Razmišljamo o evanđelju

MARIA VALTORTA

Potresno viđenje gubavca i njegovo ozdravljenje: „Toliko je izobličen…“ Razmišljamo o nedjeljnom evanđelju uz viđenje talijanske mističarke Marije Valtorta

Isus ozdravlja gubavca

Foto: Screenshot


 

Čitanje svetog Evanđelja po Marku

U ono vrijeme: Dođe k Isusu neki gubavac, klekne i zamoli: »Ako hoćeš, možeš me očistiti!« Isus ganut pruži ruku, dotače ga se pa će mu: »Hoću, budi čist!« I odmah nesta s njega gube i očisti se. Isus se otrese na nj i odmah ga otpravi riječima: »Pazi, nikomu ništa ne kazuj, nego idi, pokaži se svećeniku i prinesi za svoje očišćenje što propisa Mojsije, njima za svjedočanstvo.« Ali čim iziđe, stane on uvelike pripovijedati i razglašavati događaj tako da Isus više nije mogao javno ući u grad, nego se zadržavao vani na samotnim mjestima. I dolažahu k njemu odasvud.

Riječ Gospodnja. (Mk 1, 40-45)

 

S jasnoćom savršene fotografije, pred mojim je duhovnim pogledom, od jutros još prije nego što je zora svanula, jedan bijedni gubavac.

Okosturen (sama kost i koža), polugol, pokazuje svoje tijelo svedeno na stanje rastočene mumije, ruku i nogu uvijenih i bez pojedinih dijelova, tako da se ti jadni skrajnji dijelovi tijela više i ne čine čovječjim

Ovo je uistinu ruševina od čovjeka. Ne bih znala kazati koje je dobi, toliko je izobličen ovim zlom. Okosturen (sama kost i koža), polugol, pokazuje svoje tijelo svedeno na stanje rastočene mumije, ruku i nogu uvijenih i bez pojedinih dijelova, tako da se ti jadni skrajnji dijelovi tijela više i ne čine čovječjim. Ruke, nalik pandžama i uvijene, imaju nešto od kandže kakvog krilatog čudovišta, noge naliče goveđim papcima, tako su osakaćene i unakažene.

A glava! … Ja vjerujem da je glava ovoga slična glavi čovjeka koji bi ostao nesahranjen i koga bi sunce i vjetar mumificirali. Malo preostalih čuperaka kose, razbacanih ovdje-ondje, prilijepljenih za kožu žućkastu i ljuskavu kao od prašine osušene na kakvoj lubanji, oči jedva pritvorene i vrlo upale, usne i nos razdrobljeni od ovog zla pokazuju već hrskavicu i desni, uši toliko izjedene da liče tek na zametak ušne školjke, a preko svega je prevučena koža nalik pergamenu, žuta kao izvjesni kaolini, pod kojom izbijaju kosti. Čini se da joj je zadaća čuvati na okupu ove jadne kosti unutar svoje gnusne vreće potpuno prekrivene brazgotinama ožiljaka i razderotinama gnjilih rana. Ruševina!

Pomišljam upravo na ‘Smrt’ koja tumara zemljom pokrivena po kosturu pergamenastom kožom, ovijenu u gnusan plašt sav u dronjcima i koja ima u ruci ne kosu, već čvorasti štap, sigurno istrgnut kakvom drvetu

Pomišljam upravo na ‘Smrt’ koja tumara zemljom pokrivena po kosturu pergamenastom kožom, ovijenu u gnusan plašt sav u dronjcima i koja ima u ruci ne kosu, već čvorasti štap, sigurno istrgnut kakvom drvetu.

Na pragu je jedne zabačene pećine, prave pećine, tako urušene da ne mogu reći je li u početku to bila grobnica, ili koliba za drvosječe, ili ostatak kakve porušene kuće. Jadnik gleda prema putu, udaljenom stotinu i više metara od njegove spilje, a to je glavna cesta prašnjava i još obasjana suncem. Nikog nema na putu. Dokle oko seže sunce, prašina i samoća na putu. Mnogo više gore, sjeverozapadno, mora da je neko mjesto ili grad.

