko je za to bilo potrebno truda i koliko im je to bilo važno. Svaki je takav događaj trajao dva ili tri dana, dok svi bolesnici ne bi došli na red. (…) Već sam rekao da su teolozi mislili da ozdravljanje proizlazi iz kraljeve službe i njegova pomazanja, a ne iz osobne svetosti. Vjerovali su da su kraljevi uzvišeniji od laika. Neki su čak naučavali da kraljevo posvećenje ima duhovnu snagu kao i biskupovo.

Ako znamo da su škrofulozni bolesnici veoma smrdjeli zbog svojih gnojnih rana i ako uzmemo u obzir kako je zamorno i teško bilo provoditi obrede ozdravljanja, onda shvaćamo koliko je ozdravljanje bilo važno kraljevskim osobama. Posebno zadivljuje činjenica da je francuski kralj cijeli obred vršio stojeći (engleski bi sjedio) i dodirivao svaku osobu moleći (prevedeno s francuskoga):

Kralj te dotiče,
a Bog te ozdravlja.^[5]

Tisuće ljudi grnulo je na te obrede ozdravljenja i mnogi su od njih ozdravili, uz veliku pompu. Sama ta ideja bila je kršćanska, naime da je Bog onaj koji ozdravlja, a kralj je samo posrednik. Ali kao i u prethodnim stoljećima, ozdravljanje se je suočilo s novim i puno ozbiljnijim problemima…

[1] Marc Bloch: The Royal Touch (New York, 1989.).

[2] Isto, 47.

[3] Isto, 56.

[4] Isto, 65.

[5] Isto, 180.

Nastavak teksta možete pročitati u knjizi „Umalo ugašena milost“ autora Francisa MacNutta. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Više o knjizi možete saznati ovdje, a kupiti ju ovdje.