Preporučamo

PREOBRAŽENJE

Za kojim sjajem se tvoje srce penje

Za kojim sjajem se tvoje srce penje

Foto: Shutterstock


 

»Jedno osam dana nakon tih besjeda povede Isus sa sobom Petra, Ivana i Jakova te uziđe na goru da se pomoli. I dok se molio, izgled mu se lica izmijeni, a odjeća sjajem zablista.

I gle, dva čovjeka razgovarahu s njime. Bijahu to Mojsije i Ilija. Ukazali se u slavi i razgovarali s njime o njegovu Izlasku, što se doskora imao ispuniti u Jeruzalemu. No Petra i njegove drugove bijaše svladao san. Kad se probudiše, ugledaše njegovu slavu i dva čovjeka koji stajahu uza nj. I dok su oni odlazili od njega, reče Petar Isusu: „Učitelju, dobro nam je ovdje biti. Načinimo tri sjenice: jednu tebi, jednu Mojsiju, jednu Iliji.“ Nije znao što govori.

Dok je on to govorio, pojavi se oblak i zasjeni ih. Ušavši u oblak, oni se prestrašiše. A glas se začu iz oblaka: „Ovo je Sin moj, Izabranik! Njega slušajte!“ I upravo kad se začu glas, osta Isus sam. Oni su šutjeli i nikomu onih dana nisu kazivali što su vidjeli.«

Evanđelje po Luki 9,28-36

»Većina ljudi svoj identitet temelji na tome što radi i kako ljudsko oko gleda na to, a ne na tome tko su u Božjim očima. Promatrajući Krista, lako možemo opaziti da se je njegov identitet temeljio na tome tko je bio u odnosu na svojeg Oca, Boga, a ne na tome što je radio. Za njega je najvažnija bila povezanost s Ocem, sve drugo je proizlazilo iz te povezanosti. S nama je često drugačije: određujemo se prema onome što radimo, što činimo za druge i u njihovim zjenicama tražimo potvrdu i odgovor na pitanje tko smo. To je veoma sklizak teren – anksiozan i neurotičan teren koji nas može ubiti. Mnogo godina sam izgubio na izgradnju svoje slike u očima drugih ljudi, iz čega proizlazi ne samo licemjerje, nego i neuroza i depresija.

Zato nas je toliko anksioznih i nesigurnih jer se stalno bojimo što će drugi pomisliti o nama i kako će nas ocijeniti te smo zbog toga spremni gaziti ljude, samo da bismo dobili ljudsku pozornost. Međutim Isus nam ukazuje na potpuno drugi model traganja za vrijednostima vlastitog postojanja. Za vrijeme Isusova krštenja i kasnije na Gori preobraženja Otac je Isusu izjavio da mu je sklon i da je on njegov Sin – izjavio je to ljudima, ali prije svega svojemu Sinu. Isus nikada nije sumnjao u tu ljubav, jer je to bila vječna ljubav. Ali zato se mi stalno bojimo i nesigurni smo tko smo jer umjesto da svoj identitet tražimo u Bogu, da u Božjim očima tražimo ljubav i prihvaćanje, mi nemirno gledamo u oči ljudi i u njima tražimo potvrdu. Međutim, čak i ljudi koji nas vole nesigurni su, ne daju jamstvo za vječnu ljubav. Nismo sigurni što o nama govore i ne znamo je li istina to što govore. Na kraju krajeva, ni sami ne znamo tko smo. Isus je znao tko je jer je znao tko je u očima svojeg Oca. Nikada nije sumnjao u njegovu ljubav i zbog toga nije posumnjao u to tko je.« (p. A. Pelanowski, „Ono najvažnije“)

Penjanje

Kad za nečim čeznemo, često ni sami ne znamo što to nama zapravo donosi. Tako u jednom trenutku možemo čeznuti, a u drugom smo već prestali čeznuti. Znači, mi se sami najprije trebamo upoznati da vidimo: „Ako čeznem, koliko čeznem? Koliko je to vremena, koliko truda, jesam li spreman penjati se gore?“ Ako pogledamo sliku penjanja u ovom biblijskom odlomku, možemo zaključiti da je Isus to mogao učiniti dolje. Zašto nije? Zato što je htio pokazati da se trebamo odmaknuti od svijeta, penjati se, boriti se, trošiti svoju snagu za ono što želimo postići. Ne možemo doći u Božju prisutnost s teretima koje nosimo sa sobom. Tu se postavlja pitanje jesmo li se spremni penjati i odmaknuti se od samih sebe, od svoje buke, od onog što nosimo u sebi, od tame, od strahova, za što je potrebno vrijeme i trud. To je slika ovog penjanja gore. Koji je motiv Isusova preobraženja? Koji je motiv moga srca, tj. u što ću utrošiti svoju snagu, za čime se moje srce „penje“, za kojim sjajem?

