Potresno svjedočanstvo koje je s nama odlučila podijeliti jedna žena: ‘Mi smo svoje dijete odlučili ubiti!’ „Nisam bila svjesna što radim i koliko je težak taj čin, dok nisam osjetila da kako ono što je moglo biti moje dijete, odlazi iz moje utrobe na toaletu bolnice.”

Foto: Unsplash,  Velizar Ivanov 

U našu redakciju pristiglo je potresno svjedočanstvo jedne žene: ona i suprug odlučili su ubiti svoje dijete. Njezin život poslije te odluke je, svjedoči, stao. Svjedočanstvo dijeli kako bi pomogla svim onim ženama, djevojkama, koje se možda nalaze pred ovakvom odlukom, da im pokaže ono što im nitko neće reći – posljedice.

Njezin identitet smo zaštitili, a priču prenosimo onako kako nam je napisala:

„Život kakav sam poznavala i ono što sam bila kao osoba, je nestalo”

„Već dulje vremena razmišljam da pošaljem svoje iskustvo i svjedočanstvo, podijelim ga s drugim dušama koje su u istoj kaljuži, ili goroj. Prebolno je i teško, međutim osjećam obavezu prema Bogu i dragom svećeniku koji je molio za mene, kao i prema svojoj braći i sestrama u Kristu, da se ovo proširi i da se spriječi ovaj ogavan i doista težak grijeh… Dok nije prekasno, i kao svijet ne propadnemo još dublje u đavolje kandže.

Prije tri godine, moj je život stao. Život kakav sam poznavala i ono što sam bila kao osoba je nestalo.

Moj današnji suprug i ja smo se jako brzo zaljubili i odmah smo znali da ćemo ući u brak, kako bi se reklo, „jednostavno smo znali da je to – to”.

Počeli smo vrlo brzo živjeti zajedno i planirati budućnost. To je uključivalo i izvanbračne odnose, u čemu on nije vidio ništa sporno, a ni ja. Iako sam vjernik i znala sam da je to grijeh, razmišljala sam kako „nisam jedina”, a nije ni bilo prvi put da sam to radila s osobom s kojom nisam u braku, ili ne planiram brak. U ovoj situaciji sam se tješila da sigurno nije loše ako planiramo bračni život. Koliko sam samo zaslijepljena bila.

„U jedno smo bili sigurni – ne želimo djecu”

U to vrijeme živjeli smo kao podstanari, s vrlo malim primanjima, dva kredita i nismo imali zaleđe – ni financijsko, ni bilo kakvo drugo, od obitelji. Bez obzira na to, kad sam odlučila dati otkaz zbog psihičkog maltretiranja i sagorijevanja, moj suprug me podržao. Naravno, to je značilo dodatno opterećenje za naše financije, ali je barem znao da moje zdravlje neće dodatno stradati. Već će se nešto naći, pokazati neka prilika za novi posao… Vjerovali smo.

U svim tim naivnim planovima za budućnost, uvijek smo se kristalno čisto slagali oko jedne stavke – da ne želimo djecu. „Nismo mi za to, djeca su nam samo teret i obaveza, iziskuju svo tvoje vrijeme, živce i financijsko su opterećenje, nikad nemaš ništa više samo za sebe”, tako smo razmišljali.

Molila sam Boga: „Molim te, Bože, samo da nisam trudna, nisam spremna na to, obećavam da ću sve napraviti, popravit ću se, bit ću bolja osoba, sve što želiš, samo ne ovo.”

Zato, godinu dana nakon naše veze, bio nam je velik šok kad smo saznali da je došlo do neplanirane trudnoće. Napravila sam četiri kućna testa za trudnoću i sva četiri su bila pozitivna. Imala sam sve simptome. Molila sam Boga: „Molim te, Bože, samo da nisam trudna, nisam spremna na to, obećavam da ću sve napraviti, popravit ću se, bit ću bolja osoba, sve što želiš, samo ne ovo.” Bila sam užasno nesretna i plakala sam zbog situacije u koju sam se dovela.

Konzumirala sam alkohol svaki dan, cigarete, pušila travu svakodnevno…

U to vrijeme imala sam 27 godina, moj suprug 30. Konzumirala sam alkohol svaki dan, cigarete, pušila travu svakodnevno. Željela sam ubiti u sebi bol koju sam vukla, povrijeđenost od roditelja, bivših partnera, sebe… To mi je bio „jedini izlaz“, pa makar na kratko vrijeme. Samo da nisam ono što jesam, samo da se mogu dobro osjećati, sretno, pobjeći od sebe. I naravno da se toga nisam htjela odreći, jer je to moje, moja jedina komocija, a s djetetom kao „teretom“ na leđima se „s time mogu oprostiti“.

