Foto: Shutterstock

Kako pomoći našem hrvatskom narodu? Tragedija je ako ljudi odlaze. To je tragedija najprije za onoga koji odlazi. Zašto?

Bog je svakome od nas darovao tijelo i dušu. Darovao ti je tijelo da tijelom možeš obrađivati ovu zemlju te znanstveno, i na bilo koji način, praktično mijenjati materiju oko sebe. Dao ti je dušu i duh da možeš genijalno projektirati i ostvarivati nešto što ne mogu ni životinje ni materija, nego samo ti. Darovao ti je tijelo i dušu.

Bog ti je dao domovinu u kojoj možeš nesmetano ostvarivati sve što hoćeš jer tu su tvoji prijatelji, roditelji, susjedi, rođaci

Dao ti je vrhunsku inteligenciju i sposobnosti, dao ti je dobre roditelje da si mogao ići u školu, završiti fakultet. Bog ti je dao domovinu u kojoj možeš nesmetano ostvarivati sve što hoćeš jer tu su tvoji prijatelji, roditelji, susjedi, rođaci. Tu su ljudi koji govore isti jezik kao ti. Tu su konačno oni koji su za tu zemlju umrli i krvlju je natopili. Njihovom krvlju ova zemlja je sveta i blagoslovljena. Tu si, u toj zemlji u kojoj je Bog dao vrhunske sposobnosti i mogućnosti.

Svi govore o Hrvatskoj kao o vrhunskom turističkom cilju. Ti si, dakle, u takvoj domovini i samo se radi o tome gledaš gledaš oko sebe i želiš li ostvariti obnovu te zemlje i sebe ili od svega želiš pobjeći. Imaš dakle vrhunske sposobnosti i tijela, i duše, i inteligencije te možeš vrhunski funkcionirati. I pitam te, zašto želiš otići? Ako dobro promisliš, onda ti je samo jedan jedini cilj: zaraditi novac.

Bog je svakom narodu dao njegovu zemlju

Pazi, kad odeš iz svoje zemlje, odlaziš u tuđu zemlju. To više nije tvoja zemlja. Tamo nije ista kiša, tamo nije isto sunce, tamo nije isti mjesec, nisu iste zvijezde, nije isti zrak kao kod tebe. Nisu iste vode, nisu iste planine. Sve je to tuđe. Jer Bog je svakom narodu dao njegovu zemlju. I Bog, dakle, od mene i od tebe očekuje da mi tu zemlju svestrano obradimo, razradimo i učinimo od nje najbogatiju zemlju.

A ti bježiš. I ti nosiš sa sobom sve svoje sposobnosti: školske, inteligentne; ruke i noge, oči i uši. Sve svoje sposobnosti nosiš i prodat ćeš ih samo za novac u inozemstvo. Jer tebe stranci ne trebaju. Dat će ti novac i gotovo. Ti si gastarbajter, ti si samo gost, radnik. I to nije tvoja zemlja.

Tu ne možeš imati svoju kuću. Tu nemaš ni rođaka, ni prijatelja, ni brata. I tu ne možeš ništa ostvariti. Ne možeš imati svoje poduzeće, svoju tvrtku. I djeca koju rađaš tada neće više biti Hrvati, nego će se asimilirati i ostati u toj zemlji jer su odmalena učili samo taj jezik.

Ti si domovina. Domovina nije nešto što se može mijenjati

Ti si sve izgubio. Shvaćaš li? Zato što si otišao radi novca, ti si na jedan neobičan način prodao čitava sebe, cijelo svoje biće. Shvati, ti si tvoje tijelo, ti si tvoja duša. Ti – to je sve znanje koje si dobio u školi, na fakultetu i drugdje. Ti – to su sve tvoje sposobnosti i inteligencija. To si ti kao osoba. Ali ti – to je tvoja obitelj, tvoje ime i prezime. Ti – to su tvoje godine, zrak koji si ovdje disao. To je jelo i kruh koji si ovdje jeo. To je tlo na kojem si ovdje rastao i odrastao. Ti si domovina. Domovina nije nešto što se može mijenjati. Ne.

Domovinu imaš samo jednu.

I oni koji su već u trećoj generaciji iselili u Ameriku itekako čeznu da se u domovinu vrate. Oni čeznu da vide odakle su oni. Jer onda tek razumiju svoje temelje, svoj genom, svoj život. Prema tome, oni koji žele iseliti samo da bi zarađivali, zapravo sebe prodaju, domovinu prodaju. Oni ostavljaju domovinu.