Put na goru Tabor je dugačak i traje puno sati hoda, ali taj isti put nije uvjetovan samo ciljem (doći na brdo) nego i motivom. Isus zna da ide na brdo susresti Oca i ući u slavu te pokazati svoje preobraženje. Apostoli pak samo troše svoju snagu udaljujući se od svijeta u kojem žive i zato su, umorni nakon cijelog dana hoda, zaspali. A Isus ulazi u molitvu znajući tko je i kome ide.

Preobraženje

Je li ovo bilo samo Isusovo preobraženje ili i njihovo? Isus ovdje nije postao Očev Sin zato što je to Otac ovdje rekao – bio je to i prije, On je to od vječnosti – niti je sad postao Bog – On je to oduvijek. Ali sad je došlo vrijeme da apostoli to mogu vidjeti. Oni su se, iako su sve ovo primili, vratili kao stari ljudi. Doduše, jedno su vrijeme živjeli u toj milosti, vjerojatno su onog slijepca prvi put vidjeli onako kako ga Bog vidi, ali malo-pomalo njihov je stari čovjek preuzeo kontrolu. To vrijedi i za nas i mi se s time u vjeri trebamo pomiriti. Dakle, Bog će nam za nešto dati milost; dok smo u toj milosti, imat ćemo vjere, a onda ćemo to izgubiti i tada će nam opet trebati jedno vrijeme da bismo u tu milost opet došli vjerom.

Zadnja Isusova rečenica u Lukinu evanđelju glasi: „Ostanite u gradu dok se ne obučete u silu odozgor“. To je isti ovaj događaj za apostole, drugi put. Grad simbolizira dušu, dakle rekao im je neka ostanu u tom stanju dok Duh Sveti ne siđe na njih. Oni su se tada preobrazili. Petar je odjednom postao novi čovjek (Duhovi): u jednoj je propovijedi obratio tri tisuće ljudi, neustrašiv je, pun je ljubavi, spreman je umrijeti. 40 dana prije bježao je, a sada je potpuno nov čovjek. To je slika onoga što naš duh može primiti.

Luka nam u svome evanđelju iznosi neke razlike koje Marko i Matej ne pokazuju, pa tako donosi sljedeće dvije rečenice: „I dok su oni odlazili od njega“ (r. 33) i „osta Isus sam“ (r. 36). Primijetimo jedninu. Luka u ovim rečenicama stavlja naglasak na stanje – duhovno, ne na fizičko. Želi nas uputiti na to da razmatramo Isusa koji, u sjaju i svjetlu, razgovara s Mojsijem i Ilijom, koji su također u sjaju, dok oni koji nisu u tom stanju (apostoli) spavaju. Kada se apostoli bude, oni koji su u sjaju odlaze i Isus ostaje sam (ne misli na apostole).

„Zasjeni ih“

Ovaj glagol na grčkom glasi episkiadzo, što znači: oblak ih je zasjenio, a ta sjena koja ih je zasjenila nama je nepojmljiva Božja milost, toliko velika Božja slava, punina veličanstvenog svjetla koju ne možemo potpuno shvatiti razumom. To je onaj trenutak milosti, u kojem kada se nalazimo, znamo da smo u stanju Božje milosti u kojoj vidimo koliko je Bog savršen i velik, a mi maleni. Taj glagol je isti glagol koji se koristi za trenutak kad je anđeo Gabrijel došao Mariji i navijestio joj: „Duh Sveti će te zasjeniti“. Dakle, stanje u kojem se nalaze apostoli slično je stanju u kojem je Marija bila kad je začela Isusa. To je potpuna Božja prisutnost na njima. I to je trenutak kad su se apostoli prestrašili. A taj glagol „prestrašili“ zapravo znači: „bili su puni Božjeg straha“. Kakvo je to stanje? Ako smo cijeli život u svojem stanju i ono je nama normalno, sve što gledamo i radimo, iz našeg je pogleda na stvarnost, ali kada dođemo u stanje Božje savršene veličine, tada shvatimo kako smo maleni. To je za nas nezgodno stanje jer nemamo kontrolu. No ono rađa poniznost i strah Božji. Mučimo se doći do nekih stvari, no do njih ćemo doći kada doživimo tu milost jer tad se rađa poniznost.