Toga dana čekala sam da suprug dođe s posla i da porazgovaramo što ćemo dalje. Mislila sam: „Okej, možda neće to biti tako loše, možda bez obzira na naše planove, možda će moj suprug biti oduševljen, možda će to prihvatiti bolje nego ja. Možda će mi reći da sam luda i da bezveze dramatiziram, uvjeriti me da u tome nema ništa loše i da će me proći strah od neizvjesne budućnosti, a da će moje srce u njegovim riječima pronaći sigurnost, i sve će biti u redu…”

No, suprug se naljutio, bilo ga je strah, htio je jednostavno pobjeći ili nestati. U jednom trenutku mu je pozlilo i stalno me ispitivao: „Kako je to moguće, kako je do toga došlo, pazili smo…”

„Mi smo svoje dijete odlučili ubiti”

Mi jesmo, ali je Bog imao drugačije planove. Sada kada se prisjećam toga svega, Bog je dao to dijete s razlogom. Po njemu smo se mogli oboje spasiti… A sada, nemamo ni dijete, ni mir… samo rane.
Zašto rane? Mi smo svoje dijete odlučili ubiti. Tada to nije zvučalo tako grubo: „Idemo to riješiti“. Što prije, jer današnja moderna medicina se pobrinula da imate izbor kako „to riješiti“. S obzirom da je moja trudnoća bila rana i nikad nisam prije obavljala takav „zahvat“, imala sam mogućnost popiti dvije pilule nakon kojih će se „to samo očistiti i nestati“, kao da nikad nije ni bilo. I život ide dalje. Jer, zašto bih imala dijete koje ne želim, ili koje ne želim ovog trenutka, godine… nego kroz dvije, tri, pet godina?

Uvijek sam podržavala žene koje ne žele djecu jer je i mene samu bilo strah što ako se nađem u takvoj situaciji, ne želim biti licemjerna. Zašto ne, ionako je na ženi sav teret trudnoće i, poslije, odgoja. Pa tko drugi ima pravo odlučiti nego ona? Ta laž košta svijet spasenja i milijune nevinih duša se ubija upravo zbog te laži. Ne samo te djece nego i samih roditelja, i majke i oca.

Osjećala sam da ga trebam zaštititi, od sebe od supruga, ali moj strah i sebičnost, nisu mi dali

Nisam bila svjesna što radim i koliko je težak taj čin dok nisam osjetila da, kako ono što je moglo biti moje dijete, odlazi iz moje utrobe na toaletu bolnice. Takav dar, život koji nitko ne može pokloniti osim Onoga koji ga stvara, odlazi kao običan komad nekog papirića koji ti smeta u džepu. Osjećala sam da ga trebam zaštititi, od sebe od supruga, ali moj strah i sebičnost, nisu mi dali.

„Svaki dan, svake minute, razmišljam o tome”

Odmah nakon samog čina i izlaska iz bolnice, osjetila sam da je nešto na duhovnoj razini u meni umrlo. Umrlo, otišlo. Jednostavno nešto čega prije nisam bila ni svjesna i vjerojatno uzimala zdravo za gotovo, nema.
Svaki dan od toga dana, nije prošla minuta da nisam razmišljala o tome. Nisam mogla spavati, jesti, pogledati se u ogledalo. Ali, sam sama sebi govorila: „Tako je najbolje, ne možemo si priuštiti i ne želimo, to je moja odluka”.

Nastavila sam dalje sa svojim životom, nesretnija nego prije, ali barem i dalje mogu raditi i na kraju i konzumirati sve ono što želim i ako mi je do sad pružalo utjehu, pružat će mi i dalje.

Dok je moj suprug spavao, ja sam jecala i plakala što tiše da njega ne probudim, jer tijekom dana nisam željela da vidi koliko me savjest izjeda i da me ne ispituje

Par večeri zaredom, nakon toga, smo dosta kasnije odlazili spavati. Nismo željeli nakon što legnemo u miru ni trenutka razmišljati o tome što se dogodilo, ni što smo učinili. Poput stroja bez emocija, željeli smo jednostavno zaspati.
Dok je moj suprug spavao, ja sam jecala i plakala što tiše da njega ne probudim, jer tijekom dana nisam željela da vidi koliko me savjest izjeda i da me ne ispituje.

Pred samim vratima pakla

Osjećala sam veliki strah od Boga, zbog grijeha kojeg sam svjesno napravila. Jednu večer, oko mene je svijet nestao, moja stvarnost, sve što me okružuje. Našla sam se pred samim vratima pakla, u dubokom čistilištu. Moja duša je fizički gorjela. Kroz tijelo sam osjetila kako prolaze tisuće i tisuće plamena koji žare, ne može se usporediti s boli kad se opečeš na vruću peć – ovo je bila vatra koju nije moguće ugasiti čašom obične vode.

Oko mene su se skupili nebrojeni glasovi, koji su se rugali, smijali, šaptali, kao kada se djeca grubo namjere na vršnjaka i maltretiraju ga, a on se ne može obraniti i bespomoćno trpi.

U stvarnosti ja sam bila budna, ležala kraj svoga supruga, ali u isto vrijeme bila sam fizički i duhovno između dva svijeta – ovoga kojeg poznajemo i onog duhovnog, gdje traje neprestana borba za naše duše. Znala sam da je ovo odlučujuće vrijeme, presudan trenutak i da sam ovim činom duboko uvrijedila Boga, svojeg Oca. U tijeku je doista bila borba za moju dušu i ja sam bila toga svjesna.