Gubavac gleda i uzdiše. Zatim uzme razdrobljenu zdjelicu i napuni je na jednom potočiću. Pije. Uvuče se u živicu kupina, iza spilje, sagne se, otrgne sa tla malo divljih korjenova

Vidim prve kuće. Bit će udaljeno barem jedan kilometar. Gubavac gleda i uzdiše. Zatim uzme razdrobljenu zdjelicu i napuni je na jednom potočiću. Pije. Uvuče se u živicu kupina, iza spilje, sagne se, otrgne sa tla malo divljih korjenova. Vrati se na potočić, čisti ih od krupnije prašine oskudnom vodom potočića i jede ih polako, prinoseći ih s trudom ustima s osakaćenim rukama. Mora da su tvrdi kao granje. Muči se da ih žvače i mnoge ispljuje ne mogavši ih progutati, iako nastoji pomoći si pijuću gutljaje vode.

„Gdje si, Abele?“ – poviče jedan glas.

Gubavac se trgne, na usnama se pokaže nešto što bi moglo biti smiješak. Ali tako su propale te usne, da je bezoblična i ova sjena smiješka. Odgovara čudnim, krještavim glasom: pomišljam na krik izvjesnih pernatih životinja kojima ne znam točno imena.
„Ovdje sam! Nisam više vjerovao da ćeš doći. Pomišljao sam da ti se dogodilo kakvo zlo, bio sam tužan… Ako mi uzmanjkaš i ti, što preostaje jadnom Abelu?“
Dok tako govori, hoda prema putu, dokle može po Zakonu, vidi se, jer se na pola razdaljine zaustavlja. Putem se primiče čovjek koji skoro trči, tako žurno hoda.

„Ma jesi li baš ti, Samuele? Oh! Ako nisi ti koga čekam, tko god da si, ne čini mi zla!“

Hoću da proslaviš, moj bijedni prijatelju, da se pripraviš za veće slavlje

„Ja sam, Abele, baš ja. I zdrav. Gledaj kako trčim. Kasnim, znam. I bila mi je muka zbog tebe. Ali kad saznaš… Oh! bit ćeš sretan. A ovdje imam ne samo uobičajene komade kruha. Već cijelu glavu svježeg i dobrog kruha, cijelu za tebe, a imam također i dobre ribe i sira. Sve za tebe. Hoću da proslaviš, moj bijedni prijatelju, da se pripraviš za veće slavlje.“ „Ali kako si tako bogat? Ja ne razumijem…“ „ Sad ću ti reći.“

Ne ličiš više na sebe!

„I zdrav. Ne ličiš više na sebe!“ „Čuj, dakle. Saznao sam da je u Kafarnaumu onaj Rabi koji je svet i otišao sam…“ „Stani, stani Zaražen sam.“

„Oh! Nije važno! Više se ne bojim ničega.“ Čovjek, koji nije nitko drugi do onaj zgrčeni siromah koga je Isus izliječio i obdario, zaista je prišao svojim brzim korakom na malo koraka od gubavca. Govorio je hodajući i smiješeći se sretan. Ali gubavac opet kaže: „Zaustavi se, u ime Božje. Ako te tko vidi…“

„Zaustavljam se. Gledaj: ovdje stavljam što sam ti nabavio. Jedi, dok ja govorim.“ Stavi na jedan veliki kamen svežanj (hrane) i otvori ga.

Zatim se povuče koji korak, dok se gubavac primakne i baci na neuobičajeno jelo.
„Oh! Koliko već dugo takva što nisam jeo! Kako je dobro! A kad pomislim da sam već mislio da ću otići na počinak praznog želuca. Ni jednog samilosnog čovjeka danas… a ni tebe… žvakao sam korijenje…“

„Jadni Abele! To sam i mislio. Ali sam govorio: “Dobro. Sada će biti žalostan. Ali poslije će biti sretan!“ „Sretan, da, zbog ovog dobrog jela. Ali poslije …“

„Ne! Bit ćeš sretan zauvijek.“ Gubavac strese glavom.