Razum, duh, kontrola…

Dobro je da su ova trojica apostola zaspala dok je Isus molio, bili su umorni od cjelodnevnog hodanja. To, naime predstavlja naš razum, što se vidi u sljedećem: zašto se, razmatrajući događaj, nisu preplašiti prvi put? Dakle, zaspali su, Isus se u molitvi sav preobrazio, sav je sjajio – Matej kaže da mu je lice bilo kao sunce, odjeća mu je bila sva u svjetlu – Mojsije i Ilija su također u sjaju, i na to se apostoli probude – ali nisu se preplašili. Zašto se ovdje nisu preplašili? Zato što se tu još nisu bili razbudili. Jer, čovjek dok spava, spava mu razum, dok mu je duh budan. Zato im je ono što su vidjeli izgledalo kao da sanjaju. To je isto kao, npr. kad su Josip ili drugi u snu imali viđenja – oni nisu znali sanjaju li ili je to java, ali povjerovali su. Znači, apostoli su primili u duhu, dok im razum još nije ‘proradio’. A zatim Petar počne razmišljati – to je ono naše ‘ljudsko’ – i počne razgovarati, i Pismo tu kaže: „Nije znao što govori“. Znači, problem je u tome što ne puštamo kontrolu. To je problem našeg razuma – što moramo imati kontrolu. A ako imamo kontrolu nad razumom, onda nismo u duhu.

Što nas ovdje Isus želi naučiti? Želi nas naučiti da kad dolazimo u molitvi pred Boga, to je najveće bogatstvo. A mi nikako da do njega dođemo. Nama odgovara imati Isusa na slici, u kipu – onda je On u našim okvirima i može biti samo tamo gdje smo ga mi stavili. Kad ulazimo u molitvu, ulazimo u Boga kakav je On za nas – kakav nam odgovara, što hoćemo…, a to je samo djelomično stvarni Bog. Isti problem su imali apostoli: odjednom su ušli u toliko uzvišeno stanje da su se izgubili. Ali to je normalno, i ne trebamo se praviti da nismo ljudi, da Bog ne zna kakvi smo i da sami ne znamo kakvi smo. Kad god nam Bog daje nešto veliko, npr. proroštvo, nećemo odmah povjerovati; mi ćemo to čuti i duh u nama će to povjerovati, ali trebat će vremena i vremena da to povjerujemo. Dakle, to je ljudski jer te su stvari, kad smo u prisutnosti Božjoj, izvan nas, toliko su veličanstvene, a mi smo takvi kakvi jesmo. Vidimo u 35. retku da Otac kaže za Isusa: „Ovo je Sin moj, Izabranik!“, a Petar ga dva retka prije naziva „Učiteljem“. Dakle, Isus je ovdje preobražen, sav u sjaju, a Petar ga naziva učiteljem, iako to Isus ovdje nikako nije – on je ovdje Bog! To je slika nas kad ulazimo u njegovu prisutnost, a pritom je on za nas ostao ono što za nas jest, jer ne znamo drugo. Bog međutim sve to zna i ono što on hoće jest staviti nas u takve situacije, a da se mi pritom ne vraćamo u svoje okvire. To je penjanje od svojeg identiteta – koji se temelji na onome što radimo i kako ljudsko oko na to gleda, a ne na tome tko smo u Božjim očima – prema onome tko smo svome ljubljenom Ocu.

