Svjedočanstva

NA PRAVOME MJESTU

Kako sam postao vjeroučitelj: „Kada sam ušao u tu učionicu, znao sam da mi je ondje mjesto!” "... Kao da sam se dugo vremena negdje tražio i našao svoje mjesto pod suncem.”

Kako sam postao vjeroučitelj „Kada sam ušao u tu učionicu, znao sam da mi je ondje mjesto!”

Sjećam se jeseni 2010. godine… Diplomirao sam i svijet mi se činio kao na dlanu. Diplomirao sam na teologiji u Splitu kao laik, i potom se vratio kući, u Hercegovinu. Dobar dio života ostavio sam školujući se i živeći u Hrvatskoj. Po povratku kući, moj nemiran duh i želja za otkrivanjima gradova i mjesta na kojima nisam bio, opet mi je govorio da moram otići od kuće.


Već nakon mjesec dana, u listopadu, s diplomom i dvije torbe u ruci, našao sam se na autobusnom kolodvoru u Zagrebu. Preko prijatelja fratra iz samostana u Vrbanićevoj, našao sam stan. Skroman, ali ipak dovoljan za čovjeka poput mene kojem je i čaša vode dodana u pravome trenutku pravo bogatstvo.

Odmah po dolasku u Zagreb, počeo sam nabavljati svu potrebnu dokumentaciju, i ta je dokumentacija i birokracija lagano topila novac koji mi je služio za život dok se ne snađem. Novac se topio poput snijega na travanjskom suncu. Kuna ovdje, kuna ondje, i račun je bivao sve tanji. U početku nisam previše razmišljao o poslu u struci… Tih sam dana poslao stotine e-mailova, i pokucao na sva vrata na koja sam mogao.

Vjeroučitelj?

Vjeroučitelj? Ni nakon pet godina studija nisam mogao sebe zamisliti u toj ulozi. Mislio sam samo o tome kako mi treba posao, a biti vjeroučitelj nije samo posao! Prije svega, vjeroučitelj je životni poziv – zvanje, pomalo nezahvalno i skromno, ali uzvišeno i nadasve divno. To tada nisam znao, i tek danas, gledajući retrospektivno, to zvanje shvaćam i prihvaćam.

Međutim, posla za vjeroučitelje nije bilo, kao ni posla općenito. Koliko sam god uporno tražio i slao molbe, glas o zaposlenju nije dolazio. Nada i polet koji sam ponio od kuće lagano su tonuli u meni. Kako se zima bližila, dani su bili sve kraći, a snage u meni da nastavim s borbom, sve manje. Iako je u meni nešto govorilo da ne klonem, tegobe svakodnevnog života bile su sve veće. Trebalo se otrgnuti od studentskog života i početi živjeti sâm, bez igdje ikoga. Više nije bilo kuhane hrane, pranja odjeće i posteljine; nije bilo ni društva koje sam poznavao, ljudi s kojima sam popio Bog zna koliko kava iza kazališta u Splitu… Susretao sam se i s problemima s orijentacijom i javnim prijevozom. Nisam znao kamo vozi koji tramvaj, pa bih znao, umjesto na cilj, stići na točku s koje sam krenuo u potragu za nečim ili nekim.

„Ne mogu više ovako”

‘Samački’ život teško mi je pao. Tješio me i u mojoj potrazi za poslom ohrabrivao vlasnik stana koji sam unajmio. On je i sâm, prije punih pedeset godina, također iz Bosne doselio u Zagreb. Jedne večeri, na rubu snage, nazvao sam svoga bivšeg cimera, sada bogoslova Ivu i rekao mu: „Ivo, brate, ne mogu više ovako. Vratit ću se kući ili otići nekamo odavde.” Ivo mi je na to rekao: „Prijatelju, predaj sve Isusu i ne brini ništa”.

Prije spavanja, otvorio sam Novi zavjet i to baš na mjestu: Tražite i naći ćete, kucajte i otvorit će vam se. Nakon što sam pročitao tekst, otišao sam spavati. Moram priznati da mi je to bila najbolja noć, barem što se tiče spavanja. Jer svih tih mjesec dana, zbog zabrinutosti i stalne brige što će sutra biti sa mnom, nisam normalno spavao.

„Ništa ne brini…”

Nakon mjesec dana potrage za poslom, više gladan no sit, došao sam u katehetski ured u Zagreb i zamolio sestru neka mi dâ priliku da barem iskusim kako je to biti vjeroučitelj. Na moju molbu, sestra mi je rekla neka idem kući i ništa se ne brinem; ona će me već zvati ako ‘iskrsne’ neka zamjena.

Izašao sam iz ureda i našao se pred katedralom. Uprvši pogled u nju, u sebi sam rekao: „Bože, pa što Ti meni šalješ?”

Beznadno hodajući gradom, ni sâm ne znam kako stigao sam do Kvaternikova trga. Ondje sam sjeo u autobus. Odjednom mi je u džepu zazvonio mobitel. Javio sam se, a glas s druge strane rekao mi je kako se upravo otvorila zamjena u školi u Karlovcu. Sutradan sam već bio na putu za Karlovac; u školi su mi rekli da isti dan imam nastavu!

Na pravome mjestu

Jeste li ikada imali osjećaj da se nalazite na pravome mjestu u pravo vrijeme? Vjerujte mi, kada sam ušao u tu učionicu, ja sam imao baš taj osjećaj! Znao sam, bez pretjerivanja, da mi je ondje mjesto! Kao da sam se dugo vremena negdje tražio i našao svoje mjesto pod suncem. Sjajan je to osjećaj koji mogu osjetiti samo oni koji imaju dar poučavanja i taj ih dar ispunja i čini sretnima. Djeca su veliko bogatstvo, ali i inspiracija za nastavnike, a tako i za mene jer njihova pitanja znaju ponekad iznenaditi i traže dodatno usavršavanje i pripremu.

Ostatak svoga svjedočanstva neću dalje iznositi, jer trebalo bi o tome napisati omanju knjigu doživljaja. Svaki čovjek sa sobom nosi živo svjedočanstvo Božjega djelovanja u vlastitome životu, a ovo je moje! I danas radim kao vjeroučitelj svjedočeći Onoga koji me čuva i prati na mojim putovima i traženjima…

Posvjedočio Dražen Stojanović

Komentirajte
Komentiraj
U komentarima je zabranjeno vrijeđanje na bilo kojoj osnovi. Komentari koji sadrže uvredljive poruke ili neprimjerene izraze bit će uklonjeni.

Reci što misliš

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Najčitanije

Na vrh