Foto: Shutterstock

»Mir bio sa svima vama. Budući da sada dolazite ovamo već izjutra i da vam je zgodnije odlaziti polovicom dana, odlučio sam govoriti vam o Bogu ujutro. Odlučio sam također ukonačiti hodočasnike koji se ne mogu vratiti svojim kućama do večeri. I Ja sam hodočasnik na svoj način i ne posjedujem nego ono najnužnije što mi je dala ljubav jednog prijatelja. Ivan (Krstitelj – op. urednika) ima još manje od mene. Ali k Ivanu idu osobe zdrave ili pak malo bolesne, zgrčene, slijepe, nijeme. Ali ne umirući i s groznicom, kao k meni. K njemu idu radi krštenja pokore, k meni dolaze i radi ozdravljenja tjelesa. Zakon kaže: “Ljubi bližnjega kao sebe samoga.” Ja mislim i kažem: “Kako bih pokazao da ljubim braću ako bih zatvorio svoje srce njihovim potrebama, pa i tjelesnima?”

I zaključujem: dat ću njima ono što mi je bilo dano. Pružajući ruku bogatima, tražit ću za kruh siromašnih, oduzevši sebi krevet, primit ću u nj umorna i bolesna. Svi smo braća. A ljubav se ne dokazuje riječima, nego djelima. Onaj tko zatvara srce svojemu bližnjemu, ima Kajinovo srce. Onaj tko nema ljubavi, buntovnik je protiv zapovijedi Božje.

Svi smo braća. Ipak vidim, a i vi vidite, da i u obiteljima, ondje gdje jednaka krv utvrđuje, također s krvlju i mesom, bratstvo koje nam dolazi od Adama, ima mržnje i trvenja. Braća su protiv braće, djeca protiv roditelja, supruzi neprijatelji jedno drugomu.

Ali da ne bismo bili opaka braća uvijek, a jednog dana i preljubni supruzi, trebamo već od prve dobi naučiti poštovati obitelj, organizam koji je najmanji, ali je najveći na svijetu. Najmanji u usporedbi s organizmom jednog grada, jednog kraja, jednog naroda, jednog kontinenta. Ali najveći jer je najstariji; jer je osnovan od Boga kad još nije postojao pojam domovine, ali je već živjela i djelovala obiteljska jezgra, izvor rase i rasa, maleno kraljevstvo, u kojem je muž kralj, žena kraljica, podanici djeca. Može li uopće trajati kraljevstvo ako je razdijeljeno i ako je među njegovima pojedinim stanovnicima neprijateljstvo? Ne može trajati. Uistinu ne traje ni obitelj ako u njoj nema posluha, poštovanja, štednje, zalaganja, radinosti, ljubavi.

“Poštuj oca i majku”,  kaže Dekalog.

Kako se njih poštuje? Zašto se moraju poštovati? Poštuju se s pravom poslušnošću, s pravom ljubavlju, sa štovanjem punim povjerenja, sa strahom punim poštovanja, koje ne priječi pouzdanje, ali koje u isto vrijeme ne služi starijima da s nama postupaju kao da smo robovi i niži od njih. Moraju se poštovati jer su otac i majka iza Boga oni koji daju život i sve materijalne potrebe života, prvi učitelji, prvi prijatelji mladog bića koje se rodilo na zemlji. Onomu tko nam digne koji pali predmet ili tko nam dade komad kruha kaže se: “Bog te blagoslovio!” ili “Hvala!” A zar onima koji se kidaju poslom da nas nahrane, da nam satkaju haljine i da ih drže čislima, onima koji ustaju da nadziru naš san, koji sebi uskraćuju počinak da nas njeguju, koji nam od svojeg krila prave krevet u našoj najbolnijoj umornosti nećemo kazati s ljubavlju “Bog te blagoslovio” i “hvala”?