Cijelo to vrijeme sam u strahu molila Zdravo Marijo, satima nisam mogla do kraja izmoliti, svaki put me sotona omeo, jer nije htio da molim, nije htio da se pokajem i priznam grijeh: napokon me dobio i sad mu je trebalo još malo upornosti da mu potpuno predam sve.

Ljutit Gospodinov glas

Čula sam Gospodinov glas, ljutit, razočaran, pitao je: „Zašto si to napravila?!“
Znala sam da je On, riječima vjerojatno to nikada neću moći dočarati, ali duša zna tko ju je oblikovao i kome pripada, iako mi sada toga nismo svjesni.
Koliko sam mu razloga nabrojala, same laži u koje sam jedino sebe mogla uvjeravati, kao da On ne vidi u srž mog srca i ne zna kada lažem. Svaki put je ponovio isto pitanje i svaki put vatra koja je u meni gorjela je bila sve jača i sve više pekla, dok nisam priznala: Razlog je pokvarena sebičnost i oholost, poimanje da sam ja svoj bog, a ti si, Bože, meni samo na papiru.

Nastala je tišina i osjetila sam da je gotovo, odlazim. Sotona je dobio ono što je htio, Gospodin me neće voljeti više, nikada mi oprostiti, gadim mu se, presudila sam nevinom biću, plodu utrobe svoje, na koncu i sebi. Više nisam čula glas Gospodina kako me ispituje i obraća mi se. Napadaji sotone i iskonski strah trajali su još jedno vrijeme, pred samu zoru vidjela sam Gospu kako me blagoslivlja znakom križa i sve je u tom trenutku prestalo. Mogla sam udahnuti i doći do zraka, jedan od demona što mi je sjedio na prsima nestao je, sve se vratilo u normalu.

Znala sam da mi je sama Blažena Djevica Marija izmolila milost i prestanak ovih muka.
Znala sam u tom trenutku i da je svakodnevna molitva moje majke bila odigrala veliku ulogu da me zaštiti.
Osjetila sam olakšanje zbog istine, ali si i dalje nisam mogla oprostiti i nisam vjerovala da će mi Bog ikada oprostiti. Mislila sam: „Kad umrem, pakao mi ne gine. Sama sam si popločila put do njega, zaslužila sam.”.

Duhovna obnova oca Jamesa Manjackala

Moja obitelj nije znala što sam učinila. Nisam imala s kime razgovarati. Moj suprug se povukao, izjedala ga je krivnja. Tražila sam nekoga s kime mogu razgovarati i povjeriti ovaj grozan čin. Jedino što mi je padalo na pamet je svećenik i sveta ispovijed, no ona nije bila opcija, jer smo dva mjeseca od tog čina odlučili sklopiti brak, koji je bio civilni.

Jednom prilikom, sasvim slučajno vidjela sam da otac James Manjackal održava duhovnu obnovu i molitvu preko svog YouTube kanala. Molio je za bolesne, ozdravljenje i različite potrebe svih onih koji su ga tražili.

Odlučila sam mu ukratko napisati svoju potrebu, tražiti ga da moli za mene, za moje ozdravljenje. Kod sljedećeg petka kada je održao molitvu, priključila sam se i nestrpljivo čekala kad će izgovoriti moje ime u molitvi. Sljedećih sat vremena plakala sam od boli i straha da me zaboravio i da nemam pravo tražiti oprost, da zaslužujem patiti i umrijeti u najgorim mukama zbog svega. Jer, Bog me mogao uzeti k sebi bilo kada, On je Gospodar života, ali nije. On je pravedan. On je ljubav.

Samo tako, jednom riječju. Osjetila sam da je moje srce jednostavno zacijelilo

Kada je otac James napokon izgovorio moje ime, zadnji utisci tereta i rane s moga srca su zacijelile. Samo tako, jednom riječju. Osjetila sam da je moje srce jednostavno zacijelilo. Znala sam da sam morala proći sve ovo, ne zato jer mi Bog sudi, nego jer me neizmjerno voli i uvijek nenametljivo čeka da Ga pozovemo u svoje srce, svoj život, da Mu se vratimo… Kako bismo jednog dana mogli biti u Njegovoj prisutnosti, moramo biti čisti. Ako će mi križ koji ovdje nosim jednog dana zaslužiti raj, vrijedno je.
Bog je doista živ.

Nitko vam ne kaže posljedice

Moje financijsko stanje od toga dana se nije popravilo, moj društveni život nije oživio, moje vrijeme ovdje nije bilo iskorišteno na ništa što bi me približilo Bogu… Ali, ako će moje svjedočanstvo makar jednu ženu, djevojku osvijestiti i odgovoriti od toga vapijućeg grijeha, vrijedno je. Nitko vam ne kaže posljedice koje nosite nakon toga. Nigdje to nećete pročitati.

Danas se divim ženama koje preuzimaju ulogu majke za koje smo i namijenjene, jer su hrabre, što ja nisam bila.
Ono što činite za najmanje, najvrijednije je. Budite hrabre i svjesne da niste same.

Za Book.hr posvjedočila N. N, (puni podaci poznati uredništvu)