„Čuj, Abele. Ako ti možeš imati vjere, bit ćeš sretan.“ „Ali vjere u koga?“

„U Rabija. U Rabija koji je izliječio mene.“

„Ali ja sam gubav i to u posljednjem stupnju. Kako me može izliječiti?“

„Ali ja sam gubav i to u posljednjem stupnju. Kako me može izliječiti?“

„Oh! Može. Svet je.“ „Da i Elizej je izliječio Naamana gubavca… znam… Ali ja… Ja ne mogu poći k Jordanu.“

Slušaj: ovaj Rabi je Mesija, razumiješ? Mesija! Sin Božji je. I ozdravlja sve one koji imaju vjere

„Ti ćeš biti izliječen, a da neće trebati vode. Slušaj: ovaj Rabi je Mesija, razumiješ? Mesija! Sin Božji je. I ozdravlja sve one koji imaju vjere. Kaže: “Hoću” i zlodusi bježe, udovi se ispravljaju, oči slijepih progledaju…“

„Oh! Kad bih imao vjere, ja! Ali kako mogu vidjeti Mesiju?“

„Eto… došao sam zbog toga. On je tamo, u onom mjestu. Znam gdje je ove večeri. Ako hoćeš… Ja sam kazao: “Kazat ću Abelu i ako Abel osjeća da ima vjere dovest ću ga Učitelju“.

„Lud si, Samuele? Ako se približim kućama kamenovat će me.“ „Ne u kuće. Večer će se ubrzo spustiti. Dovest ću te do one šumice, a zatim ću poći pozvati Učitelja. Dovest ću ti ga…“

„Idi, idi odmah! Doći ću sam do tamo. Hodat ću u jarku, između živica, ali ti idi, idi … Oh! idi, prijatelju dobri! Kad bi znao što je to imati ovo zlo. I što znači nadati se da ćeš ozdraviti! …“

Gubavac se ne brine više ni za jelo. Plače i gestikulira usrdno moleći prijatelja. „Idem, a ti dođi.“

Bivši zgrčeni odlazi trkom.

Abel silazi s mukom u jarak koji se pruža uzduž puta, sav pun grmlja izraslog na suhom dnu. Tu je tek u sredini jedna nit vode. Večer se spušta dok nesretnik klizi kroz šikarje, neprestano na oprezu neće li čuti korake. Dvaput se sakrije na dno: prvi put zbog jednog konjanika koji kasom prevaljuje put, drugi put zbog trojice ljudi, natovarenih sijenom, koji su se vraćali kućama. Zatim prosljeđuje. (nastavlja put)

Ali prije njega stiže u šumicu Isus sa Samuelom. „Domalo će biti ovdje. Ide polagano zbog rana. Imaj strpljenja.“

Umirao je od gladi, vidio je ono jelo nakon godina oskudijevanja, a ipak je sve ostavio nakon malo zalogaja da potrči ovamo

„Ne žuri mi se.“

„Izliječit ćeš ga?“

„Ima li vjere?“

„Oh!… Umirao je od gladi, vidio je ono jelo nakon godina oskudijevanja, a ipak je sve ostavio nakon malo zalogaja da potrči ovamo.“

„Kako si ga upoznao?“

Ja sam imao suhog kruha u bisagama, dar dobrih duša i razdijelio sam na pola s njim. Otad smo prijatelji i svakog tjedna ga opskrbljujem, onim što imam…