Oni su naši učitelji. Čovjek se učitelja boji i poštuje ga. Ali on nas uzima kad već  znamo ono najnužnije: držati se na nogama, jesti i govoriti najvažnije stvari i otpušta nas kad nas istom treba poučili u najtežoj životnoj pouci, tj. “kako živjeti”. A otac i majka su oni koji nas pripravljaju najprije za školu, a onda za život.

Oni su naši prijatelji. Koji uopće prijatelj može biti veći prijatelj od oca? I koja prijateljica veća od majke? Možete li drhtati pred njima? Možete li kazati: “On me izdao”, “Ona me izdala.” A ipak, eto ludog mladića i još luđe djevojke koji uzimaju strance za prijatelje, a zatvaraju srce ocu i majci i kvare pamet i srce vezama koje su nerazborite, ako baš i nisu grešne, koje su uzrok očevih i majčinih suza, koje paraju srce roditelja kao kaplje rastopljena olova. Ipak, ja vam kažem, te suze ne padaju u prašinu ili u zaborav. Bog ih skuplja i broji. Mučeništvo jednoga pogaženog roditelja primit će nagradu od Gospodina. Ali ni djelo djeteta koje muči svojeg roditelja neće biti zaboravljeno, iako otac i majka u svojoj patničkoj ljubavi mole milosrđe Božje za dijete krivca.

“Poštuj oca i majku ako želiš dugo živjeti na zemlji.” Tako je rečeno. A ja dodajem: “I uvijeke u nebu.” Odveć bi malena bila kazna za prekršaj protiv roditelja to da bi se malo živjelo na zemlji! Drugi svijet nije bajka i na drugom svijetu primit ćemo nagradu ili kaznu prema tome kako smo živjeli. Tko pogriješi protiv roditelja, pogriješio je protiv Boga, jer je Bog dao zapovijed da ljubimo roditelje, pa tko ih ne ljubi, griješi. Zato na taj način gubi pravi život, o kojem sam vam govorio, više negoli materijalni život, i ide ususret smrti, dapače već ima smrt, pošto mu je duša bez milosti svoga Gospodina, već u sebi ima zločin, jer ranjava ljubav, koja je najsvetija iza Boga, ima već u sebi klice budućih preljuba, jer od lošeg sina postane nevjeran suprug, već u sebi ima porive društvene izopačenosti, jer se od lošeg sina razvije budući lupež, okrutan i nasilan razbojnik, hladnokrvan lihvar, razuzdan zavodnik, bezočan uživalac života, odvratan izdajica domovine, prijatelja, djece, supruge, svih.  Pa možete li cijeniti i pouzdati se u onoga koji je izdao ljubav majke i ismijao sijedu kosu oca?

Međutim, poslušajte još, dužnosti djece odgovara jednaka dužnost roditelja. Prokletstvo grešnomu djetetu! Ali prokletstvo također grešnomu roditelju. Postupajte tako da vas djeca ne mogu kritizirati, niti oponašati u zlu. Učinite da vas ljube radi ljubavi koju im iskazujete pravedno i milosrdno. Bog je milosrđe. Roditelji, koji su drugi iza samoga Boga, neka budu milosrđe. Budite primjer i podrška djeci. Budite njihov mir i vodiči. Budite prva ljubav svoje djece.

Majka je uvijek prva slika zaručnice koju bismo željeli imati. Za mlade kćeri otac  ima lice zaručnika o kojem snivaju. Iznad svega nastojite da sinovi i kćeri mudro izaberu svoje supružnike, misleći na majku / na oca i želeći u suprugu ili supruzi ono što je u ocu / u majci: pravu krepost.

Kad bih sve govorio što se ima reći o ovom predmetu, ne bi bili dovoljni dan i noć. Zato skraćujem iz ljubavi prema vama. Ostalo neka vam kaže vječni Duh. Ja bacam sjeme riječi i onda prolazim. Ali u dobrima će sjeme uhvatiti korijen i dati klas. Idite. Mir bio s vama.«

Iz knjige Marije Valtorta „Evanđelje kako mi je bilo objavljeno”; valtortahr.wordpress.com