Tko će raditi za domovinu, tko će ju obrađivati, tko će njoj pomoći da odraste, da se raširi, oplemeni, da stvorimo nova poduzeća, nove tvornice, nove mogućnosti?

Zanimljivo je da je Isus kao dijete morao bježati u Egipat, ali brzo se vratio u svoj zavičaj i cijeli je život ostao u svojoj zemlji

Tko – kad ti bježiš i ostavljaš roditelje, braću i sestre, u tuzi i žalosti. Ti bježiš. Ostavljaš nas sve tužnima, siromašnima, napuštenima. Zar možeš biti sretan? Nikada. Zanimljivo je da je Isus kao dijete morao bježati u Egipat, ali brzo se vratio u svoj zavičaj i cijeli je život ostao u svojoj zemlji. Rodio se tu i umro u svojoj zemlji. Prema tome, i to nam je jedan veliki znak. Tvoja zemlja, dakle, i tvoj narod. To je ambijent u kojemu sve možeš postići. Ti možeš tu razviti sve svoje talente. U tuđini nemaš ni prirodnog, ni društvenog ambijenta za svoj razvoj. I ti, kad bježiš u inozemstvo, zapravo bježiš od svojih talenata. Ti ih nikad nećeš razviti. Pazi, to je strašno opasno. Ti si tada sebe napustio.

Ti si napustio zadaće koje ti je Bog dao kad te rodio u ovom narodu, u ovom prezimenu i imenu. Ti si sebe zanemario, napustio druge. Izgubio si sebe. Izgubio smisao. I domovinu. I nemojmo se čuditi ako samo malo pogledamo u literaturu i pjesništvo. Dovoljno je pogledati samo u pjesme koje smo slušali toliko puta, pa ćemo primijetiti kako one otkrivaju tragediju onih koji odlaze i kako govore: „Vrati se.“

Sjetimo se kako je Ivica Šerfezi pjevao: „Vratit ću se jednog dana da nađem tebe i naš dom. To je sve o čemu sanjam u hladnom stranom svijetu tom. Vratit ću se jednog dana jer nema doma poput onog u kojem živjeli smo mi.“ Vice Vukov pjeva, a Britvić je napisao riječi: „Tu ćeš naći uvijek dom, srce koje kuca za te, ruku da te prati, majku da te shvati. Znat ćeš sve što treba znati, to je domovina…“ Dakle, ne smiješ bježati. Vice Vukov pjeva jednu prekrasnu pjesmu: „Otišel, otišel sam vu svet…“ Dražen Žanko: „Od stoljeća sedmog…“ Škoro: „Ne dirajte mi ravnicu…“

Aleksa Šantić napisao je pjesmu: „Ostajte ovdje, sunce tuđeg neba neće vas grijati kao što ovo grije. Krhki su tamo zalogaji hljeba gdje svoga nema i gdje brata nije. Ovdje vam svatko ruku steže, a u tuđem svijetu za vas pakao cvjeta, a ovdje sve vas veže: ime i jezik, bratstvo i krv sveta.“ Zato je normalna ona prekrasna pjesma koju pjeva Klapa Intrade: „Svake noći za te Boga molin, pivajući kamenu i drači, Kroacijo, ko mater te volin, umorna si, ali mi ne plači…“

Bog me stvorio da ovu zemlju oživim, čuvam, ljubim

Poštovani čitatelju, dok čitate i dok ja ovo pišem, zahvaća me upravo nešto veliko s Neba. Bog me stvorio da ovu zemlju oživim, čuvam, ljubim. I znamo da je izvor svih zala srebroljublje, a to znači: ljubav prema novcu. To uništava sve: i tvoj karakter, i tvoju osobnost i tvoje dostojanstvo. To ti uništava sve, baš sve. To je paklenski opasno. Duh je ono što je u tebi dragocjeno. Čista savjest – ono što je vječno.

Domovina za koju živiš i radiš ono je što je vječno, što se isplati. I svi će te blagoslivljati jer si ostao s nama… Kako je strahovito čovjek vezan uz vlastitu domovinu i on nema kamo pobjeći. On može samo jedno – ostati tu i živjeti za druge.

Hagio.hr; Book.hr