Foto: Shutterstock

Živio sam potpuno razvratno, usmjeren na svjetovno. Bio sam katolik samo na papiru. Nisam išao na vjeronauk, u crkvu bih išao samo kad je bilo vjenčanje ili sprovod. Nisam primio sakrament svete potvrde i o Bogu sam znao vrlo malo. Sa 38 godina ostao sam bez krova nad glavom, zbog čega sam pokušao oduzeti život jednom čovjeku, a pritom nisam razmišljao gdje će završiti moj maloljetni sin, bolesna majka i očuh, jer sam bio zaslijepljen i ispunjen mržnjom. U zatvoru sam završio 2010. godine i tada je započelo moje obraćenje; počeo sam čitati Novi zavjet i knjige duhovne tematike. Bio sam ispunjen mržnjom prema čovjeku koji me je prevario i kojem sam pokušao oduzeti život. Naišao sam na dio u poslanici Rimljanima (12, 19-21): „Ne osvećujte se, ljubljeni…“. Kad sam god osjećao mržnju prema tome čovjeku, čitao sam taj dio poslanice i prisiljavao sam se moliti za njega iako sam ga mrzio.

„Nakon smrti majke otišao sam u Njemačku i udaljio se od Boga“

Kasnije sam na seminaru Josipa Lončara saznao da je Bogu važna naša želja, jer mi ne možemo uvijek vladati svojim osjećajima. Tako piše i sveta Faustina u svome Dnevniku. Prvo svjedočanstvo koje sam pročitao u zatvoru bilo je ono dr. Glorije Polo – „Bila sam na vratima pakla i raja“, zatim životopis svetog Ivana Marije Vianneyja, a čitao sam i o ukazanju Gospe u Fatimi… U zatvoru sam se i krizmao. Moja majka počela je ići u crkvu i ispovijedati se. Iz zatvora sam izašao u travnju 2014. godine, a šest mjeseci poslije preminula je moja majke, nakon čega sam otišao u Njemačku i polako se udaljio od Boga. Nakon godinu i pol rada u Njemačkoj, na internetu sam vidio reportažu o fra Ivi Paviću i osobama koje svjedoče da je Bog živ i pozivaju u Šurkovac. Više sam puta ondje bio i vidio što Bog sve čini – ozdravlja, oslobađa, događaju se obraćenja… Kada sam prvi puta sudjelovao na duhovnoj obnovi, plakao sam i osjetio sam potrebu da se ispovjedim. Ispisivao sam na papir grijehe kojih sam se sjećao otkada znam za sebe i tako bih se ispovjedio; kad bih se god sjetio nekog neispovjeđenog grijeha napisao bih ga na papir i na sljedećoj ispovjedi rekao. Oprostio sam čovjeku kojega sam mrzio i nadam se da će i on meni oprostiti; u mom srcu više nema mržnje. Potom sam otišao na seminar vlč. Zlatka Suca, koji je trajao tri dana. Bogu hvala na njemu i svim svećenicima i Božjim prorocima; samo nas svećenici mogu odriješiti grijeha u Isusovo ime.

Očuh mi je u to vrijeme često završavao u bolnici, nije se ispovjedio četrdesetak godina. Razgovarajući s njim o njegovoj duši, odlučio se ispovjediti i pričestiti u bolnici a primio je i  bolesničko pomazanje. Tjedan dana poslije prešao je u vječnost.

„Josip je jednom rekao da je razmatranje Božje riječi najveći križ i zaista je tako“

U to sam vrijeme čitao i knjigu „Padre Pio – Čudesni život“, kada sam na internetu pronašao informaciju da Kristofori organiziraju hodočašće Padru Piju u San Giovanni Rotondo. Odlučio sam otići. Naš voditelj hodočašća bio je Josip Kadić, koji nas je učio razmatranju Božje riječi; dao je sve od sebe da upoznamo život sveca i djela koja je Bog učinio i danas čini preko sv. Pija. Kada smo se vraćali, desetak je ljudi svjedočilo u autobusu, neopisivo iskustvo… Nakon toga krenuo sam i na molitveno-evangelizacijske susrete koje organiziraju Kristofori. Na susretima sam puno naučio, a i voditelj mi je hodočašća puno toga objasnio.

Molitveno-evangelizacijski susreti Kristofora puno su mi pomogli. Josip Lončar jako dobro tumači Božju riječ, naglašava važnost Svete Mise, uči nas kako moliti i upoznati Spasitelja, potiče na razmatranje Božje riječi i naglašava koliko je to važno. Pokušao sam činiti tako, premda još uvijek ne razumijem sve kada čitam Božju riječ, ali vidim napredak. Josip je jednom rekao da je razmatranje Božje riječi najveći križ i zaista je tako. Ja sam još na početku, no na seminarima sam naučio što je Sveta Misa, naučio sam da je naš Bog milosrdni Bog, sama Ljubav… Doživio sam još jedno, za mene posebno iskustvo. Jednom sam izlazio iz crkve u Regensburgu i autom sam se udaljio 200-ak metara; razmišljao sam o Bogu i u jednom sam trenutku osjetio kao da mi se doslovno u srce izljeva neopisiva radost i polako me ispunja. Nije to bilo slično ničemu ovozemaljskom, znao sam da to mora biti Bog i zahvalio sam mu. To sam posvjedočio kolegama na poslu s tolikim ushićenjem da su me samo gledali i vjerojatno se pitali jesam li pri sebi.

„Znam da sam našao blago na njivi i da sve trebam rasprodati, tj. boriti se protiv navezanosti na ovozemaljsko“

Ono što znam je da želim blago na nebu, Božje kraljevstvo; razmišljam o svome spasenju i otkupljenju, i želim da se što više ljudi spasi. Prije sam vikende znao provoditi pijan s kolegama, krao sam, želio oduzeti život, bio sam loš prijatelj, roditelj i sin. Bio sam osoba tvrdoga srca, slijep, a sada vidim koliko još ima mrene na očima. Želim da nam svima Bog dâ da progledamo srcem, da promijeni naša srca, kako kaže Josip Lončar, da možemo primiti sve što nam on želi dati. Znam da sam našao blago na njivi i da sve trebam rasprodati, tj. boriti se protiv navezanosti na ovozemaljsko i gledati u nebo i stavljati Boga na prvo mjesto u svome životu. To je nije jednostavno, ali Bog vidi našu želju i onda kada padnemo. Smatram da su duhovne obnove odlična mjesta za one koji traže Boga, jer će ondje vidjeti njegova djela i svjedočiti da je naš Bog živi Bog. Zahvalan sam svima koji su me doveli bliže Bogu – fra Ivi Paviću, vlč. Zlatku Sucu, Marinu Restrepu, Kristoforima, i prijateljima Juri i Josipu Kadiću.

Mir sa svima vama i Božji blagoslov!

Za Book.hr posvjedočio N.N. (Podaci poznati uredništvu)

Svoje svjedočanstvo možete nam poslati na e-mail adresu: [email protected].