„Znaš… živio sam od milostinje nakon moje nesreće i prolazio sam putovima da bih došao iz jednog mjesta u drugo. Ovuda sam prolazio svakih sedam dana i tako sam upoznao tog jadnika… jednog dana kad se, prisiljen glađu, probio, za nevremena od kojeg bi se vuci razbježali, sve do puta prema naselju, ne bi li što našao. Prekapao je po smeću kao pas. Ja sam imao suhog kruha u bisagama, dar dobrih duša i razdijelio sam na pola s njim. Otad smo prijatelji i svakog tjedna ga opskrbljujem, onim što imam… Ako imam mnogo, mnogo; ako malo, malo. Činim ono što mogu kao da mi je brat. A od večeri u koju si me izliječio, blagoslovljen bio Ti, još više mislim na njega… i na Tebe.“

„Dobar si, Samuele; zbog toga te milost pohodila. Tko ljubi zaslužuje sve od Boga. Ali, eno tamo, netko među granjem …“

„Jesi li ti, Abele?“ „Ja sam.“ „Dođi. Učitelj te čeka ovdje, pod orahom.“

Gubavac izranja iz jarka i uspinje se na rub, prijeđe ga, ulazi na livadu. Isus, leđima oslonjen na jedan vrlo visoki orah, čeka ga.

Suze silaze od bolesnih očnih duplji do izgriženih usta. Isus ga gleda s velikom samilošću

„Učitelju, Mesijo, Sveče, smiluj mi se!“ i baci se sav u travu, do Isusovih nogu. Licem prema tlu kaže još: „ O Gospodine moj! Ako Ti hoćeš, Ti me možeš očistiti!“
A zatim se usuđuje podići na koljena i pruži okosturene iskrivljene ruke i pokaže košćato, izjedeno lice… Suze silaze od bolesnih očnih duplji do izgriženih usta. Isus ga gleda s velikom samilošću. Promatra tu sjenu od čovjeka koga užasno zlo proždire i koga samo pravo milosrđe može podnositi u svojoj blizini, toliko je odvratan i užasno zaudara. Pa ipak, evo Isus pruža ruku, svoju lijepu, zdravu desnu ruku, kao da će pomilovati siromaška.

Ovaj, ne dignuvši se, baci se ipak unatrag, na pete i poviče: „Ne diraj me! Smiluj se!“

Veličanstven, dobar, ljubazan, položi svoje ruke na glavu izjedenu od gube i kaže, tihim glasom, koji je sav ljubav, a ipak i pun gospodstva:
„Hoću to! Budi očišćen!“

Ali Isus zakorakne naprijed. Veličanstven, dobar, ljubazan, položi svoje ruke na glavu izjedenu od gube i kaže, tihim glasom, koji je sav ljubav, a ipak i pun gospodstva:
„Hoću to! Budi očišćen!“ Ruka ostane za koji tren na bijednoj glavi.
„Ustani. Pođi k svećeniku. Izvrši što Zakon propisuje. I ne reci što sam ti učinio. Već samo budi dobar. Ne griješi nikad više. Blagoslivljam te.“

„Oh! Gospodine! Abele! Ali ti si sasvim zdrav!“ Samuel, koji vidi preobrazbu prijatelja, poviče od radosti.

„Da. Zdrav je. Zaslužio je to zbog svoje vjere. Zbogom. Mir bio s tobom.“

„Učitelju! Učitelju! Učitelju! Ja te ne ostavljam! Ja te ne mogu ostaviti!“

„Učini što traži Zakon. Poslije ćemo se još vidjeti. Po drugi put neka bude na tebi moj blagoslov.“

I dvojica prijatelja plaču od radosti, dok se pri svjetlu četvrtine mjeseca vraćaju pećini da se posljednji put zaustave u onoj jazbini nesreće

Isus krene načinivši znak Samuelu da ostane. I dvojica prijatelja plaču od radosti, dok se pri svjetlu četvrtine mjeseca vraćaju pećini da se posljednji put zaustave u onoj jazbini nesreće.

Viđenje tako prestaje.

Ulomak iz knjige Marije Valtorta „Spjev o Bogočovjeku”.

Izvor

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

Komentirajte

Najčitanije

Na vrh