Dva sjaja

Dok razmatramo ovaj ulomak iz Lukina evanđelja, svojim smo razumom usmjereni samo na njega (tekst), dok smo duhom usmjereni na puno širu sliku. Tako, primjerice znamo što je đavao rekao Isusu kad ga je u pustinji kušao treći put: „Đavao ga onda povede na goru vrlo visoku i pokaza mu sva kraljevstva svijeta i slavu njihovu pa mu reče: ‘Sve ću ti to dati ako mi se ničice pokloniš’.“ (Mt 4,8-9) Isus na to nije rekao: pa ja sam Sin Božji… Prema tome, duhovan svijet zaista funkcionira tako kako nam Pismo govori – đavao je tražio ono što je njegovo, a to je posljedica grijeha, posljedica pale naravi. Dakle, imamo mogućnost izabrati između dva sjaja. Jedan je sjaj ako se poklonimo ovom svijetu, đavlu, i on nam da raskoš i sjaj tog bogatstva. A znamo koju to cijenu ima. Suprotno tome, ovdje Isus pokazuje što će dobiti oni koji se odluče za ovu vrstu sjaja, za ovu milost, i za ovo bogatstvo: oblak ih je zasjenio. A ta sjena koja ih je zasjenila nepojmljiva je Božja milost, toliko velika Božja slava, punina veličanstvenog svjetla u kojem On prebiva.

Kad se borimo, često bismo nešto htjeli, ali djelomično ne razumijemo sami sebe jer ne razumijemo Boga, njegovu Riječ. Bog je savršen, On nas ljubi, On nas je stvorio, jako nas dobro pozna, nikad nas ničim nije ograničio, ne limitira nas – to radimo sami. Sada samo trebamo shvatiti zašto to radimo i kako to radimo. A Sveto pismo nam pokazuje upravo to. Ono nam pokazuje kako naučiti neke stvari. Apostoli su nam odličan primjer jer ono što je njih mučilo, muči i nas. Samo trebamo shvatiti zašto je to tako. Pogledajmo svoju logiku. Dok čitamo kako je Isus uzeo njih trojicu, ako razmišljamo razumski, vjerojatno ćemo zaključiti: Joj, ja sam sigurno među onih devet. Ja manje vrijedim. Ova trojica vrijede više. Ovi su uvijek izabrani… A možda je upravo obratno; možda je Isus uzeo slabiju trojicu kako bi pokazao nešto sasvim drugo ili da bismo mi shvatili nešto sasvim drugo. Naime, On nas ljubi, a ljubav je slobodna – znači, On nam daje slobodu. U toj slobodi mi možemo zaključiti: Ah, nemam sreće, nije mi dao… I tako po nama ispada da nam je Bog dao samo ono što vidimo i što znamo. A gdje piše da je to zaista tako, da nam On nije dao i Preobraženje i Uskrsnuće i još štošta drugo? Stvar je u tome da mi to od njega nismo ni tražili! Nismo se svim srcem penjali za time, svim srcem čeznuli za duhovnim darovima. Ako nešto nemamo, to ne znači da nam On to nije dao, nego nama možda nije do toga uopće stalo. Jer imamo slobodu i naš je duh savršen, stvoren na njegovu sliku, on je otvoren. Prema tome, ono za čime smo čeznuli, to imamo. Znači, nije problem u tome da nam Bog nešto ne želi dati. Zar nije Isus rekao u onoj prispodobi o izgubljenom sinu: „Sve je moje tvoje“? On je apsolutno sve, savršena ljubav i sve nam je otvorio. Na nama je hoćemo li se usuditi otvoriti, krenuti, tražiti.

Prema razmatranju sv. Antuna Padovanskog ova trojica učenika slika su tri kreposti koje nam trebaju da bismo, penjući se, došli do onoga što oko nije vidjelo, do obećane zemlje. (Iz knjige „Propovijedi“)

Autor: Mario Halužan, voditelj Škole molitve

Božja riječ je biser koji treba pronaći i otkopati jer samo se po njoj može u svakom od nas događati bolji svijet.

Biblijski tekstovi opisuju konkretne događaje no Božja riječ kroz njih istovremeno progovara srcu onoga tko ih čita i razmatra. Božja riječ nas uzdiže, opominje, tješi i poučava!

Priključite se „Školi molitve” i izgradite svoju osobnu te zajedničku (grupnu) molitvu. Više o „Školi” možete saznati ovdje!

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

Komentirajte
Komentiraj
U komentarima je zabranjeno vrijeđanje na bilo kojoj osnovi. Komentari koji sadrže uvredljive poruke ili neprimjerene izraze bit će uklonjeni.

Reci što misliš

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Najčitanije

Na vrh