Foto: Shutterstock

Za neke svijet ne mora biti crno-bijel – mogu ljubiti svoje roditelje premda su alkoholičari, i ne piti s njima, ali postoje i oni koji žive unutar suprotnosti: nešto istovremeno osuđuju i na to su ponosni. Naime, ljudska potreba osjećanja ponosa je golema i čak uspijeva manipulirati činjenicama koje su posramljujuće, kako bi od njih učinila predmet hvale. Susreo sam čovjeka koji je za vrijeme rata bio običan lopov da bi nakon rata stvorio mit o sebi, junačkom partizanu, jer je nakon završetka rata bio aktivan partijac. Škola koju sam pohađao pozivala ga je da djeci pripovijeda o svojim neobičnim vojnim peripetijama. Sjedio je nasuprot razredu i, s izrazom lica nalik onome jednako nestvarnog kapetana Klossa, nadugo je i naširoko pričao o svojim uspjesima. U nama postoji ohola i lažljiva sklonost da vlastitu povijest interpretiramo na herojski način. U tom smo pogledu svi isti. Poznajem sebe, i čuo sam tisuće ljudi, stoga potpuno svjesno mogu ustvrditi: svi „retuširajuće” lažemo, pogotovo kada govorimo o sebi, o svojoj povijesti. Činimo to zato da bismo se „poistinili”, da bismo se pokazali kao netko izniman, s posebnim značenjem. Manje ili više u nama drijema kompleks, koji je kod Herostrata buknuo na očit način. (…)

Obraćenje se ne sastoji u tome da si netko stalno ponavlja da je nevaljao, ali niti u tome da zaobilazi istinu o svojim grijesima…

Bog dopušta griješiti onima koji nastoje da ih se pod svaku cijenu smatra nepogrešivima. (…)  U Kristu nam je postala dostupna milost koja nas može izvesti iz takvog stanja. Jednako je uznemirujuće i kada sami sebi govorimo da smo dobri sami po sebi i da nemamo grijeha, i kada se „zakapamo” nabrajanjem litanija osobnih grijehā. To se katkada događa u zajednicama obnovljenog kršćanskog života prilikom dijeljenja osobnih molitava i razmišljanja. Bog nas nije pozvao na propast u beznađe, niti Ga tješi kada zaobilazimo istinu o sebi – kada samo pjevamo aleluja bez obzira na oskvrnutu savjest. Obraćenje se ne sastoji u tome da si netko stalno ponavlja da je nevaljao, ali niti u tome da zaobilazi istinu o svojim grijesima. Tužna istina priznavanja osobnih grijeha susreće se s radošću opraštanja i dobivanjem milosti, koja nam ne dopušta povratak u stari svinjac. U pripovijesti o razmetnom sinu ne čitamo o tome kako je on nakon povratka pao u očaj i svakog se dana mučio svojom bijedom. Dobio je najljepšu odjeću, prsten i sandale – atribute bogatstva milosti i radosti. S druge pak strane nije se mogao vratiti dok u sebi nije priznao svoje pogreške i izgovorio ih ocu.

Dvije krajnosti u zajednicama

Govorim ovdje o dvjema krajnostima, koje možemo susresti na susretima zajednicā: ili se bježi u umjetno potaknutu radost i ljubav, zaobilazeći istinu o pokajanju, ili se sebi i drugima brani radost i izbjegava se govoriti o Božjoj ljubavi, koncentrirajući se na vlastiti očaj do te mjere da to sliči neurotičnom mučenju samoga sebe osjećajem krivice. Treba kroz to proći: radostan kršćanin je onaj koji je pobijedio tugu i žaljenje zbog grijeha, a ne onaj koji to žaljenje zaobilazi. Nije također ni iskustvo kojem se treba opirati pod svaku cijenu. Ponekad, kad slušam neke osobe koje su krenule na put kršćanskog obraćenja, čini mi se da neprestano spominju svoj očaj, nabrajajući svoje grijehe, samo zato da bi se oslobodile napora odbacivanja grijeha i postizanja radosti u Duhu Svetome. Kada netko stalno, stotinama puta, ponavlja kako je beznadan grešnik, samo kako ne bi posegao za milosti obraćenja, odnosno odbacivanja grijeha snagom Duha Svetoga, koji ima moć osloboditi od svega, tada govorimo o devijaciji duha radi komfora.

Ako se stalno vraćamo starim grijesima, onda ili je Isus lažac koji tvrdi da se kroz oprost od Duha Svetoga može zadobiti moć odupiranja zlu, ili netko uopće ne donosi odluku o odbacivanju svojih nepravednosti, nego vegetira stalno se „zakapajući” i na taj način pronalazeći izgovor koji oslobađa od pravog obraćenja.

Ulomak iz knjige Odlasci autora o. Augustyna Pelanowskog. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.